Mislim da sam već spominjala da se najviše pronalazim u isusovačkim principima i molitvama, a to su na mene jednim dijelom prenijeli roditelji koji su kroz svoj život bili povezani s isusovcima pa su i nas odgajali prema njihovim načelima i ponašanju, a jednim dijelom sam se i sama pronašla u tome.

“Postoji nevjerojatna neistina kojoj se u ovom našem, tehnološki razvijenom svijetu, podučava djecu, a to je kako većina  ljudi ima veliku mogućnost proživjeti život bez razdoblja patnji ili boli, bez vremena tame. Ovu iluziju stvaraju mediji, osobito reklame (svijet sretnih svršetaka), obrazovanje, društveni običaji ljudi, ali i vjersko razmišljanje. …

Ova neistina nije namjerna laž – zapravo je to sveopće negiranje stvarnosti. To nije prijevara koju treba osuditi, nego iluzija koju treba raspršiti.

Benedict J. Groeschel, katolički svećenik i psihoterapeut

Postoji puno molitava i svaka se može moliti u drugoj prilici, ali neke su sastavni dio mene jer se pronalazim u njima i stalno ih molim. I kad molim poznate, “strukturirane” molitve, volim molitve koje su usmjerene na Isusa, ali i kada molim svojim riječima i kada je to pravi dijalog, uvijek se obraćam Isusu kao Otkupitelju, prijatelju i snazi.

Molitvu ‘Presveto Srce Isusovo’ molim ujutro kako bih se posvetila Isusu, kako bih novi dan posvetila njemu i zamolila ga da me čuva, da bude sa mnom u svakom trenutku i situaciji toga dana, da ravna mojim mislima, riječima i djelima, da mi pomogne nositi moj križ, moje rane, tjeskobe. Ujutro molim i ‘Anđeo Gospodnji’, ‘Mihaele Arkanđele’ i molitvu Bezgrešnoj.

Tužna sam kad radi životnih okolnosti u kojima se trenutno nalazim i koje uključuju puno putovanja na svakodnevnoj relaciji ne mogu biti na misi radnim danima.  Ako ne mogu biti na misi, svako jutro se zaustavim na par minuta u molitvi u maloj, “priručnoj” kapelici koja se nalazi na jednom dijelu puta do mog posla. Kad se vraćam s posla, zahvalim se Isusu što je bio sa mnom, što me je čuvao i što sluša moje molitve. Iz toga crpim ogromnu snagu jer nisam sama.

Isus se znojio krvavim znojem u Getsemanskom vrtu, proživljavao je svoju

Getsemansku uru kada je u tjeskobnoj molitvi bio sam s Ocem i anđelima koji su ga tješili. Njegovi učenici, prijatelji, nisu bdjeli s Njim. Zaspali su jer nisu shvaćali što se sprema, a Isus je molio da bude Očeva volja, neka ga mine čaša ako je to Božja volja, ali ne kako On hoće, nego kako hoće Otac na nebesima.

To tjeskobno stanje potpune usamljenosti, kada se čovjek može osloniti samo na Boga, i u svakodnevnom životu nazivamo Getsemanska ura. Svatko je od nas proživio ili proživljava svoju Getsemansku uru kada te tjeskoba toliko stišće, kada si sam, kada nikoga od ljudi od krvi i mesa nema s tobom, kada se nemaš na što osloniti, kad si sam, sam i sam sa svojim ranama i strahovima, bez ikakvog ovozemaljskog uporišta, kad se treseš od straha i nemoći, kad te stvarnost pogodi poput bumeranga, kada osjetiš tamu i hladnoću koja te stišće u fizičkom i užasava u duhovnom smislu, kad se čini da nema izlaza, da se Sjajna Zornica nikada neće pojaviti, kada shvatiš da svijet juri, a da i ne zna kamo, a ti si negdje sam sa strane sa svojim patnjama, križevima, ranama, neshvaćanjima, tjeskobama, nemogućnosti bijega, nemogućnosti izbora, s puno pitanja, s puno prave Istine koja se nikako ne uklapa u današnji svijet, s takvim osjećajem besmisla kojeg ljudi uživaju da te to straši, kada od ljudi nikada ne dobiješ onoliko koliko si im dao, kada te razočaraju, kada si svjestan da bliska osoba ide u krivom smjeru, kad si zabrinut radi obiteljskih problema… Tada želiš vrištati, vikati, pitaš se gdje su svi jer nema nikoga i nitko ti ne može dati “ono nešto više” što trebaš.

