Cool blaženici I: Ivan Merz

1. 💡 Ukratko
2. 🎊 Spomendan
3. 👶 Rođenje
4. 🔊 Zanimljivosti
5. 📚 Iz ratnog dnevnika
6. ❤️‍🩹 Patnja i žrtva
7. ✝️ Smrt i beatifikacija
8. 🙏 Molitva
9. 🌐 Web stranica

Evo malog doprinosa na veću slavu Božju, a u cilju upoznavanja hrvatskih blaženika koji su umrli mladi.

💡 Ukratko

Ivan Merz je Hrvat podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. Bio je istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja i radu s mladima te veliki promicatelj Euharistije. Zaštitnik je mladeži.

🎊 Spomendan

10. svibnja

👶 Rođenje

Rođen je 16. 12. 1896. u Banja Luci. Otac, po zanimanju oficir Austrougarske monarhije, vršio je ondje službu šefa željezničke stanice.

🔊 Zanimljivosti

Studirao je književnost u Beču i pariškoj Sorboni, gdje je i doktorirao.

Bio je na bojištu u Prvom svjetskom ratu. Odlazi na talijansku frontu u veljači 1916. Gledajući dnevno smrti u oči, izvrgnut stradanjima svake vrste, Ivanov se nazor na svijet produbio. Sumnje i kolebanja iščezavaju u susretu s trpljenjem i smrću. Kršćanska vjera pojavljuje se Ivanu kao jedina vrijednost koja pobjeđuje sve zlo koje je Ivan oko sebe gledao i doživljavao. Pod konac rata pisat će Ivan svome ocu ove značajne riječi: “Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uredim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo”.

Majka i otac žele da Ivan živi kao i drugi mladići i nisu zadovoljni njegovim životom okrenutim vjeri. U jednom pismu, Ivan je napisao majci: “Katolička vjera je moje životno zvanje i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke.” Tek nakon njegove smrti, roditelji su potpuno shvatili Ivana i postali ono što je on od njih želio: praktični vjernici katolici.

📚 Iz ratnog dnevnika

Graz, 18. III. 1916. – Velika je vjerojatnost da ću i ja na frontu. Iskreno govoreći, ja se ne bojim smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo. Samo se još nisam pomirio s mišlju da ću ja zaista onamo i nisam sebi svjestan da vodim krepostan život… Ta uvijek sam bio protiv rata. Sve bih ljude najradije izgrlio i pomirio između sebe…

Graz, 27. III. 1916. – Upravo sada trebam duševne snage, trebam crpsti iz nepresahnjivog vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije, koja napunja dušu rasvjetom, koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja smiruje u osjećanju nečega nepoznatog i neizmjernog.

Zingarella, 18. V. 1917. – Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi, jamačno, pere sa čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom upravo sugerira smisao života. Ono malo boli, što pretrpih, onaj prvi strah pred puščanim tanetima i šrapnelama, na putu k brigadi, govorile su mi uvjek Gospodinove riječi: “[to se bojite, zar još ne vjerujete?” Pa čemu se bojati? Ta On gore već znade što će sa mnom biti, On me neizmjerno voli, pa znade da li je za mene bolje da poginem ili da dalje živim. Pa čemu se bojati kad On određuje moje putove! Valja živjeti i Njega vječno hvaliti i ne brinuti se za smrtnu opasnost.

Monte Rasta, 5. X. 1917. – Gone me želje, potkapa me borba i nestalnost… Kad će doći vrijeme vječne slave, vječnog otkupljenja? Kad ćemo vidjeti uskrslog Jaganjca i sjaj njegove vječno-lijepe Majke, koji se proteže iznad svih svjetova? Kada, kada ćemo biti ujedinjeni u pjevanju nebeskih korova, kada ćemo se izgubiti u vječnom pjevanju “Sanctus, Sanctus, Sanctus”, obavijeni Božanskim sjajem?

Fonzaso, 5. II. 1918. – Boga nikada zaboraviti! Neprestano težiti za ujedinjenjem s njime. Svaki dan – ponajbolje zoru – upotrijebiti jedino za razmišljanje i molitvu, po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat treba biti izvor dana, u tome satu valja da čovjek zaboravi na cijeli svijet, da potisne sve svjetske brige, svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci. U tome se satu moraju stvoriti planovi za budući dan, tu se razmišlja o vlastitim pogreškama i moli milost da se svlada sva slabost. Bilo bi grozno kad ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti kao što sam živio prije rata. Moram započeti novi, preporođeni život u duhu novo-spoznatog katolicizma.

Beč, 9. IV. 1918. – A što ću ja biti? To je teško pitanje, koje me muči već dulje vremena. Zanima me književnost i umjetnost, iako sada ne uživam više u tome… Na ovome smo svijetu samo provizorno… za čas nismo tu, a ovaj život imade samo utoliko smisla, ukoliko je priprava za drugi. Tako je i sa životom naroda i čovječanstva… Istina je, književnost nije sve. Literatura, umjetnost, samo su detalji u tome velikom djelu: Kraljevstvu Božjem. Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost, samo se mora raditi po Njegovoj volji… Biti praktičnim katolikom mora biti moja svrha… Bože moj, prosvijetli me da ubrzo dođem do čvrste odluke! Svagdje neka se vrši volja Tvoja, jer smo ovdje samo putnici, a u našoj se pravoj domovini neće mnogo pitati da li sam bio profesor ili zidar. Ali nešto biti valja!

