Sljedeći tekst je preuzet iz knjige “Kršćansko udvaranje u svijetu naglašene spolnosti – Vodič za katolike”, Thomasa G. Morrowa. Pročitala sam knjigu prije par godina i pomalo zaboravila na nju, sve dok nisam naišla na članak s dijelovima pa je ovo prilika za objavu jednog njezinog dijela.

ULOMAK IZ KNJIGE

“Mlada žena mi je jednom rekla da je spavala sa svojim dečkom. Kako se nije činila impresioniranom zabranom predbračnog spolnog odnosa koja se nalazi u Sv. pismu, rekao sam joj: ‘Znaš, ti si njegov rob.’ Njezine su se oči raširile, a zatim je odvratila: ‘U pravu ste. On se nije obvezao, ali ja jesam. Ja, sada nakon što smo to učinili, ne želim ponovno izlaziti i tražiti nekoga drugoga, ali on bi mogao. Nema više spolnih odnosa!’

Drugu je ženu bilo strah reći svom ‘katoličkom’ dečku da s njim više neće spavati. Strahovala je da bi mogao prekinuti s njom. Napokon mu je rekla i on nije prekinuo vezu. Nakon još nekoliko izlazaka, ona je odlučila prekinuti s njim jer ga nije zbilja voljela. I učinila je to! Dok su spavali zajedno, nije mogla vidjeti koliko je njihov odnos bio loš zato što ga je pokušavala spasiti. Kad se odmaknula od svega, mogla je objektivnije gledati i vidjela je koliko je bila nesretna.

Sve to jednostavno upućuje na ono što su mudri znali stoljećima: predbračnim spolnim odnosom najviše mogu izgubiti žene. Modernim rječnikom, seksualna je revolucija bila loša za sve, ali žene su dobile najgori dio.

Zašto je seksualna revolucija bila tako loša za žene?

Kad žena ima spolni odnos s muškarcem, ona se veže za njega i osjeća obvezu biti s njim zato što je vjerodostojnija od njega. Muškarac se ne osjeća nužno obveznim nakon što je sudjelovao u spolnom odnosu. Ono što slijedi je odnos u kojem se jedna osoba osjeća obveznom, a druga ne. Žena je sklona trpiti njegovo loše ponašanje jer ona ne želi izlaziti i tražiti nekog drugog. Ako muškarac podlegne svojoj niskoj prirodi, sklon je biti sve bezbrižniji u načinu na koji se odnosi prema njoj jer otkriva da će ona to prihvatiti. Često je rezultat loše ponašanje prema ženama prije braka, a ako do braka dođe, jednako loše ili još gore ponašanje.

U ranim šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća, žene su se počele sve više i više slagati s nemoralnim zahtjevima muškaraca i to je bio početak izloženosti lošijem ponašanju.

Do ranih sedamdesetih, mnogim je ženama toga bilo dosta i feministička je revolucija najozbiljnije započela. Vođe su obavile predivan posao u prepoznavanju problema, ali je njihovo rješenje bilo gore nego sam problem.

Odlučile su da žene mogu biti poput muškaraca – pozivajući muškarce na izlazak ako bi tako htjele, plaćajući za pratnju ako bi izabrale tako i upuštajući se u pregršt spolnih odnosa, sve dok mogu obavljati pobačaje da bi sakrile vlastite pogreške. Nažalost, žene ne mogu uživati u usputnom seksu, a da ne učine nasilje nad svojom vlastitom prirodom. Naravno, to isto vrijedi i za pobačaj.

Taj je trend učinio jaz među spolovima još dubljim. Stopa pobačaja se udvostručila od 1960-ih, a neke procjene tvrde da su i do 50% članova NOW-a (National Organization for Women – op. grupa koja se u SAD-u bori za prava žena) lezbijke. Jasno je da verzija feminizma koji zastupa NOW ne daje rezultate.

I drugi su započeli istupati s istim zaključkom.

Danielle Chrittendon  u “What Our Mother Didn’t Tell Us: Why Happiness Eludes the Modern Woman” (op. Što nam naše majke nisu rekle: Zašto moderna žena nije sretna) piše:

‘. . . žena koja danas odrasta, brzo otkriva da uživa u jamstvu ‘seksualne kvalitete’: pravu da vodi ljubav s muškarcem i zatim ga nikad ponovno ne vidi; pravu da bude uvrijeđena i ponižena ako odbije muškarčeve pokušaje prilaženja; pravu da dobije spolno prenosivu bolest koja je, kao bonus, može ostaviti neplodnom; pravu na pobačaj kada stvari krenu loše ili, što se može dogoditi, pravu da zatrudni izvan braka. Zaista, u svim obećanjima koja su nam dana oko naše sposobnosti da steknemo slobodu i neovisnost kao žene, obećanje spolne emancipacije moglo bi biti najnestvarnije …’

U knjizi “A Return to Modesty” (op. Povratak umjerenosti), Wendy Shallit ističe:

‘Čudan način na koji naša kultura pokušava zaustaviti mlade žene od traženja nečega iznad ‘samo seksa’, način na koji nas pokušava riješiti naših romantičnih nadanja ili naših neprilika i naših ‘hladnih tuševa’, pogrešno je upravljeno zalaganje. To je, ovdje ću pokazati, ništa manje nego pokušaj da se ženstvenost izliječi od sebe same, a što nas je u mnogo slučajeva dovelo u opasnost.’

I doista, ona vrlo efektno obrazlaže, služeći se člancima koje su napisali sami ti osloboditelji u časopisima Cosmopolitan, Elle i Mademoiselle.

Kolumnistica Mona Charen je, prije nekog vremena, smatrala da je program apstinencije pod nazivom ‘Best Friends’ koji pomaže djevojkama u srednjoj školi da odgode spolnu aktivnost, odbiju drogu i alkohol te izgrade pravo samopoštovanje, vratio tim djevojkama njihovu ženstvenost.

Poanta je da žene mogu ponovo uspostaviti svoje ženstveno dostojanstvo životom kršćanske čednosti, pomažući tako ujedno sebi i svojim muškarcima da budu spašeni.

Ako muškarci ne žele izdići kulturu na kršćansku razinu tada to mogu učiniti žene, kao što su to činile stoljećima.

Biskup Fulton J. Sheen imao je jasan uvid kada je izjavio da je razina  civilizacije svakog društva uvijek određena ženama. Ako žene odbiju sudjelovati u predbračnom seksu i inzistiraju da se muškarci prema njima odnose na dobar način prije braka i u samom braku, one će uzdići razinu na kojoj se nalazi cijela kultura.”

---

Kao zaključak mogu reći svoje mišljenje oko sukoba spolova. Taj se problem neće riješiti ako se žene ponašaju kao muškarci ili obrnuto. Upravo suprotno. Problem će se riješiti kada se žene opet počnu ponašati u skladu sa svojom prirodom.

Jednako tako, problem hiperseksualizacije mladih pa kasnije i cjelokupnog društva jer ti mladi odrastaju, ne rješava se dijeljenjem kontracepcije i laganjem ‘bit će sve ok’ i omogućavanjem abortusa, nego upravo suprotno – govorenjem istine. Samo istina jer je ona upisana u svakom čovjeku. Kad ona govori, nije potrebno ništa drugo jer se istina ibori sama za sebe. Samo ako se živi u skladu s njom, društvo ide naprijed, a mladi se ne osjećaju loše jer rade sve ono što im društvo govori da je ok, a osjećaju se jako loše.

Samo hrabro!