Život prema tuđim očekivanjima

Svaki čovjek je biće koje ima svoju vrijednost i posebnost koja proizlazi iz činjenice da ga je Bog htio.

Ivan Pavao II. u svoj knjizi “Ljubav i odgovornost” ističe istinu koja se možda uzima “zdravo za gotovo” pa njezin sadržaj nikada ne izazove “a-ha efekt” ili suprotno – izazove taj efekt baš zato što se nešto uzimalo “zdravo za gotovo”. Koji god slučaj bio, može se dogoditi da čovjek ne osvijesti u punom značenju što taj sadržaj znači i kako se on odražava na cjelokupnog čovjeka:

“Muškarac i žena prokreacijom, time što sudjeluju u djelu nastajanju novog čovjeka, na svoj način istodobno sudjeluju u djelu stvaranja. Taj novi čovjek je osoba . … Duh se uopće ne može iznjedriti iz tijela niti se rađati i nastajati na onim načelima na kojima se rađa tijelo. … Ne rađa ga ni ljubav muškarca i žene, pa makar u sebi bila ne znam kako snažna i duboka. Pa ipak, kada se začne novi čovjek, u isto se vrijeme začinje i novi duh, supstancijalno sjedinjen s tijelom, čiji embrio počinje postojati u krilu žene-majke. … Ta ljudsko biće je, kako naučava Crkva, djelo samoga Boga: On stvara duhovnu i besmrtnu dušu onog bića čiji organizam počinje postojati kao posljedica tjelesnog odnosa muškarca i žene.”

papa Ivan Pavao II., “Ljubav i odgovornost”

To se često ne prepoznaje te su jedinstvenost i vrijednost osobe ugrožene. To je napast koja želi čovjeka učiniti nesretnim, očajnim i izolirati ga s jedne strane, a s druge strane lišiti ga života.

To je ona situacija kad osoba želi istetovirati tetovažu na sredinu čela, ošišati dugu kosu na dva-tri centimetra, postati predsjednikom svemira, kad mora biti glavna u svakom od svojih 17 područja rada ili kad postane autodestruktivna prema sebi na različite načine – od fizičkih do psihičkih i duhovnih destruktivnih obrazaca i mehanizama.

Sve te situacije imaju nešto zajedničko: potrebu za prihvaćenošću, voljenjem i sigurnošću da je osoba dovoljna takva kakva jest, da osjeća pripadnost svojoj obitelji i okruženju u kojem se nalazi.

upitnik
Flickr.com

S obzirom na gore napisano, čovjek može biti u napasti živjeti prema tuđim očekivanjima samo kako bi “zavrijedio ljubav” neke osobe. To je utrka bez cilja jer se ljubav ne može kupiti niti zavrijediti (može se puno toga napraviti IZ ljubavi), a radi toga onda nastupaju drugi problemi s kojima se osoba nosi. E, sad, reći tako nešto perfekcionistu, jako savjesnoj osobi koja se puno trudi i preuzima sve na sebe, osobi koja živi ideale ili osobi koja se s time muči jer želi zavrijediti nečiju ljubav, može biti problematično.

S druge strane, koliko god to bilo točno, nema druge ispravne opcije nego živjeti prema vrijednostima i nauku iz Evanđelja i Crkve te biti odgovorni i marljivi s integritetom. Gore i dolje spomenuta činjenica ne mogu biti izlika za život bez odgovornosti i vrlina jer je život s odgovornostima i vrlinama preduvjet zdravog čovjeka, a još bitnije – takav život bi trebao biti logični uzročno-posljedični izbor svake osobe koja za sebe tvrdi da je vjernik jer je to srž vjere. To nisu pravila koja su sebi svrha, nego pravila po kojima osoba živi jer ne želi povrijediti Boga (Ljubav) i jer je tako slobodna.

Sve se to odražava i na našu duhovnu dimenziju, tj. odnos s Bogom jer mi ništa ne možemo napraviti da bi nas On volio jer da nas nije volio i ne voli, ne bi nas ni stvorio.

