Baš sam se osjećala jadno i neshvaćeno, kao da sam najveća propalica na svijetu i kao da sve radim pogrešno (jer, uvjetno rečeno, sve radim ispravno, a to je odjednom postalo pogrešno ili nedovoljno).
Vraćala sam se pješke i to rutom koju obično koristim za pješačenje.
Na toj ruti, u jednom ograđenom dvorištu s prednje strane kuće, nalaze se dva grma s prelijepim hortenzijama koje obožavam. Više od imanja rascvjetanog grma, volim ih imati u vazi u kućnim prostorijama. Ne mislim se ispričavati zbog toga. 😎
Netko drugome može više pomoći tjelesnim, a netko duhovnim djelima milosrđa.
Kako bilo, njih se ne treba sjetiti samo u posebnim prilikama poput ove godine milosrđa, nego djecu treba odgajati da to postane njihov sastavni dio.
Ono s čime smo saživljeni, postaje naš sastavni dio, postaje dio načina našeg života i tome ne pridajemo toliku pažnju. Postane nam prirodno nešto činiti bez napora ili razmišljanja – kako dobro, tako i loše.
Sedam tjelesnih djela milosrđa:
1.Gladna nahraniti
2.Žedna napojiti
3.Siromaha odjenuti
4.Putnika primiti
5.Bolesnika i utamničenika pohoditi
6.Zarobljenike i prognanike pomagati
7.Mrtve pokopati
Sedam duhovnih djela milosrđa:
1.Dvoumna savjetovati
2.Neuka poučiti
3.Grješnika pokarati
4.Žalosna i nevoljna utješiti
5.Uvrjedu oprostiti
6.Nepravdu strpljivo podnositi
7.Za žive i mrtve Boga moliti
Još jedan odličan filmski projekt ekipe o kojoj sam već pisala.
Ovaj se put radi o indie filmu “Little Boy”.
Premijera filma je 24.4. u SAD-u. Nisam sigurna kada stiže u Europu, ali sam sigurna da će biti dostupan na internetu.
Film je ispričan prema sjećanju malog dječaka iz naslova filma koji je sada starac. Radnja filma je smještena u malo mjesto uz plažu u Kaliforniji 40.ih godina, za vrijeme II. svjetskog rata. U središtu radnje je dječak (Jacob Salvati) koji ima sedam godina i koji je radi niskog rasta meta nasilnika iz škole. Dječakov jedini i najbolji prijatelj je njegov tata koji je i njegov suradnik i pratitelj u pustolovinama.
Dječakova obitelj ima tradiciju – u ratnim vremenima, jedan muški član obitelji mora ići u rat. S obzirom da njegov stariji brat (David Henrie) radi ozljede ne može ići u rat, to mora napraviti njegov tata. Najgori dan u životu Malog dječaka je kada stiže kamion koji kupi vojnike i koji odvozi njegovog tatu na ratište. Njegovo srce je slomljeno i tako film započinje. Dječak će napraviti sve kako bi vratio tatu. Pitanje koje se javlja je: Može li sedmogodišnji dječak okončati rat i pomaknuti planinu?
Poruka filma je da se uz vjeru, nadu i ljubav mogu činiti i dogoditi i nezamislive stvari, iako to ne znači da je bit filma očev povratak iz rata ili da će se to dogoditi. Neki vojnici se vrate, drugi polože svoje živote. Bit filma je da postoji veća svrha, veći smisao radi kojeg se događaju i loše stvari, događaji koji donose patnju.
Promovirajući film, jedan od redatelja, Eduardo Verastegui, je rekao sljedeće:
“Moja želja je da, odgledavši film, ljudi ne odu iz kina samo sretni, nego da budu puni vjere, ljubavi i nade. Vjerujem da ovaj film ima potencijal ujediniti ljude, zacijeliti rane koje smo ponekad skupljali godinama, rane koje nekada mijenjaju naše živote.
Svatko od nas ima drukčiju priču, svatko je iskusio bol na drukčiji način. Film je napravljen i kako bi probudio dijete i nevinost koje se nalaze u svima nama, a koje smo odrastajući izgubili. Izgubili smo sposobnost cjelovito voljeti, sanjati, služiti, oprostiti te voditi smisleni život. To smo izgubili radi mnogih razloga – radi gubitka voljene osobe, ponekih loših iskustava, ali i radi prevelikog vezivanja za naše snove. Puno sam puta shvatio da naši snovi mogu postati naši najgori neprijatelji kada ti snovi nisu sinkronizirani s Božjim željama.”
RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE 