Pitate li se ikada što se događa kada naši postupci ne potvrđuju ono za što se deklarativno izjašnjavamo (izdajemo) te tko snosi posljedice tog nesrazmjera? Razmišljate li ikada da moje i vaše ponašanje baca svjetlo na nas same, ali i na našu katoličku vjeru i Crkvu koju je utemeljio Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek? Teorija nije sama sebi svrha, nego se treba primijeniti u praksi.

Jeste li svjesni da, ukoliko se deklariramo kao kršćani, svojim ponašanjem i načinom života utječemo na percepciju drugih ljudi o Bogu, kršćanstvu i našoj vjeri?

Što mislite kakvo mišljenje ima neka druga osoba o Isusu, kršćanstvu, njegovom nauku, smislu i zakonima kada vidi kako se ponašamo? Ta osoba može steći jedno od sljedećih mišljenja:

1. može, kroz naš život, prepoznati ljepotu i smislenost kršćanstva koje daje potpunu slobodu koju osoba stječe kada čini, ne ono što želi, nego ono što je ispravno, a to može samo ako se podloži Božjem zakonu bez obzira na patnju, nepravdu, tugu ili poteškoće koje trpi radi toga. Ako živimo tako, plodovi koje nam Bog daje ne mogu ostati nezamijećeni te mogu biti poticaj nekome drugome na obraćenje

2. može pomisliti kako je kršćanstvo besmislena religija jer “dopušta” i smatra normalnim da se njezini pripadnici ponašaju tako kako se ponašaju, dok istovremeno ponosno ističu da su kršćani

3. može pomisliti da smo licemjeri te da i Crkva kao institucija počiva na takvim temeljima jer, ako naučava jedno, a njezini se pripadnici ponašaju suprotno te se deklariraju kršćanima, onda je zaključak i da Crkva počiva na takvim temeljima

4. loše ponašanje, ponašanje suprotno katoličkom nauku i neautentično ponašanje može služiti kao izgovor drugima za generaliziranje, kritiziranje, relativiziranje, skepticizma prema Bogu, a može i osobu koja se htjela približiti Bogu i preobratiti, izbaciti s tog puta jer, ako se netko naziva kršćaninom, a tako se ne ponaša, možda nema smisla ni da on/ona pokuša

5. takvo ponašanje može poslužiti kao argument u vječitim političkim i društvenim raspravama kada se, iako se većina stanovništva neke države izjašnjava katolicima, njihova volja o pojedinim pitanjima ne poštuje (primjer ZOa)

6. naše neautetično ponašanje daje primjer djeci i mladima. Kako dijete ili mlade ispravno uputiti u život ako govorimo jedno, a radimo nešto drugo što je u potpunosti suprotno moralnom zakonu?

Ako svojim životom ne potvrđujemo ono što riječima ispovijedamo, sudjelujemo u odbijanju ljudi od Krista i vjere jer, ako kršćanin ne poštuje i ne živi Božji zakon i vrijednosti koje njegova vjera naučava, onda može samo sablazniti druge, razočarati ih, dati im povoda da religiju i Crkvu proglase glupošću, nepotrebnošću, prijetnjom, opijumom jer se plodovi vjere ne vide ni među vjernicima te vjere.

Najveći problem i najgore od svega je što nanosimo rane Isusu jer se predstavljamo njegovim prijateljima, a ne ponašamo se tako i stalno se nalazimo u stanju grijeha.

Nadalje, pogreške i grijehe je lako prepoznati na početku, ali kad se saživite s njima, ne predstavljaju vam više pogrešku, nego način života i lako se zaboravi zašto je nešto pogrešno i opasno.

I sad zamislite koliko je ljudi na svijetu. Neka svatko od nas ima neku svoju zabludu ili grijeh koji ga bocka.

Netko će govoriti da je joga ok (joga nije ok za katolika i katolik nema što tražiti u jogi jer ona predstavlja molitvu druge religije u kojoj čovjek sebe stavlja na poziciju Boga, a što je suprotno s naukom naše vjere. Katolik može moliti npr. krunicu, kontemplirati ili moliti neku drugu molitvu koja opušta, smiruje, snižava krvni tlak i pomaže u borbi protiv tjeskobe).

Netko će pasti u zamku i misliti da su predbračni odnosi u redu. Nisu u redu jer je seks svet i prelijep te mu treba dati sigurno i primjereno okruženje – brak (više na linku Teologija tijela).

Netko će misliti da je plava kuverta idealni način rješavanja problema jer se čovjek mora boriti za sebe i puno raditi pa eto, nema u tome ništa loše.

Netko misli da je ok “širiti ljubav” ne poštujući Božji zakon pa će podupirati istospolne brakove.

Netko misli da je ok zlurado ogovarati druge, netko jedva čeka nečiji pad da se osjeća bolje.

Netko bi pod krinkom lažnog humanizma čovjeka oslobodio svake patnje jer “nema smisla da čovjek pati”, a zapravo time čovjeka vodi u pakao.

Netko će misliti da se na poslu napreduje samo ako se kolegama zabije nož u leđa (svi se bore samo za sebe). Netko će misliti da su emocionalne i psihološke ucjene baš moćno oružje za postizanje svoga cilja, a ako pri tome uništi nečije tuđe samopouzdanje, nema veze.

Sve su to mehanizmi mijenjajnja temelja društva i to na gore, nažalost. 

Svi se slažemo da druge ne trebamo i ne smijemo osuđivati te treba raditi razliku između osobe i grijeha. Crkva ne osuđuje osobu, nego grijeh u kojem čovjek živi i njegovo griješno ponašanje i to je stvarno tako.

Mi nismo suci, ali uvijek treba govoriti apsolutnu istinu koja ne diskriminira i ne ugrožava nikoga jer je jednostavno istina. Istina oslobađa i u pravu se istinu čovjek zaljubi.

Trebamo manje osuđivati, više voljeti i biti autentičniji.

Granica je sljedeća: uvijek treba govoriti i živjeti autentičnu istinu, ali pomoći osobi koja se nalazi u stanju grijeha, potaknuti je na obraćenje jer Bog oprašta. Svjesno odlučiti živjeti u gijehu jer će Bog to “ionako” oprostiti je jako velika pogreška. Ako nema iskrenog kajanja, nema ni oprosta.

Svi smo odgovorni za svaku osobu koja se sablazni ili razočara u vjeru, iako čovjek ima slobodnu volju, sam donosi odluke i snosi posljedice, tj.sam odlučuje hoće li pristati na grijeh ili na dobro.

Bog nikoga ne želi prisiliti da Ga voli. Nemojte sumnjati da to Bog može. Može, ali ne želi jer nas toliko voli da nam je dao slobodu.

Ako smo svjetlo i sol svijeta, onda rasvjetljujemo tamu. Ako nismo svjetlo, onda ne rasvjetljujemo tamu, nego pomažemo tami da se širi i to najviše vlastitim zabludama. Zato #wake up i samo hrabro uz Božju pomoć!

🙂