Najgora moguća stvar je težiti biti netko drugi i najgore moguće prokletstvo je htjeti biti netko drugi, živjeti tuđi život i prestati poklanjati pažnju svom životu. Gore od toga ili jednako loše je živjeti prema tuđim očekivanjima.

Pod pojmom tuđa očekivanja, ne mislim na vrijednosti koje su općeljudske i dane svakom čovjeku da živi po njima, tj. vrijednosti koje nas čine čovjekom, koje učimo iz vjere i s njom povezanih institucija, a kojima trebamo težiti ili na odgoj od roditelja ili na pravila lijepog ponašanja.

Kako ističe IP II., odgoj je “neprestano stvaranje osobnosti” koje Bog nije prepustio samo roditeljima, nego On sudjeluje u tome, a roditelji su dužni pomagati u odgoju ako ne žele ispasti iz uloge su-tvorca i to vodeći se personalističkim pristupom – sviješću da se radi o osobi.

Mislim na očekivanja ljudi (društva) oko vas koja, kad razmislite, uopće nisu i ne moraju biti ispravna ili posebna, ali se od vas očekuje da ih usvojite. Također, mislim na očekivanja i zahtjeve koji mogu savršeno funkcionirati kod druge osobe jer su dio temperamenta i karaktera te osobe, ali koja neće funkcionirati kod vas.

Ako ste kreativni, možete postati diplomat kako biste usrećili ljude koji vam stvaraju takav pritisak ili zato što želite biti uvaženi član društva što god mislili da to znači, ali da biste to mogli izdržati i biti zadovoljni s time bez ogorčenja i zavisti prema drugim ljudima koji žive živote koje su izabrali prema Božjem nadahnuću, svojoj naravi i onime što ih čini sretnima, morate biti “posebna vrsta ljudi” – imati posebnu disciplinu i samokontrolu, biti odgajani za dužnosti, živjeti za veće ideale, imati puno uzvišenije motive bez obzira voli li vas netko ili ne, tj. nego što je motiv da vas netko zavoli radi toga. Ja podržavam te motive i uvijek sam za ideale jer volim principe i integritet, a tako sam i odgajana, ali morate biti sigurni da je to vaš put i imati na pameti da bez Boga ne ide, a Bog želi da ste sretni i odgovorni. Ne znači da ćete živjeti ispravne ideale ako napravite ono što se od vas očekuje. To samo znači da ste napravili ono što se od vas očekuje, a ne govori ništa o tome kakvi su to ideali.

Možete postati diplomat, iako ste nešto drugo, ali mislim da će cijena biti prevelika ukoliko to nije vaš slobodni izbor.

Sikstinska kapela
museivaticani.va

Paradoks je u tome što će to biti cijena koju ste si sami nametnuli, a ne cijena (križ) koju je Bog, u svojoj Providnosti, namijenio vama.

Još jedan način gledanja na tuđa očekivanja su tračevi i ogovaranje koje su dno dna, a koje je jako dominantno i kod katolika, i u selu, ali i u gradu kod malograđanskih dvoličnih sunašca koja sklapaju poznanstva i prijateljstva iz interesa te jedva čekaju da pogriješite, iako će s vama biti na “cici-mici” lažnom prijateljstvu. Tračevi na čovjeka mogu djelovati tako da se osjeća pod pritiskom i stalnim povećalom, čak i kada radi sve ispravno, pošteno i uspješno pa ljudi iz zavisti pričaju svašta. Reakcija neke osobe na to mogu postati poteškoće u življenju vl. života jer postane preopterećena tuđim mišljenjem te se to pretvori u robovanje savršenoj vlastitoj slici. Za njih je priča na kraju ovog članka kao naručena. Poruka glasi: nemojte radi zlih ljudi prestati živjeti svoj život ako ga živite pošteno, moralno i s Bogom. Oni će uvijek pričati, uvijek bi napravili nešto drugačije od vas i njihova postignuća su uvijek veća od vaših. Naravno, u njihovim očima, čak ako i ne shvaćaju da vam uspjeh u današnjoj definiciji povezana s novcem ništa ne znači. Nećete radi nezrelih ljudi uništiti svoj život.

