Znate što?
Ja se još uvijek pitam što se dogodi s nama kad odrastemo. Što se dogodi odraslim ljudima pa nam nekako ono očito i jasno postane neočito i nejasno, a nada i vjera postanu miš-maš i tako nam je teško vjerovati i da smo dovoljni kakvi jesmo i da dobro ima smisla i da dobra djela imaju posljedice, čak i kad ih ne vidimo ili nestane nade i vjere … ?
Gledala sam dokumentarac o životu sv. Maksimilijana Kolbea. Znam njegovu priču, ali nisam znala sve detalje. Znala sam da je ubijen u Auschwitz-u 14. kolovoza 1941., ali nisam znala detalj koji me je i potaknuo na ovaj članak.
Krajem srpnja 1941., jedan je zatočenik iz bloka u kojem je bio smješten i Maksimilijan pobjegao te je u takvim slučajevima nadzornik postrojavao na vanjskom dvorištu sve druge zatočenike koji su dijelili blok s odbjeglim. Tako bi čekali hoće li se odbjegli vratiti. Ako se nije vratio, onda bi nadzornik šetkao ispred zatočenika i lagano pokazivao prstom na one koje je tako osudio na smrt izgladnjivanjem. Tako je taj put odabrao jedanaestoricu. Deseti odabrani je počeo plakati i govoriti da ima suprugu i djecu te je molio da ga se poštedi. Maksimilijan Kolbe je rekao da se želi mijenjati i zauzeti mjesto tog odabranog za smrt. Zapovjednik mu je to dopustio. Tako je Maksimilijan s ostalom desetoricom završio u bloku 11 koji je služio za izgladnjivanje do smrti. Iz tog bloka se svakodnevno čula molitva jer je Maksimilijan predvodio molitvu krunice. Ipak, Maksimilijan ne umire od posljedica izgladnjivanja, nego je ubijen injekcijom fenola. Naime, nakon dva tjedna izgladnjivanja, jedino je on ostao živ. Kako bi ispraznili ćeliju, ubili su ga smrtonosnom injekcijom.
Ono što me je potaknulo na ovaj članak je sljedeće: nakon njegove smrti, više nijedan zatočenik u Auschwitzu nije osuđen na smrt izgladnjivanjem. Slučajnost? Ne. Čudo i Božja volja? Da!
