O mesijanskom kompleksu ili o preuzetnosti

Ne obraćaj pažnju na zloduha kad u tebi izaziva želju da postaneš biskup, opat ili učitelj. Teško je otjerati psa od tezge na kojoj se prodaje meso. Kad vidi neke ljude da su došli do nekog malog spokoja, on ih smjesta nagovara da izađu iz pustinje i pođu među ljude: “Idi! Spasi ljude jer propadaju.”

sv. Ivan Klimak

Ovo nikako ne znači da se ne trebamo truditi za Dobro. To nam je obveza. Pozvani smo biti sol zemlje, pozvani smo biti Božji suradnici. To znači da je Bog odgovoran za Svijet, a kako smo mi Njegovi suradnici, moramo i mi biti odgovorni.

To znači da trebamo paziti na želje svoga srca i osluškivati. Nekada i dobre želje srca i ispravni veliki snovi mogu postati naša najveća noćna mora. Netko treba biti kralj, a netko ne treba. To ne znači da je kralj samim time vrjedniji ili bolji čovjek. Svaki stalež ima svoje obveze i prednosti. Tko se brine ispravno vršiti obveze svojeg staleža, nema vremena biti zavidan niti misliti ni da je više ni manje vrijedan od nekog drugog.

Ako činite dobro te živite moralno i plemenito, trudeći se ovaj svijet učiniti boljim mjestom, a stalno ste nezadovoljni, nemirni, čini Vam se da trebate nešto još više, pripazite da se ne bi radilo o Sotoni, a ne o Božjim poticajima na dobro. Preuzetan čovjek ne treba druge ni zajedništvo, a često ni Boga jer on sam teži postati Bog.

Tanka je granica između korištenja vlastitih talenata za Dobro i potrebe da budemo gospodari sadašnjosti i budućnosti. Pitanje je motiva, ali ni to nije dovoljno jer se i motivi isprepliću. Nažalost, moram utvrditi kako i kršćanske, pa i katoličke inicijative, ili laici nekad postaju ono što ne trebaju biti.

Na kraju svega, moram reći kako cijenim one koji su zbog većeg Dobra ugrozili svoj položaj u društvu. Ne mogu cijeniti one koji su u isto vrijeme šutjeli, perući ruke od onih koji su ulagali trud, a onda ili preodjenuli kaput ili počeli govoriti kad je to postalo oportuno.