Nedavno sam bila u jednom našem svetištu i to baš na dan kad je bilo puno hodočasnika.

Za vrijeme mise, tzv. igrom slučaja, imala sam priliku sjediti odmah sa strane oltara, tako da sam imala izravan pogled na oltar, što obično nije slučaj.

Uskoro je krenula svečana procesija sa svećenicima i biskupom prema oltaru, a krenula je i ulazna pjesma.

Naravno, svaki je svećenik, pristupivši oltaru, poljubio oltar i u tom trenutku me tako nešto lijepo uhvatilo oko srca i duše. Bog me je podsjetio na nešto, probudio u meni jednu utješnu spoznaju.

Moje misli bile su nekako ovakve: “to je to. To je smisao našeg života. Ti, živi Isuse, kome tvoji sveti svećenici izražavaju vjernost i čast, čak i poljupcem tvog svetog oltara. Njih si blagoslovio i pomazao svećeničkim uljem kako bi nama donosili Tebe, kako bi nas pripremili za Život vječni, kako bi nas poučavali i mirili s Tobom, s nama samima i s bližnjima. Dok je svećenika, pomazanih i blagoslovljenih od Tebe, sve će biti dobro.”

Taj trenutak poljupca oltara bio je kao melem za taj moj trenutak. Podsjetio me je da će sve biti u redu. Ne u redu u smislu kako će se svi ljudi obratiti, a države donositi moralne zakone; ne u smislu kako će nestati zlo, a nas vjernike nitko više neće napadati; ne u smislu kako će Crkva biti utjecajna institucija i sl.

Crkva gubi svoj utjecaj. Sve je manje država i političara koji žele zakone koji odgovaraju Božjem moralu (nauku Crkve), tj. koji žele poslušati Papu. Katolici se proganjaju i na Istoku i na Zapadu. U mnogim situacijam katolici postaju građani drugog reda. Smanjuje se broj vjernika na misama, a i sami katolici poprimaju načine života koji sežu iz pretkršćanskih vremena, sami sebe otpisujemo i dr. Ja sam uvijek za osobnu odgovornost i istinu, a istina kaže kako svaki čovjek ima pravo odlučiti kako će voditi svoj život i tko će mu biti u središtu. Sami katolici odriču se Boga. Za to ne možemo uprijeti prstom u nekog drugog. Ne može uvijek netko drugi biti lopov.

Mislim na to da, usprkos problemima i gubitku utjecaja, Crkvu nitko nikada neće moći pobijediti. Zašto? Zato što je ona živa Božja zajednica, a Boga nitko nikada nije i neće pobijediti jer je On Stvoritelj. Ne može stvorenje biti veće od Stvoritelja. Ona će biti zemaljski ponižena, ali koliki god broj osoba ostane njoj vjeran po cijelome svijetu, ona će biti uzvišena i živo sjeme. Pri tome, vjernici moraju ostati vjerni Crkvi.

Oprezno s molitvenim zajednicama kojima pristupate. Mi ne možemo izbjeći put našeg Spasitelja: Zaručnica ne može izbjeći put svog Zaručnika, ali Zaručnica ne može ni zaboraviti kako nakon teških vremena dolazi pobjeda. Zato katolik, bez obzira koliko osjećao i spoznavao teška vremena (a vremena su uvijek teška ;)), ne može biti beznadan, ali ako i je beznadan ne znači da je loš čovjek. To samo znači da mora zagrliti poniznost kao mali kaktus i odmah se mijenja perspektiva. Misliti kako imaš cjelokupnu spoznaju i tako govoriti drugima nije baš ni katolički ni ponizno, a možda nije ni ono što je Bog tebi namijenio.

Kako nisam utopist, nisam ni defetist. Ja sam praktični katolik i imam nadu, vjeru i ljubav. Za spasenje nije dovoljna vjera. Potrebna su i djela (razlika između protestanata i katolika! Pročitati Jakovljevu poslanicu koju protestanti ne priznaju). Moram se truditi i činiti ovaj svijet boljim mjestom po primjeru svoga Boga i čvrsto se držati Crkve.

Zašto?

Zato što je to moj Bog upisao u mene, kao i u tebe.

Zato što je to preduvjet da imam smisleni život.

Zato što je to preduvjet da se osjećam voljeno, mirno, radosno, spokojno.

Zato što je to bio način i smisao osobe koju volim i kojoj vjerujem: moga Boga u Presvetom Trojstvu.

Zato što je to jedini način na koji moj život neće biti potraćen.

Zato što je to jedini način da dođem u Nebo i imam Život vječni.

Zaključno, želim vam skrenuti pozornost na jednu činjenicu: svi oni koji danas ne dopuštaju ikakvu argumentiranu raspravu ili isticanje moralnog stava koji ima ikakve veze s katoličanstvom ili su agresivni kad se spomene ikakav stav blizak Crkvi, ne ratuju s vama. Oni ratuju s Bogom. To je ono što je bolno, ali i gubitnički.

Zašto gubitnik Sotona i njegovi gubitnici i dalje ratuju, iako su izgubili i iako će izgubiti? Zato što se gubitnik ne miri s porazom. On uporno nastavlja dalje i, zato što je jadan, u taj jad želi uvući što više ljudi jer je i jad lakše podnijeti kad ga dijeliš s više duša.

I, zato, sretno s pokušajima gubitnici!

Ne govorim ovo s uzvišene visine oholosti misleći kako sam bolja od vas.

Ne.

Molim se za vas jer tu strahotu pakla nikome ne želim, ali molim se i trudim se svki dan kako i ja ne bih bila među vama.

To je odluka koje se želim držati uz Božju pomoć i milosrđe jer je alternativa prestrašna.

Ja sam malo čudnovato biće. Koliko god imam jasne stavove, Bogu hvala na tome, toliko sam širokogrudna. Žao mi je svake osobe koja ima potencijala završiti u paklu. Jednostavno, boli me taj jad koji će zadesiti tu izgubljenu dušu. Ako to ima imalo smisla, na primjer, bila bih zahvalna i sretna što sam nešto osvojila, ali bih bila tužna radi onoga koji nije.

Zato moram biti tako jasna. Da i mene ne bi povukli sa sobom.