U prijašnjem tekstu, pisala sam o općenitom (izostanku) povezanosti politike i morala.

S obzirom da je od ponoći i službeno započela predsjednička kampanja (ona neslužbena već traje odavno), odlučila sam se za još jednu političku temu. Iako su poznata četiri kandidata (sadašnji predsjednik Ivo Josipović, Kolinda Grabar-Kitarović, Milan Kujundžić te Ivan Vilibor Sinčić), neću se baviti pojedinačno kandidatima i njihovim programima, nego donosim jedno općenito  razmišljanje o politici i pokušat ću razjasniti neke zablude.

Uvriježeno je mišljenje među ljudima da su svi političari isti -korumpirani, poltroni, nesposobni, općenito nemoralni i da ih je baš briga za prosječnog građanina. Iz tog uvjerenja možemo izvući nekoliko činjenica, a možemo se s nekim dijelom i ne slagati te ga promijeniti. Idemo od početka.

1. Predstavnike vlasti biraju građani, stoga smo vi i ja odgovorni za krivog i lošeg političara na vlasti. Kako možemo biti krivi? Možemo biti krivi ako ne prepoznamo kvalitetni program nekog drugog kandidata, a nasjednemo na isprazne fore kandidata koji će tako osvojiti vlast.

Postoji mogućnost ljudske pogreške od strane birača. S druge strane, kandidat može predstavljati lažni program samo kako bi osvojio naklonost birača, a to je, prema mojoj procjeni, viđeno na svim dosadašnjim izborima. Faktor ljudske pogreške se ponekad može tolerirati, ali je puno ozbiljniji problem to što birači uopće ne čitaju i ne znaju program kandidata. To je neoprostivo! Neoprostiva je ta nonšalantnost, a radi se o vašoj i mojoj budućnosti. Žalosno je da ispravni i vrijedni ljudi ispaštaju radi loših odluka i ravnodušnosti onih koji nemaju interes ni za što u životu. Kao što sam već pisala, nije bitan samo ekonomski program, nego i vrijednosno-svjetonazorska pitanja!

Bez ikakve osude, ali s odgovornošću, nikada mi neće biti jasni neki rezultati izbora u našoj državi. Zar birači kažnjavaju onoga koji je loše obavljao posao i bio korumpiran tako što na izborima glasaju za nekoga tko je jednak tome koga kažnjavaju? Tko je tim činom kažnjen? Jeste li time kaznili sami sebe ili onog korumpiranog političara? Mislim da je odgovor očit. Jednako tako mi nikada neće biti jasno kako netko mže očekivati dobro od neke političke opcije koja zagovara kulturu smrti.

Problem može biti i to da, u pojedinim razdobljima, nije bilo alternative. U tom slučaju ne treba birati manje zlo od dva ili više ponuđenih jer se sa zlom ne rade koalicije, nego imate puno pravo napraviti nevažećim vaš glasački listić i to je jedino ispravno.

2. Ono što je neoprostivo je ponašanje onih birača koji ne izvršavaju svoju građansku dužnost i ne izlaze na izbore. Taj se problem vrlo jednostavno riješi novčanom kaznom. Mislim da bi se izlaznost vrlo brzo poboljšala. Nemoj izaći na izbore, ali ćeš platiti kaznu radi svoje gluposti i neodgovornosti.

Nije mi jasno kako netko može živjeti u državi i ne izaći na izbore, a onda pričati kako su svi isti, kako se ništa ne mijenja te kako se ništa ne može ni promijeniti. Pitam se u kojem svijetu mašte taj čovjek živi i otkud mu pravo kasnije govoriti da se ništa ne može promijeniti. Razina indiferentnosti kod ljudi po ovim i sličnim pitanjima me iznenađuje. Ako si indiferentan, znači da ti je ili dobro (što je super i drago mi je radi toga) ili si zadovoljan statusom quo ili po dobrom starom običaju, nisi vjeran u malim stvarima i koristiš neke prilike za koje misliš da imaš pravo te misliš da bi bio pošteniji političar od svih drugih. Ne ide to tako, tko nije vjeran i pošten u malom, neće biti ni u velikim iznosima. Rad u sivoj ekonomiji ili “na crno” u RH ili u inozemstvu te primanje socijalne pomoći za nezaposlenost je jednaki lopovluk kao i korupcija na visokoj razini.

Uz ove mogućnosti, pojavila se i treća- strah. Ako živimo u demokratskom društvu i državi, ne bismo se trebali bojati. Svatko im apravo izreći svoj stav, a to izbori i jesu. Treba koristiti to pravo. Kako se nešto može promijeniti ako ništa ne poduzimamo? Nemojte podcjenjivati mogućnosti i važnost malog, prosječnog čovjeka. Izlazak na izbore i vaš glas su jako velike stvari. Konačno, u bliskoj povijesti imamo primjer kada je skupina “malih ljudi” porazila jako dobro naoružanog  agresora koji je napravio puno zla. Tu smo pobjedu ostvarili zahvaljujući Bogu i krunici. Treba moliti i raditi. Politiku čine ljudi. Prema njihovim se karakteristikama obilježava i politika.

