Očaj nakon počinjenog grijeha?

A) Slučaj Juda

Juda Iškariotski bio je jedan od Isusovih najbližih suradnika. Bio je jedan od dvanaestorice koje je Isus uvijek imao uza se, kojima je otkrio tko je i što je, koje je pripremao za službu Puta kad On uziđe na nebo.

Nakon što je Isus bio predan, Juda je otišao potražiti pomoć kod svećeničkih glavara koji su mu platili kako bi ih odveo do Isusa i kako bi im pokazao tko je Isus.

Kad je shvatio što je učinio, ponio je dobivenih trideset srebrnika i rekao im da je pogriješio što je predao krv nedužnu.

Drugim riječima, sav uznemiren, izvan sebe, Juda je otišao k njima po savjet. Htio je da mu pomognu vratiti se na pravi put, htio je da mu pomognu maknuti grizodušje i jezu spoznaje koja mu je sjela na srce, pamet, dušu.

A oni?

Oni su ga hladno pitali što se to njih tiče i odbrusili mu da je to njegova stvar.

I od očaja, objesi se Juda.

Tko zna kako bi završio da su glavari svećenički vršili svoj poziv! Da su ispravno savjetovali i pružili nadu. Tko zna kako bi Juda završio da nije otišao po savjet kod krivih savjetnika!

Da je bilo samo malo Mudrosti i poniznosti!

Ima nešto posebno jezivo u tim postupcima.

Savjetnici su bitni.

Ako trebaš savjetnika, nemoj ga tražiti na krivim mjestima. Mjesta na kojima tražimo rješenja su bitna.

Ako si savjetnik, nemoj krivo savjetovati. Nemoj čovjeka gurnuti u provaliju – ekonomsku, moralnu, političku, zdravstvenu, prehrambenu.

Nemojmo krivo skrenuti.

Nemojmo mamiti i odvlačiti lažnim rješenjima.

B) Slučaj Petar

Petar je bio jedan od Isusovih najbližih suradnika. Bio je jedan od dvanaestorice koje je Isus uvijek imao uza se, kojima je otkrio tko je i što je, koje je pripremao za službu Puta kad On uziđe na nebo. Bio je jedini, uz Jakova i Ivana, kojima je Isus pokazao svoje preobraženo lice. Postao je prvi papa. Ajme, kako je to moralo biti svježe u počecima Crkve dok je Isusova fizička prisutnost (ta bio je na zemlji u tijelu!) bila opipljiva. Drugim riječima, bio je član Isusovog najužeg tima.

I taj Petar zanijeka Isusa tri puta.

I gorko zaplaka.

I pokaja se.

I zamoli Isusa za oprost kad im se, kao Uskrsli, pridružio na Galilejskom jezeru (Galileja = svagdašnjica). Tada je tri puta izrekao svoju ljubav i odanost.

A na kraju je i dao svoj život za Njegovo ime.

Što možemo naučiti od Adama i Eve?

Adam i Eva živjeli su u Edenu.

Mogli su što su htjeli, osim jednoga: jesti sa stabla spoznaje dobra i zla koje je u sredini vrta.

Dano im je brinuti se za vrt, a oboje bijahu goli, nisu spoznavali da su goli i nisu osjećali stid. Drugim riječima, nisu gledali jedno drugo na krivi način, nego na način kako je to Bog zamislio, a za to znamo da je dobro. Adamu i Evi je dano moralno rasuđivanje, a do jabuke su ispravno moralno rasuđivali.

Kad dolazi Đavao, on sve njihove prednosti i nezaslužene darove pretvara ni u što: iz pitanja kojim ih pita vidljivo je da on zna Božji plan, “poznaje nauk vjere”, zna o Bogu više i od nas (»Zar vam je doista Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?«, Post 3,1-8).

Pokušao je, i uspio, Boga prikazati kao tužitelja, zabranitelja, iako im je Bog dopustio sve, osim jednoga – onoga što za njih nije bilo dobro. Umjesto toga, Zlo im nudi opciju po kojoj će moći spoznati dobro i zlo, a to je isključivo Božje pravo. Spoznaja dobra i zla nije moralno rasuđivanje (to su Adam i Eva dobili čim su stvoreni). To je sposobnost kojom čovjek sam određuje što je dobro, a što nije, a to čovjeku ne pripada. To pripada samo Bogu. Drugim riječima, nudi im svijet u kojem će biti zla, svijet u kojem će se emancipirati, samoostvariti, postati bogovi, osporiti svoj položaj stvorenja. Čovjek je stvorenje, a ne Stvoritelj.

Kad su Eva i Adam pojeli jabuku sa zabranjenog stabla, izgubili su raj i shvatili da su goli. Počeli su osjećati stid jedno od drugog jer su spoznali da ne mogu više na isti način gledati jedno drugo. U njihov pogled uvukla se prljavština, a to je prvi znak nereda što ga je grijeh unio u sklad stvorenja.

Umjesto da pričekaju Boga i priznaju mu što su učinili, sakriju se od Njega. Do tada nisu imali potrebu bježati od Njega. To je instinkt koji je ostao u čovjeku i danas. Sakrili su se od svojeg Stvoritelja.

Ova ljudska drama traje i danas, ali Bog nije ostavio čovjeka, nego je realizirao svoj plan otkupljenja i spasenja preko Marije i Isusa – novih Eve i Adama.

---

Tvorac Laži – Sotona (Tužitelj) ne pušta pipke od čovjeka sve dok ga ne otjera u očaj (Juda koji se objesio) ili dok ga ne odvede u sve veće razine grijeha (glavari svećenički – nije im bilo dovoljno što su ubili Isusa Krista, nego nisu pomogli ni Judi kad im je došao vratiti srebrnike, nisu stali ni nakon uskrsnuća kad su potplatili stražare da lažu da su učenici ukrali tijelo pa sve do Stjepana kojeg su ubili istim montiranim procesom kao i Isusa).

Kad sagriješimo, moramo spriječiti Tužitelja da nas otjera u očaj. On nam je pomogao sagriješiti. Uvjerio nas je da je na našoj strani i predstavljao nam Boga kao onoga koji je protiv nas. Optuživao je Boga govoreći da nije na našoj strani, da nam brani ovo ili ono, da je Bog tužitelj.

Kad smo sagriješili, pokazalo se da je Sotona cijelo vrijeme tužitelj.

Prvo nam je tužio Boga (Branitelja) kao onoga koji nam nešto priječi. Kad smo sagriješili, onda se trudi ubiti nas u pojam, tj. gurnuti u očaj da nam se učini da život više nema smisla, da Bog nikad ne može oprostiti to što smo napravili i da je užas našeg nedjela veći od Boga.

Tko je taj da se usuđuje izazivati bojne redove živoga Boga? Pec-pec.