Nedavno je održan prosvjed #spasime.

Kad se organiziraju bilo kakve aktivnosti ili prosvjed, jedna ili nekolicina osoba postanu lica te aktivnosti.

Prije samog početka, ograđujem se jer osobno ne poznajem organizatoricu
prosvjeda #spasime, gđu Veljaču, ne znam što je motivira u životu niti imam profile na društvenim mrežama. Svatko na svom profilu može objavljivati što želi. Svatko na svom javnom profilu može objavljivati što želi, dok ne krši prava druge osobe. Svaki čovjek procjenjuje drugog, između ostalog u današnje vrijeme, i na temelju onoga što objavljuje na društvenim mrežama.

Sporno je što organizatorica, gđa Veljača, objavljuje gole slike svoje četverogodišnje ili petogodišnje kćeri na svom javnom profilu jedne društvene mreže u ugođaju kojeg bi svaki pedofil pohvalio, dok istovremeno prosvjeduje protiv nasilja. Fotografije je uklonila društvena mreža nakon što su ih drugi korisnici masovno prijavljivali. Gđa Veljača ih nije maknula ni nakon što su je njeni ‘sljedbenici’ upozoravali na njih. Nadalje, nije se radilo o jednoj fotografiji, nego o njezinoj ustaljenoj praksi (gola kći na balkonu, s prijateljicom …).

Ne vjerujem u namjere osobe koja ne vidi problem u pedofiliji i koja eksponira svoje dijete do mjere objavljivanja golih fotografija tog djeteta s balkona, WC-a ili kade s puno hashtag oznaka, tako pretvarajući dijete u modni dodatak.

Neizgovorena povratna informacija koja se tako šalje je da fizičko nasilje nad djetetom nije u redu, dok pornografsko, pedofilsko, marketinško ili emocionalno iskorištavanje djeteta – što učestalo objavljivanje djetetovih slika na mrežama jest, nije krivo, zlo ili problematično, nego “umjetnost” i marketinška strategija pozicioniranja u nišu uspješne poslovne i obiteljske osobe.

Sporna mi je i činjenica što gđa Veljača sebe naziva samohranim roditeljem, iako je otac djeteta, njezin bivši suprug, živ, zdrav, radi i vjerojatno pomaže. Ovo je vjerojatno odraz nekih njezinih promišljanja na koja ima pravo, ali je objektivna činjenica kako gđa Veljača nije samohrana majka.

Nadalje, prosvjed se nastavlja na poruku podržavanja Istanbulske konvencije za koju je dokazano kako nema svrhu zaštite žena od nasilja, nego promicanje rodne ideologije koja je psihičko i duhovno nasilje nad djecom i svim drugim ljudima uz istovremenu poruku da je pornografija, koju čine žene žrtve trgovine ljudima, u redu jer je to “napredni i revolucionarni oblik ljubavi”, sloboda u djelovanju. To je poruka protiv nasilja, a za pobačaj. To je poruka zaštite prava djece uz istovremeno proglašavanje veze adolescentice i četrdesetogodišnjaka samo normalnim istraživanjem i otkrivanjem. To je poruka borbe protiv nasilja, a mržnje prema muškarcima i roditeljima. Takve dvolične poruke se mogu naći i kod revolucionara jer oni toliko “vole” svoj narod ili
pravdu da taj isti narod vole svojim nedjelima. Toliko vole ideale i pravdu pa čine zlodjela, dok su krivi uvijek oni drugi. Revolucija prvo pojede one druge, a onda i svoju djecu.

Zašto?

Zato što pobjeđuje jedino Ljubav na nepravdu. Za razliku od ovakvih ideološko-političkih pamfleta, svako nasilje, bilo prema prijatelju ili neprijatelju, je neprihvatljivo.

Nadalje, ne vjerujem u namjere osoba, u ovom slučaju majki, koje ne znaju razliku između čovjeka i životinje pa smatraju kako je u redu svezati dijete na povodac kao životinju, a takvih je bilo na prosvjedu.

Treća sporna činjenica koju sam već iznosila u kontekstu muško-ženskih odnosa je govorenje o nasilju u kojem je žena uvijek žrtva, a muškarac uvijek nasilnik. Apsolutno se protivim takvim konstatacijama jer nasilje ne poznaje spol. Ono ovisi o rasporedu moći. Žene mogu emocionalno i psihički uništiti drugu osobu. S obzirom kako je svijet, pod militantno-totalitarnim feminizmom i rodnom ideologijom, zakoračio u smjeru mržnje prema muškarcima, to je potrebno apsolutno odbaciti. Dobro se zna što je osoba koja provodi nasilje. Ona treba odgovarati, bila žena ili bio muškarac, i nedopustivo je cijelu populaciju jednog spola okarakterizirati nasilnicima.

Prema podacima OECD-a za 2019. g., Hrvatska, Austrija i Švicarska imaju najmanje stope nasilja nad ženama. Percepcija javnosti je puno veća i radi toga što se, kao i o drugim problemima, loše i pogrešno izvještava. Kad se kroz medije promovira nasilje, a svaka krvožedna priča puštena u medije jest promocija, posljedično će rasti nasilje u stvarnost (isto vrijedi i za igrice i ne vidim opravdanje za hrvatsku euforiju oko osnivanja startupa za igrice. Ne smatram to dobrim temeljem ekonomije). Kad se neka pričak konstantno potencira u medijima, stječe se dojam brojčane nadmoći. To je razlog zašto se u člancima govori o župljanima koji su se pobunili protiv župnika, iako se radi o nekoliko osoba ili se spominju ista, ali užasna djela pa se stječe dojam da je cijela nacija zla.

Četvrti razlog je potpuno ignoriranje činjenice postojanja ljudi i udruga koje se bave nasiljem i pomoći žrtvama već dugi niz godina. One imaju uspješne rezultate (pogotovo katoličke udruge i organizacije), ali je utrka u raspodjeli novca već krenula i GREVIO bdije. Ta utrka me podsjeća na new age vračeve (savjetnike za život) i narko mafiju koja se bogati na tuđoj nesreći, za razliku od iskrenih ljudi koji pomažu žrtvama.

Peti razlog je emocionalno ludilo. Emocije su subjektivna kategorija, dok je istina objektivna kategorija. Maltretirati istinu emocijama je problem i može prerasti u nasilnu revoluciju, a i u zlonamjerno i manipulativno (ne)rješavanje problema jer se problem ne rješava na ispravan način.

Na kraju, ono što se na primjeru ovog prosvjeda vidi je i visoka razina dvoličnosti kako organizatora, tako i sudionika, a još više ponovno hrvatskih političara na čelu s g. Plenkovićem i gđom Grabar Kitarović.

Nadam se kako to nikome nije iznenađenje jer ako jest, u nepopravljivim smo problemima s obzirom da se radi o konstanti. Nema potrebe za spominjanjem prijašnjih vlada jer su se svi oni, uz ostalo, pokazali i dokazali na temi nasilja nad bilo kim, a pogotovo ratnim žrtvama i žrtvama pedofila.