Što su me podsjetili George Yeo i priča o Singapuru?

U svibnju 2016. godine, u sklopu New Europe Business Foruma, g. Mato Njavro je kao glavnog panelista ugostio g. Georgea Yeoa, bivšeg singapurskog ministra različitih ministarstava: informiranja&umjetnosti, zdravstva, trgovine&industrije te vanjskih poslova. Tema te prošlogodišnje dvodnevne manifestacije koja se održava svake godine u svibnju s različitom ekonomskom tematikom je bila kako se male države mogu natjecati i preživjeti u globaliziranom svijetu.

Uz to, g. Yeo je 16 godina služio u singapurskoj vojsci, od čega jedno vrijeme i kao general. Državnom stipendijom je završio studij inž. na Cambridgeu u VB.

George Yeo je (rimo)katolik i trenutno živi na relaciji Singapur-Hong Kong gdje je CEO u vodećem kineskom logističkom društvu, a jednom mjesečno je i u Vatikanu. Zahvaljujući svojoj stručnosti i tome što je katolik, izabran je od strane pape Franje kao član Vijeća za ekonomske poslove koje nadgleda i regulira sve financijske poslove Katoličke Crkve.

Singapur je ekonomistima zanimljiva priča sama po sebi jer se radi o otočnom gradu-državi bez prirodnih resursa s učinkovitom javnom upravom, niskim porezima i principima slobodnog tržišta te nultom stopom tolerancije korupcije (sustav visokih nagrada državnim dužnosnicima, ali i oštrih antikorupcijskih kazna i odgovornosti), dok je istovremeno i socijalna država gdje su zdravstvo, obrazovni sustav, stanogradnja u državnom vlasništvu. BDP per capita je u 2015. godini iznosio oko 52.000 $, što je jedan od najvećih BDP-a p.c.

Sve ima svojih prednosti i mana pa pretpostavljam (jer ga nisam posjetila) i život u Singapuru. Čini mi se da će onaj tko više naginje stilu života karakterističnom za tehnološki progresivne vizionare koji vide napredak tehnologije i globalizacije samo kroz prednosti biti više oduševljen i bolje se uklopiti u dojam futurizma. Panorama je wow i lijepa, ali s obzirom da ne volim futurizam, transhumanizam i globalizacijsko-tehnološki kontekst te ono što nosi, malo mi nedostaje, kako ja to zovem, topline kožnog kauča iz ovog članka i kombinacije klasične elegancije, rustikalnog, shabby chica i imperijalističkog stila, tj. posebnosti identiteta koji je, na prvu, u Singapuru skriven. Singapur ima svoj identitet, kulturu i tradiciju, ali je meni možda prekonzumeristički nastrojen jer odiše time. S druge strane, sviđaju mi se red, pravila i disciplina s kojima im se ne mogu događati situacije iz hrvatskog ekonomsko-političkog, a i svakodnevnog spektra. Ta pravila i zakoni su potrebni i radi raznovrsne populacije. Trenutno, etnička slika Singapura prema podacima vlade izgleda ovako: 76,2% Kinezi, 15% malezijski muslimani, 7,4% Indijci te ostali.

Sviđao se meni Singapur ili ne, očito su našli učinkovit model koji funkcionira u njihovim okolnostima i to je dobro.

Tema članka nije toliko Singapur niti tumačenje ekonomske strane priče g. Yeoa koji može druge obogatiti svojim znanjem, a na prvi pogled mi se čini i karakteristikama svog karaktera i integritetom, nego zakonitosti koje se mogu povući između države i čovjeka. Radi se o sljedećem.

Na panelu je g. Yeo konstatirao činjenicu da se Singapur i ostale države JI Azije nalaze između dviju velikih civilizacija – Kine i Indije te kako su te azijske države jako različite s obzirom da nemaju zajedničko naslijeđe (temelje) poput grčke i rimske civilizacije te kasnije judeo-kršćanstva kako imaju europske države. Bilo je potrebno puno znanja, volje i realnosti kako bi se izgradili kvalitetni odnosi uvažavajući njihove različitosti i suverenost te ne forsirala integracija upravo radi različitosti na svim razinama između tih država.

