“Problem spolnog nagona jedan je od čvorišnih problema etike. U katoličkoj etici on posjeduje duboko religijsko značenje.

Poredak ljudskog postojanja, baš kao i sveukupnog postojanja, djelo je Stvoritelja i to ne samo jednokratno djelo izvršeno davno u zamagljenoj prošlosti svemira, nego stalno djelo, djelo koje se neprestano događa. Bog ne prestaje stvarati i upravo zahvaljujući tome što On neprestano stvara, svijet se održava u postojanju jer se svijet sastoji od stvorenja, odnosno takvih bića koja nemaju sama od sebe svoje postojanje jer nemaju u samima sebi posljednji njegov razlog i izvor. Taj izvor, a ujedno s njim i posljednji razlog postojanja svih stvorenja, stalno se i nepromjenjivo nalazi u Bogu.       …

Muškarac i žena prokreacijom, time što sudjeluju u djelu nastajanju novog čovjeka, na svoj način istodobno sudjeluju u djelu stvaranja. Mogu, dakle, u sebi vidjeti razumske su-tvorce novoga čovjeka. Taj novi čovjek je osoba. Roditelji uzimaju udio u postanku osobe. Poznato je da osoba nije samo, i nije ponajprije, organizam. Ljudsko je tijelo tijelo osobe i stoga što čini supstancijalno jedinstvo s ljudskim duhom.

Ljudski se duh ne rađa kroz tjelesno spajanje muškarca i žene. Duh se uopće ne može iznjedriti iz tijela niti se rađati i nastajati na onim načelima na kojima se rađa tijelo. … Ne rađa ga ni ljubav muškarca i žene, pa makar u sebi bila ne znam kako snažna i duboka. Pa ipak, kada se začne novi čovjek, u isto se vrijeme začinje i novi duh, supstancijalno sjedinjen s tijelom, čiji embrio počinje postojati u krilu žene-majke. Bez toga se ne može shvatiti na koji način bi se taj embrio mogao potom razviti upravo u čovjeka, u osobu. Ta ljudsko biće je, kako naučava Crkva, djelo samoga Boga: On stvara duhovnu i besmrtnu dušu onog bića čiji organizam počinje postojati kao posljedica tjelesnog odnosa muškarca i žene.

Tjelesni odnos treba proistjecati iz ljubavi osoba i u njoj nalaziti puno pokriće. Kako god ta ljubav ne daje postojanje novomu duhu – duši djeteta- ona ipak mora biti posve pripravna prihvatiti to novo biće koje je, doduše, počelo postojati posredstvom tjelesnog odnosa, ali je i izraz duhovne ljubavi osoba koje mu moraju osigurati potpun, ne samo tjelesni, nego i duhovni razvoj. Takav potpun duhovni razvoj ljudske osobe plod je odgoja.”

“Ljubav i odgovornost”, sv. Ivan Pavao II.