Treba imati na umu da su neki ljudi jednostavno zli u dominantnom dijelu svoje ličnosti, a negirati to bi bilo kao negirati pad anđela te pad Adama i Eve. Čovjek nije anđeo i nije Bog, to je sasvim jasno iz nauka KC. Čovjek je otkupljen po Isusu, ali o njegovim djelima i životu te Bozjoj milosti ovisi hoće li se spasiti. Je li teško odustati od nekoga i prihvatiti činjenicu da se neće promijeniti? Mislim da je svakome, pa i meni, jer smo odgajani po pravilima, tj. onako kako bi stvari trebale funkcionirati, ali kao što postoji dobro (Bog), postoji i zlo (sotona). Kao što sam gore napisala, nijekati postojanje zla je ne samo nerazumno, nego grijeh i opasno.

To je činjenica koju je i katolicima teško prihvatiti jer valjda mislimo da radimo nešto loše. Utvrditi za nekoga da se zlo ponaša i da emocionalno ubija drugu osobu je samo konstatiranje činjenica koje su napisane i u Bibliji – zlo postoji, stoga postoje i zli ljudi ili ljudi koji rade zlo, uništavaju i žderu drugog u svojoj sebičnosti i zloći.

Ono što se mora priznati – na udaru su prvo uvijek praktični katolici. Zašto? Zato što mi moramo biti dobri i sto puta važemo kad nekome trebamo dati ono što zaslužuje pa okrenemo drugi obraz i mi smo ti koji nastradamo. Zato vjera nisu emocije i ne rade dobro oni koji je svode na emocije.

Samo riječi i emocije ništa ne znače. Što znači ako jedna osoba pozdravlja s “Hvaljen Isus i Marija” jer će tako bolje proći u nekom okruženju ili zato što želi ostaviti dobar dojam na nekoga, a korumpirana je i koči sposobne osobe u dobivanju posla ili samo kima potvrdno glavom na lopovluk u poslu ili stranci? Već sam to isticala, ali meni riječi ništa ne znače ako su odvojena od djela i, nažalost, tu prvo mislim na nas, katolike. Znam ljude koji ne sudjeluju u životu crkve, ali imaju široko i dobro srce, a znam i one koji sudjeluju i diče se svojom vjerom, a uskogrudnošću i djelima suprotnim vjeri ubijaju ljude oko sebe.

Vjera i nada daju snagu i uporište, poštivanje vrijednosti i nauka, tj. težnja za življenjem ideala i usavršavanjem svojih vrlina daju mir u duši, ali to sve ne znači da će život proći bez teškoća različitih vrsta niti to treba biti garancija života bez teškoća. Zato treba imati dublji razlog i smisao zašto živite tako kako živite (to bi bio Bog) jer, kad se umorite od rada na zavrjeđivanju ljubavi ili rada da se svidite drugim ljudima koji ne završi dobivanjem ljubavi koju ste očekivali, možete postati ogorčeni i ljuti na cijeli svijet i na sve one koji su vam govorili da će, ako budete dobri i radili sve po pravilima, sve proći bez problema. Kažu da se to emocionalno tako nekako posloži. Nemojte zaboraviti da ste čovjek, a čovjek treba ljubav. Nemojte se uništiti nepraštanjem samom sebi jer morate biti savršeni i počne vas ucjenjivati savršena slika o vama samima. Jedno je zivljenje ideala vjere (za katolika ne postoji drugi put nego se vjezbati do savrsenosti), drugo je opasnost taštine koja se javlja kad je čovjek na dobrom putu, sve mu ide odlično i onda postane rob svoje taštine i postane “nepogrjesiv” do te mjere da ne smije slučajno pokazati znak nespretnosti i prosuti času vode na stolnjak u društvu.