To me potaknulo na razmišljanje o tome koliko trebamo biti sretni i zahvalni što smo dio civilizacijskog kruga Srednje Europe te judeo-kršćanske tradicije. To nije nešto na što je itko od nas mogao utjecati pa to trebamo cijeniti još više. Europa je imala nadahnute misionare i širitelje Radosne vijesti. Zato je izgrađena na kršćanskim temeljima te kulturno-civilizacijski poprilično ujednačena, pogotovo Višegradska skupina i Hrvatska koja treba ojačati suradnju s V4 radi važnosti osovine Baltik-Jadran u geopolitičkom smislu te kralježnice kršćanstva u Europi. S druge strane, novi krajevi u kojima raste broj katolika daju novi žar crkvi jer je Europa posustala.

Europa danas nije toliko duhovno ujednačena radi relativizma i sekularizma, ali i u društvima u kojima kršćanska vjera spava ili se život prema načelima vjere ograničava (kršćanska načela življenja su objektivna istina, tj. univerzalna), ne mogu se ne uočiti kršćanski temelji koji su zatrti, jednim dijelom, i radi loših posljedica koje donosi globalizacija i sterilni, progresivni tehno modernizam.

Kao što je g. Yeo istaknuo, da bi nacija (ja bih rekla i pojedinac) mogla funkcionirati u globalnom svijetu, mora imati jaki osjećaj svog (lokalnog) identiteta (treba voditi suverenističku politiku temeljenu na pravim vrijednostima). Singapur vodi suverenu politiku u niši u kojoj se pozicionirao i ne brinu pretjerano o tome što drugi misle. Mislite li da su ukinuli zabranu žvakaćih, iako je drugima možda ta zakonska odredba  bila čudna? Naravno da nisu. U suštini, boli ih briga što netko misli o njihovom uređenju sve dok se pridržava pravila. Kolikogod se Singapur percipirao i svrstavao kao tehno-globalizacija što i jest, to ne bi mogao biti bez vođenja suverenističke politike.

Onome tko ne zna svoj identitet i koji mu je cilj, svaki put ili rješenje postaje dobro. To vrijedi i za države. Singapur vodi svoju politiku – tako su se i pozicionirali u svijetu, tako rješavaju probleme i nedostatke s kojima se moraju nositi.

Različiti temelji i različito naslijeđe predstavljaju izazov i u odnosu dviju osoba, a kako

Sikstinska kapela
museivaticani.va

ne bi u odnosu dviju ili više država, iako mi se čini da bi se moglo istaknuti kako su odnosi dviju osoba kompliciraniji od odnosa dviju država zato što je, za uspješan odnos dviju osoba, neophodno da imaju slične temelje i da teže istome.

 

Definitivno i jedno i drugo zahtijeva puno želje, puno volje, razuma, pameti i rada na tome da odnosi (pro)funkcioniraju, puno strpljivosti kroz pregovaranje, puno razumijevanja i poštovanja, poštivanja granica, a u ljudskim odnosima i naklonosti -> prijateljstva -> ljubavi (dobrohotnosti) kako to stupnjevito ističe IP II. u knjizi “Ljubav i odgovornost”.

G. Yeo je istaknuo i činjenicu kako ukoliko je, u ovom slučaju država, iznutra razdijeljena i ima unutarnje probleme, neće moći dobro funkcionirati u odnosu s drugim vanjskim subjektima niti će se moći ispravno suočiti s vanjskim faktorima jer će ti faktori odvući državu gdje ne treba.

