Hrabrost je to – sijati da bi drugi želi

Ne mogu reći da sam toliko upoznata s djelima vlč. Tomislava Ivančića ili da sam puno čitala njegove knjige, propovijedi i razmatranja.

Ono s čime jesam imala doticaja je križni put “Pođi za mnom” kojeg je on sastavio.

Mene je, neovisno o njegovom križnom putu, kroz ovu korizmu pratila tematika koju je on obradio u razmatranju 13. postaje.

XIII. postaja: Isusa skidaju s križa
Trinaesti križ: Ne uživati plodove svoga rada

“Tek kad sam umro, priđoše mi prijatelji.
Ti si sjeme za neka buduća vremena, a želiš odmah vidjeti plodove svojih ruku. Moji učenici često umiru u beznađu i sramoti, a drugi beru plodove na njihovim grobovima. Drugi beru radost i život. Tebe sam postavio da siješ za novi svijet. To je tvoj križ. Dajem ti vjeru, jer za života ćeš jedva vidjeti uspjeha. Tek će te poslije smrti slaviti. Tek tada će te skinuti s križa. Vječnost ćeš živjeti bez križa jer si imao hrabrosti biti na njemu za života. Raditi i ne uživati plodove svojih ruku, to je trinaesti križ. Hrabrost je to – sijati da bi drugi želi. Ali to sam ja koji ti idem ususret. To je Uskrs.”

Doista, hrabrost je to: sijati da bi drugi želi.

To je i ludost u očima ovoga svijeta.

To je i neuspješno u očima ovoga svijeta.

To je i bolno.

Moram priznati kako ranije s tim nisam imala problema. Nemam ni sada, ali ne mogu poreći da me ponekad ne ulovi pomisao kako to nije pošteno. Kako nije u redu da na mojem trudu, znoju, suzama, zalaganju, uloženim satima, intelektualno-duhovnim naporima, pokorama drugi ubiru plodove na kojim se bahate, uzdižu, izvlače financijsku korist. Pod tim ne podrazumijevam kad moj trud vodi nekoga do Boga, obraćenja, promjene života, ohrabrenja.

Pa, ipak, sjetim se svoga Isusa.

On zna da je i ovaj moj blog način činjenja dobra. I ovo je moje djelo milosrđa, a za djela milosrđa želim nebesku plaću.

I, tako, čovjek spozna da je zrno malo.

I bude to na njegovu korist.

Baš ta sintagma ‘zrno malo’ pratilo me je ovu plodonosnu korizmu. Bog je to ponovno osvijestio u meni. Itekako osvijestio jer mi je svaki korizmeni dan u srcu odzvanjalo ‘zrno malo, zrno malo, zrno malo, zrno malo, zrno malo, zrno malo, zrno malo…’. Ali i dalje je ponekad bolno.

Ponekad u životu vrištimo od bolova i lijemo suze.

Većina ljudi ili nitko neće znati koliku cijenu plaćamo u tom trenutku. Ili za što plaćamo cijenu.

Često puta radi se o cijeni za opće dobro, za stvar od koje će svi imati koristi, a ipak, nekako, u očima svijeta upravo vi ispadate kao neuspješni.

I ponekad će to biti baš kao na Vii Dolorosi kad nisu, gledajući Isusa i njegovu bol, uopće shvaćali o čemu se radi. Nisu imali pojma da je to za njih. Blago onome tko je shvaćao i onome tko je uputio zahvalni ili sažalni pogled Isusu u tom trenutku.

I ponekad će to biti baš kao u kratkometražnom filmu “Most” (pogledajte cijelog, stavljam ga dolje), na dijelu od 21. minute, kad vrištite od bolova, a ljudi jednostavno prolaze pokraj vas prema svojoj budućnosti.

Njima ništa nije jasno.

Ne znaju što se dogodilo.

Ne znaju da ste platili cijenu za njih, bar nekom sitnicom. Ili nesitnicom.

Pa, ipak, tu ćemo se sresti Isuse.

Tu ćemo sresti Isusa.

Ti znaš, Isuse.

On zna.

Ti ostaješ vjeran, Isuse.

On ostaje vjeran.