U ostalom, što znači ako se sviđate ljudima? Onaj tko je odgajan u stabilnom okruženju ima problema sa shvaćanjem i funkcioniranjem u nestabilnom okruženju i takvim pojedincima pa to rezultira frustriranošću.

Možda je potrebno istaknuti i da osjećaj manje vrijednosti nema veze sa stvarnim karakteristikama osobe. To je pogrešna percepcija samog sebe. To je isprepleteni mehanizam o kojem više znaju stručnjaci za ta područja pa opet ističem: oni su relevantni, svatko za svoje područje.

Što ćemo s talentima?

Talenti i naše karakteristike su nam dani da ih odgovorno koristimo za pozitivne stvari i surađujemo s Bogom, ali su nam dani i jer čine jedinstveni dio našeg identiteta. To znači da je svatko od nas original. Ja volim kad se drugi originali trude postati najbolja verzija sebe radi sebe, radi nekog višeg motiva, radi odanosti i ljubavi prema Bogu, a volim i svoju originalnost. Kako ističe IP II., u naravnom poretku,”zbog vlastite naravi, svaka je osoba netko nepriopćiv, neotuđiv” (“Ljubav i odgovornost”), ali u moralnom i duhovnom poretku, osoba može sebe predati drugoj osobi, zapravo je to preduvjet i bit ljubavi, pa se gubi ta naravna nepriopćivost. Taj paradoks je sadržan u Mt 10,39: “Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga”.

Shine bright like a diamond!

Osluškujte za što vas je Bog nadahnuo, što je ono što vi želite i što vas čini sretnim, živite moralno, koje talente ste razvili kroz svoj život, gradite svoj karakter kako biste bili osoba s integritetom, radite na pravilima ponašanja, pokušajte otkriti koji vas motivi motiviraju, gradite svoj stil, težiti višim ciljevima, izvršavajte i preuzmite svoje odgovornosti – svaki društveni status ima različite, samo što neki koji teže višim društvenim statusima radi pogodnosti, često ne preuzimaju i pripadajuće odgovornosti koje idu uz taj status.

I za kraj, jedna priča koja je povezana s temom:

“Jedan je čovjek, idući iz grada kući, jahao na magarcu, a njegov je sin, momčić od deset godina, išao pored njega pješice. Susretne ih jedan čovjek pa reče:

– To nije pravo, brate, da ti jašeš, a dijete ide pješice. Tvoje su noge jače od njegovih!

Onda otac sjaše s magarca i posadi sina na magarca.

Malo dalje sretne ih drugi čovjek pa reče:

– To nije lijepo, momče, da ti jašeš, a da tvoj otac ide pješice. Tvoje su noge mlađe!

Onda uzjašu obojica i pođu tako malo, ali ih sretne treći čovjek pa reče:

– Kakva je to budalaština: dva luda magarca na jednoj slaboj životinji! Pravo bi bilo da čovjek uzme batinu pa da vas obojicu stjera!

Tada sjašu obojica i pođu pješice: otac s jedne strane, sin s druge, a magarac u sredini.

Sretne ih četvrti čovjek pa reče:

– Kakva ste vi tri, čudna druga! Zar nije dosta da vas dvojica idu pješice? Ne bi li bilo lakše da jedan od vas jaše?

Tada reče otac sinu:

– Mi smo obojica jahali na magarcu. Sad valja da magarac jaše na nama!

Onda obore magarca na zemlju te mu jedan sveže prednje noge, a drugi stražnje pa ga uzmu na kolac među se i tako ga nose.

Kad se ljudi koji su ih sretali i stizali stanu smijati i čuditi, otac baci magarca na zemlju i počevši ga odvezivati, poviče:

– Ta, svaki čovjek koji hoće svemu svijetu ugoditi je luđi od ovoga magarca. Ja ću sa svojim magarcem učiniti kako sam i prije s njim po svojoj volji činio, a ljudi neka govore što im drago!

Pa onda uzjaše na magarca, a sin pored njega pođe pješice i tako odu kući. (Narodna)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.