Unutarnji faktori su važniji od vanjskih pa je potrebna odgovornost i disciplina kako bi dobro funkcionirali. To vrijedi i za državu i za čovjeka, a vidljivo je i na primjeru Hrvatske gdje državu uništavaju unutarnji faktori (subjekti) ponekad potpomognuti vanjskim resursima i subjektima poput:

  • ovisnih, neobjektivnih te lažima, senzacionalizmu, žutilu i osobnim napadima sklonih medija
  • NGO mafije koja provodi lijevi fašizam i diktaturu relativizma financiranu novcem poreznih obveznika
  • kulture koja je nekultura preko koje se izvlači novac uz sukobe interesa i nepotizam
  • demografske katastrofe
  • loše diplomacije koja ne radi u korist nacionalnih interesa
  • neodgovornosti za vlastite postupke
  • monocentrističkog razvoja države
  • korupcije od najnižih do najviših razina
  • nepotizma
  • rada na crno
  • iskorištavanja sustava, neefikasnost i lijenosti
  • neisplate plaća
  • “sponzoruša mentaliteta” i sl.

pa samo vanjski faktori nisu ni potrebni za destabilizaciju.

Ako je čovjek razdijeljen u sebi, u svojim temeljima, duhovnom i psihičkom smislu, prvo on neće biti dobro, a onda neće moći dobro funkcionirati ni u odnosu s drugim subjektima i situacijama. Ako čovjek prestane disciplinirati sam sebe ili kako je to g. Yeo naveo na primjeru države, ako se prestane disciplinirati sustav, poskliznut ćete se i to upravo na ono što niste disciplinirali ili ste prestali disciplinirati. Upravo to postane uzrok pada. Ono što je bitno je da se sustav disciplinira ispravnim vrijednostima.

Jednako tako, neki vanjski faktori utječu na čovjeka i njegove odnose s drugima. Vanjski faktori se ne mogu izbrisati jer su vanjski, ali se može minimalizirati njihov utjecaj i u slučaju čovjeka i u slučaju države. Odgoj i kasniji rad osobe na svom karakteru (integritet, vjera, moral i Božji nauk, odgovornosti, razum, empatija, disciplina, emocionalna zrelost), imaju ključnu ulogu u tome. Jako je važno komunicirati, rješavati nesuglasice i truditi se postati najbolja verzija sebe jer će i broj nesuglasica biti manji. To je znak da nam je stalo na zdravi način i do nas, a onda i do odnosa u kojima se nalazimo. Na taj način će i (negativni) vanjski faktori moći napraviti manje štete.

Treba težiti i živjeti prema idealima, biti vjerodostojna osoba s integritetom, davati najbolje od sebe, ali i prihvatiti da je ljudska samodostatnost ograničavajuća. To ne ide bez Boga jer čovjek nije stvoren kao robot da ne osjeća tugu, zabrinutost, tjeskobu i nemir koju mogu prouzročiti različiti faktori, a ni kao “bog” da je savršen, nego kao čovjek koji živi na ovom svijetu i trpi različite probleme (raj nije na ovom svijetu pa ni smisao ovog života nije da nemamo probleme), ali s pogledom prema vječnom životu i sa sviješću da samo Bog daje smisao te da nam On, po Duhu Svetom, može pokazivati što je zlo i čega se trebamo kloniti.

Kao nadopuna svemu ovome, potrebno je podsjetiti i na sljedeću činjenicu – jednim ljudima kao ohrabrenje, drugima da nerazborito i nerazumno ne negiraju stvarnost, a trećima kao olakšanje od neopravdane krivnje. Evo malog doprinosa protiv tiranije pozitivnih misli i ostalih zabluda, a u korist katoličke nade:

Postoji nevjerojatna neistina kojoj se u ovom našem, tehnološki razvijenom svijetu, podučava djecu, a to je kako većina ljudi ima veliku mogućnost proživjeti život bez razdoblja patnji ili boli, bez vremena tame. Ovu iluziju stvaraju mediji, osobito reklame (svijet sretnih svršetaka), obrazovanje, društveni običaji ljudi, ali i vjersko razmišljanje. … Ova neistina nije namjerna laž – zapravo je to sveopće negiranje stvarnosti. To nije prijevara koju treba osuditi, nego iluzija koju treba raspršiti.”

Benedict J. Groeschel, svećenik i psihoterapeut

Samo hrabro!

🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.