Meni je jako teško gledati kako se netko meni blizak vrti u krug, ima probleme, pati. Htjela bih preuzeti to što muči tu osobu jer nekada mislim kako su moji problemi ništa naspram njezinih/njegovih i “nekako ću ja nositi svoje probleme, daj da pomognem toj osobi i samo nek’ je ona dobro”. Naravno, to nije moguće jer svatko mora nositi svoj križ. Mi osobu ne možemo osloboditi njezina križa, a i vjerojatno ne bismo mogli izdržati nečiji križ jer on jednostavno nije prilagođen nama, koliko god nam se činilo da bismo mogli.

Onda shvatiš da ti ne preostaje ništa drugo osim razgovora s Ocem i snage iz molitve i sakramenata jer predaš Isusu sve što te muči, izgovoriš to, osjetiš u svom srcu i sva ta tama iščezne. Ona je simbol gubitka voljene osobe, posla, obitelji, straha od neizvjesnosti, gubitka smisla, straha od života, bolesti, usamljenosti, depresije i tjeskobe, straha za vlastiti život, rastave, rana iz međuljudskih odnosa, lošeg braka i svih drugih teških situacija. Tada shvatiš da je On jedini na kojeg se uvijek možeš osloniti, a to znaš oduvijek i budeš zahvalan na Getsemanskoj uri jer je to milost. U takvim trenucima doslovno treba Isusu reći  i predati sve što nas muči, zašto plačemo, rane, nedostatke ljubavi, usamljenost, manjak vrijednosti, misli, prisilne misli, očaj, nevjeru, sumnje, ogorčenost, srdžbu … i reći mu da se odričemo svega toga, da vjerujemo Njemu, da želimo živjeti po Njegovom smislu i volji. Zamolite ga za pomoć jer sami više ne možete. Neki životni čimbenici su nas oblikovali, nanijeli rane, a za koje mi i ne moramo i nismo krivi ili odgovorni. Zamolite Isusa da zacijeli te rane, da se one, kako ja to kažem, ne gnoje i ne bole više, nego neka zarastu lijepim ožiljkom koji se ne gnoji. Možda vam može pomoći i ovaj članak.

Poslije mraka uvijek dolazi sunce, poslije Getsemanske ure i patnje dolazi uskrsnuće i proslava (Ps 22, Iz 49, 15).

“Presveto Srce Isusovo, izvore svakoga dobra. Ja Ti se klanjam, vjerujem u Te, ufam se u Te, ja Te ljubim i kajem se za sve svoje grijehe. Tebi poklanjam ovo moje siromašno srce, učini ga poniznim, strpljivim, čistim, da u svemu odgovara Tvojim željama. Daj, o, dobri Isuse, da ja živim u Tebi i Ti u meni, štiti me u opasnostima, tješi me u nevoljama i žalostima, udijeli mi zdravlje tijela, blagoslovi sav moj rad i daj mi milost svete smrti. Amen.”

“Molitva anđelu koji je tješio Krista u vrtu”, o. Rajmund Kupareo

Apparuit illi angelus de coelo confortans Eum.“ (Luc. XXII, 43)

„Ukaza mu se anđeo s neba i počne Ga hrabriti.“ (Lk 22, 43)

 

Ukaži se, jer nas tmine biju,

o, Anđele dobri.

Zrake mnogo vrijede

Tvojih očiju.

Zatišje nam, krila daj, jer vihor reže,

I rukama dirni obraze nam blijede,

Da se osvježe.

 

Ukaži se i samo nam javi,

Što si rek’o Kristu, kada znoj ga osu

Onaj krvavi;

Na put ćemo poći, makar s križem pali

I ispiti kalež za nas, za sve, što su

Tvrdo zaspali.