Prije mjesec dana, slušala sam raspravu u sklopu Kulfesta. Tema je bila ekonomske prirode, ali se diskretno provlačila i pro-life tematika.

Jedan od govornika na konferenciji s dugogodišnjim iskustvom na području financija te predavač poslovnih financija i financijskog menadžmenta na jednoj poslovnoj školi je istaknuo kako ga kontaktiraju pojedine političke opcije za suradnju pri sastavljanju njihovih gospodarskih programa. Tako je gospodin istaknuo da ga je kontaktirala i gđa Mirela Holy, predsjednica ORAH-a.

Što se tiče gospodarskog programa, imali su zajedničke točke ok
o kojih su se složili te je govornik bio spreman pomoći, ali uz jedan uvjet. Pitao je gđu Holy što će napraviti po pitanju svojih ideja vezanih za nagrađivanje doktora koji će napraviti najviše abortusa, kao i što će napraviti s dijelom programa koji se tiče bioetičkih pitanja. S obzirom da gđa Holy nije htjela odustati od takvog programa, govornik se zahvalio i rekao da ne želi sudjelovati i surađivati sa strankom koja promiče abortus.

Zašto sam krenula s ovim primjerom?

Zato što takvih primjera nedostaje u svijetu, u Hrvatskoj, kako na političkoj i gospodarskoj razini, tako i u prosječnom, normalnom, svakodnevnom životu.

Mnogi samodeklarirajući ateisti, agnostici, pripadnici lijevog svjetonazora ili new age kulture, ne žele razumijti apsolutne istine o čovjeku i moralnim vrijednostima, njihov sustav vjerovanja to ne priznaje jer su odlučili podržavati relativizam (papa Benedikt XVI. je rekao da je istina dostupna svakome tko je želi!), međutim, ono što je bolnije i još gore je činjenica da se mnogi s druge strane spektra – oni koji za sebe govore da su vjernici, ponašaju kao da za Boga i njegov nauk nisu ni čuli. To su kafeterija vjernici.

Kafeterija vjernici u politici su osobe koje se deklariraju vjernicima i moralnim vertikalama, ali kada to trebaju dokazati konkretnim odlukama, glasanjem za/protiv nekog zakona ili prijedloga, zaborave sve moralne vertikale, ne bore se za dobro i ispravno, ne idu kontra struje, ne pokušavaju se oduprijeti idejama interesnih skupina koje su danas protiv ljudskog dostojanstva u svakom smislu, nego glasaju za sve što se kosi s moralom ili glasaju protiv, ali se ne potrude dovoljno da i neki drugi glasaju protiv. Ili pokradu državu koju “vole”.

Njihova krivnja je u mlakosti, tome što ili nisu praktični vjernici koji doista shvaćaju i žive moralna načela svoje vjere, nego taj argument koriste ovisno o interesu pa bacaju loše svjetlo na prave vjernike ili su nasjeli na stari trik relativističke tolerancije pa žmire na oba oka dok okreću leđa osobnoj odgovornosti koju imaju pri donošenju svake odluke.

Naravno, potrebno je istaknuti i prave vjernike koji ne okreću leđa osobnoj odgovornosti te se beskompromisno ponašaju u skladu sa svojom savješću bez obzira na kojoj se poziciji nalazili. Takvih političara i ekonomista trebamo više, iako ih i sada ima. Postoje i ateisti koji priznaju osobnu odgovornost i žive po savjesti.

S druge strane, samodeklarirajući ateisti, agnostici, pripadnici lijevog svjetonazora ili new age kulture su, na samom početku, otvoreni prema svim idejama i pokretima koji se protive apsolutnim moralnim zakonitostima te se vrlo otvoreno uključuju u promociju svijeta bez vrijednosti, Boga, istine o čovjeku – biću koje ima dušu i vrijednost, a u svemu tome se pridruže i potkradanju države.

Zabrinjavajuće je to što se, pod krinkom jednakosti, nediskriminacije i slobode, nameće totalitarizam i diskriminacija vjernika kojima se želi zabraniti svako pravo sudjelovanja u važnim odlukama, a to je sablazan koja neće proći bez posljedica. Razlika je u tome što ideologije imaju totalitarni, bezbožni, protučovječji karakter, dok religija (pogotovo kršćanstvo) promiče i daje istinsku slobodu jer se temelji na apsolutnim istinama i istinskoj ljubavi prema čovjeku, a to ne poznaje toleranciju, totalitarizam, diskriminaciju, nego dobrobit prema čovjeku koja proizlazi iz ljubavi.