3. Ja istinski vjerujem da političar može biti moralan i pošten, samo što teže dolazi do izražaja jer mu korov ne da. Tu je opet dio odgovornosti na biračima. Zašto birači ne proučavaju programe? Zašto birači ne izlaze na izbore? Zašto se javlja zavist, ljubomora i zluradost kada se pojavi neka stručna i moralna osoba? Radi zavisti će ljudi opet izabrati onog/onu pogrešnu, samo da onaj pravi ne dokaže da je pametniji i od vas. Nevezano za politiku, ali i povezano, primijetila sam pravu pošast “gena zavisti” u Hrvatskoj. Što se događa? Jedna poslovica kaže da se čovjeku oprašta sve osim uspjeha. Onda je bolje izabrati nekog lošeg pa nećete imati problema s egom. Je li tako?

Još je jedna stvar koju bih htjela razjasniti. Kao što sam već rekla, vjerujem da se pošten, stručan i moralan čovjek nalazi negdje u cjelokupnoj politici. Isto tako znam da su u politiku ubačeni i oni zli kako bi sve dobro mogli zaustaviti i brinuti samo svoje i kumove interese. Realna je opasnost koja se javlja na putu prema osvajanju mandata. Na tom putu se lako može dogoditi da i pošteni čovjek padne i to jako nisko. Zato se politikom treba baviti netko tko ima jaka moralna stajalištakoja će ga sprječavati od pogrešaka i lopovluka. Treba paziti da se na tom putu ne zasjenjuje moral i savjest jer onda ni granica između dobra i zla nije jasna i čovjek može sve. Najgore moguće u toj situaciji je da se na vlasti nalazi beskompromisna osoba koja radi sve ili većinu toga krivo, a najbolja mogućnost je da se nalazi beskompromisna i moralna, stručna i poštena osoba.

Neki kažu da političar mora biti diplomat. Ja ne podržavam taj stav. Političari često prodaju svoj stav i mišljenje pravdajući se kompromisima i diplomacijom. Prva pitanja koja se nalaze na udaru su bioetičke teme i pitanja u poljoprivredi pa se donose nakazni zakoni i odredbe koji se tiču svih onih koji se ne mogu sami braniti. Možda će zvučati grubo, ali kako mogu vjerovati političaru koji meni obećava procvat, a podržava abortus, eutanaziju, potpomognutu oplodnju, rodnu ideologiju. To su pitanja koja se tiču onih najranjivijih koji se ne mogu braniti i koji ne mogu zahvaliti ili napraviti neku protuuslugu. Nema razvoja i napretka društva ako ono sije kulturu smrti. To je provjereni recept u propast i u stvarnosti se nalazi puno primjera u stvarnosti.

Ja bih prva s velikim guštom napisala kaznu onome tko odlaže otpad u prirodi i tko ne razvrstava otpad. S time se ne šalim i mislim da bi se trebale davati drakonske kazne, međutim nisu jedno drvo i životinja vrijedniji od ljudskog života pa da, s jedne strane subvencioniramo i nagrađujemo doktore koji izvrše najviše ubojstava nerođene djece (doktor bi trebao liječiti!) i otvarati klinike za promjenu spola (!!), a s druge strane pričati o važnosti održive energije i stabala. Kad bi se ljudi bavili ljudskim dostojanstvom i zaštitom ljudskog života onoliko koliko se bave zaštitom životinja, svijet bi bio drukčiji.

Za kraj, jedna priča.

Lako je kritizirati. Na udaru su u prvom redu skupine ili osobe koje u javnosti zauzimaju istaknute položaje. Tako pri izborima neka pogodna osoba sa zahvalnošću odbija kandidaturu kako ne bi bila izložena kritici. O tome pripovijeda priča o kralju drveća u Starom/Prvom zavjetu (Suci 9,8-15):

Nijedno podobno drvo nije željelo biti izabrano za kralja jer bi ga činilo osamljenim “njihati se iznad ostalog drveća”. Tako su to odbile i maslina i smokva i loza. I, što je bilo dalje? Stabla su se naposljetku zaputila glogu i zamolila ga da bude kralj. On najprije nije mogao vjerovati, ali je zatim pristao i naredio:” Sklonite se u moju sjenu (haha)! Ako nećete, iz gloga će planuti oganj”! Sad su imali kralja, ali je on bio posve drukčiji nego što su ga zamišljali i željeli.

Do čitanja,

🙂