Fontanel, 20. V. 1918. – Saniteci pronesoše ispod prozora na nosilima krvlju oblita kuhara. Pokriven je dekom. Lice mu je crveno, crveno, crveno – krv, krv, krv, a da se ne mogu ni crte lica prepoznati… Mysterium vitae – krvlju obliven čovjek. Od Adama do danas milijuni su to ljudi prepatili i prepatit će do sudnjega dana…

Fontana Secca, 28. V. 1918. – Svibanjska kraljica neka mi oprosti što na nju tako rijetko mislim. Bože, Bože, više mističnog svijeta!

Solarol, 13. VII. 1918. – Neki dan vidjeh svećenika. Najradije bih poljubio ruke koje su držale Krista… O, Bože, da sam već kod Tebe! Najbolje bi bilo da plamenom svoga Milosrđa sažgeš parazite grijeha, koji su se usukali u moju dušu, pa da dobar i svet stupim u Te, ili barem da u životu budem nadahnut svetom radošću i nadčovječanskom voljom. Lako je pisati, ali teško je sveto živjeti!

Solarol, 4.VIII.1918. – Najsretniji dan bio bi kad bi otac i majka postali dobri kršćani, kad bi naša obitelj postala katoličkom…

❤️‍🩹 Patnja i žrtva

Ivan se tužio na slabi vid još od djetinjstva, a kasnije su tome nadodane i upale čeljusti. Operacijske intervencije nisu pomagale, a na kraju je dobio i meningitis.

Jasno je predosjećao da će umrijeti mlad i da Bog traži od njega žrtvu života za dobro mladeži s kojom je radio. Ispovjednik ga je u tome samo ohrabrio i utješio koliko je mogao. Sjećajući se riječi iz Evanđelja o pšeničnom zrnu koje mora pasti u zemlju da donese ploda, Ivan se oprostio od svoga ispovjednika riječima: “Da, o tom sam već davno uvjeren: treba žrtvovati! Ja sam gotov!”

Koliko je ova žrtva bila draga i Bogu ugodna pokazale su godine koje su slijedile: tisućama mladih postao je uzor i ideal kršćanskog života. Što je Merz značio za hrvatsku mladež, možda su to najbolje izrazili sami mladi kad su mu na grob donijeli vijenac s bijelom svilenom vrpcom na kojoj je pisalo: “HVALA TI ORLE KRISTOV ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K ‘SUNCU’!”

✝️ Smrt i beatifikacija

Umro je 10. 5. 1928. s 32 godine u Zagrebu. Pokopan je u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Beatificiran je 2003. u Banja Luci od strane pape, sv. Ivana Pavla II.. Utvrđeno je čudesno ozdravljenje Anice Ercegović, nastanjene u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

🙏 Molitva

A)

Gospode Isuse Kriste, koji si, kako se ufamo, dušu vjernoga službenika svoga Ivana učinio dionikom života presvetoga Trojstva u nebeskoj slavi, molimo, da po njegovu primjeru, a po zagovoru svetog Ivana, apostola i evanđeliste, u nerazrješivoj zajednici sa svetom Katoličkom Crkvom i rimskim Papom živimo, radimo i trpimo za slavu i proširenje kraljevstva tvoga, koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.
 

S dopuštenjem Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu od 17. svibnja 1928., br. 5664.

B)

Svemogući vječni Bože, u Ivanu Merzu dao si nam divan primjer vjere i ljubavi prema Kristu i Crkvi. U svom kratkom životu Ivan je uz pomoć Tvoje milosti postigao mnoge vrline i potaknuo nas da nasljedujemo njegovu predanost u Tvoju svetu volju, strpljivost u podnašanju križeva svakodnevnog života, te nesebičnu ljubav prema bližnjemu. Njegov neumorni rad za proširenje Kristova Kraljevstva u dušama mladih mnoge je priveo Tebi koji jedini daješ čovjeku pravi smisao života. Uvjereni da Ti je Ivan svojim svetim životom omilio, molimo Te da ga se udostojiš proslaviti čašću oltara kako bi njegov primjer pomogao ljudima na putovanju prema nebeskoj domovini. Udijeli nam milost da nasljedujemo čvrstoću njegove vjere, nesebičnost njegove ljubavi, te apostolsku revnost da se tako približimo idealu kršćanske savršenosti koji nam je on svojim životom pokazao. Njegovim zagovorom udijeli mi posebnu milost za koju te sada molim…. ako je to na korist mojoj duši, a Tebi na slavu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!
 

Imprimatur. Br. 1415. – Zagreb 25. VII. 1979. – Nadbiskupski duhovni stol. Dr. Josip Lach, biskup.
 

C)

Svemogući vječni Bože, u Ivanu Merzu dao si nam divan uzor kršćanskih vrlina. Svojim svetim životom on nam je pokazao kako se uz pomoć Tvoje milosti i u laičkom staležu može postići svetost života. Pomozi nam da ohrabreni njegovom ljubavlju prema Kristu i Crkvi idemo putem svetosti i nasljedujemo njegovu apostolsku revnost u širenju Tvoga Kraljevstva. Po njegovu zagovoru udijeli mi posebnu milost za koju te sada molim… ako je to na korist mome vječnom spasenju, a Tebi na slavu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!
 

Ovu je molitvu sastavila Postulatura prigodom beatifikacije bl. Ivana Merza 2003. a prikladna je za obavljanje devetnice.

🌐 Web stranica

http://www.ivanmerz.hr