Ako pogledamo što se događa s rodnom ideologijom, stvari postaju jasne. U SAD-u i Zapadnoj Europi, a uskoro će i u Hrvatskoj jer smo usvojili Zakon o nediskriminaciji, krši se pravo na vjersku slobodu te se, Zakonom o nediskriminaciji, prisiljava ljude da sudjeluju u organizaciji istospolnih brakova i da postupaju suprotno svojoj savjesti. Nadalje, tim Zakonom se krše ekonomske slobode jer se ne dopušta poduzetnicima da sami odlučuju tko će biti njihovi klijenti. Ako osoba odluči ne konzumirati neko pravo, znači li to da je diskriminirana? Brak je zajednica jednog muškarca i jedne žene, a ako je netko odlučio ne konzumirati to pravo, ne radi se o diskriminaciji niti bi se predmet tog prava trebao redefinirati.

U svakodnevnom životu, kafeterija vjernika možemo zvati i ali-vjernik.

Ali-vjernik je vjernik koji svakoj točci Crkvenog nauka dodaje ALI dio – „Ja sam vjernik, ali … podržavam pravo žena na abortus, istospolne brakove jer se ljudi vole, ne slažem se s naukom Crkve oko kontracepcije, seksa prije braka, umjetne oplodnje jer svi imaju pravo na dijete (je li dijete proizvod?), eutanazije jer nitko ne bi smio patiti, dajem mito jer se borim za svoju obitelj, radim poreznu prijevaru (što je 1.000 kn?), podmećem nogu nekoj dobroj, samozatajnoj, vrijednoj osobi, tražim i podržavam napredak karijere kroz političku stranku, nemam osobne odgovornosti, bahatim se jer sam Bogomdan i imam pravo gaziti svakoga onoga tko se ne ponaša poltronski (ulizivački) prema meni i to mi smeta samo zato što vidim da ta osoba nije tako jadna kako sam ja, želim da susjednu crkne krava i, dapače, i ja ću joj pomoći… Po čemu smo onda kršćani i po čemu se razlikujemo od ateista ili agnostika? Nažalost, puno je katolika palo u zamku srca i misle da je dovoljno slušati samo srce, odbacujući razum i nauk. Dovoljno je slušati srce ako je u potpunosti usklađeno i Božjim naukom i dobro izbalansirano s razumom, a to ni kod koga nije. Mislim da nije dovoljno biti vjernik, treba biti član Katoličke Crkve. Drugim riječima, treba vjerovati, ali i načinom života pokazati da se pridržavamo nauka KC. Vjera i djela.

Kafeterija vjernik je i osoba koja miješa načela katoličke vjere, katolička vjerovanja i prakse sa svim ostalim iz new age duhovnosti i istočnjačkih religija: malo joge, malo vračanja, malo kristala i hamajlija, new age-a, anđeologije, Bude i reinkarnacije, Paola Coleha i kulta pozitivizma.

Zato se čovjek treba moliti da mu Duh Sveti pomogne da pronikne u te istine te da ih prihvaća i živi u skladu s njima, iako ih možda ne razumije u potpunosti, a zato ima i nauk Crkve kako bi se mogao usmjeriti. Nemojmo davati motiva novim napadima na Boga i Crkvu, a takvim osobama pomozite bez osuđivanja.

Novoizabrani poljski predsjednik Andrzej Duda koji je bio kandidat oporbene konzervativne stranke „Pravo i pravednost“, a koji je praktični katolik, rekao je: „Nikome ne želim nametati da mora moliti, ali isto tako nikome ne dopuštam da mi uskrati iskazivanje moje vjere u onome što radim.”

Svijet bi bio bolje mjesto kad bi se više moćnika odlučilo za to ili kada bar ne bi pokušavali uništiti onoga koji tako postupa, međutim, kao što sv. Pavao kaže, nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva (Sotone). Puno je ispravnih primjera, stoga tražimo poticaj u Dobru i radimo na vjerodostojnosti, a one koji su se malo udaljili i odlutali, pristojno i nasamo (reklo bi se: takticki) podsjetimo zasto je katolik i da je malo odlutao.

🙂