“U šumi na brdu bila su jednom tri stabla. Pričala su o svojim snovima i nadama.

Prvo stablo reče:

– Jednoga dana, kako se nadam, postat ću kovčeg za blago. Bit ću ukrašen zamršenom rezbarijom i svi će se diviti mojoj ljepoti.

Drugo stablo na to će:

– A ja ću biti veliki brod. Nosit ću kraljeve i njihove podanike te ploviti u sve krajeve svijeta. Snaga moga trupa svima će ulijevati sigurnost.

Treće stablo doda:

– Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Svi će me vidjeti kako stojim na vrhu brda i govorit će da svojim granama dotičem nebesa.

Prošlo je nekoliko godina, a stabla su i dalje sanjarila o svojoj svijetloj budućnosti. Jednoga dana, u šumi se pojavila skupina drvosječa. Jedan od njih ugleda prvo stablo i reče:

– Ovo je stablo snažno. Prodat ću ga tesaru.

I počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Bilo je sigurno da će ga tesar istesati u kovčeg za blago.

Drugi drvosječa pokaže na drugo stablo i reče:

– I ovo je stablo snažno. Ponudit ću ga brodograditelju.

I drugo stablo bilo je sretno. Znalo je da je na putu da postane veliki brod.

Treći drvosječa zastane kod trećeg stabla. Ono se prestravi jer, ako ga posijeku, rasplinut će se svi njegovi snovi. Drvosječa ga razgleda sa svih strana i, ne rekavši ništa, zamahne sjekirom i posiječe ga.

Prvo stablo dospije k tesaru. Ovaj od njega načini jasle, smjesti ih u štalu i napuni sijenom.

Drugo stablo u rukama brodograditelja postade ribarskim čamcem.

Treće bi sasječeno u dva dugačka trupca i ostavljeno u mračnom skladištu.

Prošle su mnoge godine. Stabla su zaboravila svoje nekadašnje snove.

Jednoga dana u štalu se skloniše čovjek i žena. Žena ondje rodi djetešce i smjesti ga u jasle jer nije imala kolijevke.

Stablo zatreperi, osjetivši važnost trenutka, najvažnijeg trenutka u povijesti čovječanstva. Jasle su primile najveće blago na svijetu.

Prošlo je trideset godina. Jednoga dana skupina ljudi ukrca se na ribarski čamac i zaplovi jezerom. Digne se oluja i ljudi se u čamcu prestrašiše. Svi osim jednoga. On vjetru zapovijedi:

– Mir!

I oluja stade.

Tada stablo uvidje da u svome koritu nosi Kralja nad kraljevima.

Prošle su još tri godine.

Otvoriše se vrata spremišta i netko izvadi trupce koji su toliko godina ležali u mraku. Jedan čovjek ponese ih kroz ulice grada, a svi su mu se okupljeni rugali i udarali ga. Kada dospješe do vrha ogoljelog brežuljka, čovjeka pribiše na trupce složene u križ i uzvisiše ga da ondje umre.

U osvit nedjeljnog jutra, stablo uvidje da se toliko približilo nebesima da ga je sam Bog bio obgrlio.“

Nadam se da ste bar jednom imali vremena (to znači dulji vremenski period) razmišljati o svojim ciljevima, o svom životu i onome što želite biti.

Ne mislim toliko na zanimanje kojim se želite baviti, nego na pravi smisao vašeg života. Naravno da je bitno razmišljati o zanimanju kojim se želimo baviti jer smo svi dobili različite talente i proživjeli različite situacije u životu pa imamo i različitu motivaciju i preferencije, ali pravo pitanje je što želimo biti kad stavimo sa strane pitanje o zanimanju, kad zaboravimo one opipljive stvari, kad ogolimo dušu i razmišljamo o biti?

U čemu pronalazite smisao? Što vas motivira? Kako reagirate na neuspjeh? Jeste li svjesni svoje zadaće i svog poziva?

Čovjek ponekad postavi ciljeve koji nisu loši, ali ih ne uskladi sa svojim pozivom. Bog je čovjeku udahnuo dušu i u nju upisao stalnu čežnju za Njim. Tu čežnju čovjek može popunjavati pogrešnim stvarima jer ne zna definirati što je to što želi pa se može dogoditi da ide isključivo za opipljivim materijalnim stvarima, statusom u društvu, slavom, poznanstvima iz koristi, a zapravo je to što želi biti u Božjoj blizini. Svi imamo isti poziv – poziv na svetost, zanimanja su ta koja su različita.

Čovjek mora pronaći način kako, u okviru svog zanimanja i svakodnevnog života, odgovoriti na poziv na svetost, a poziv na svetost je poziv na susret s Bogom, a susret s Bogom smisao je života.

Nismo sami.

To dokazuje i molitva preko koje se povezujemo s Bogom.

Bog ne stvara “poluproizvod”, smeće koje ostavi samo. Bog stvara čovjeka koji, istina, pada i griješi radi posljedica istočnog grijeha, ali je stvoren na sliku Božju (savršeno).

Upravo zbog toga, svaka promjena naših planova, neostvarivanje naših snova na način na koji smo zamislili, donosi nešto novo. Upoznamo sebe, zbližimo se s Bogom, dopustimo Bogu da intervenira u naš život jer on zna najbolje.

Lijepo je znati čime se želite baviti od malih nogu, lijepo se žrtvovati za taj cilj, puno učiti, raditi, napredovati, ali treba biti jako oprezan.

Prije ili kasnije svi se ciljevi mogu pretvoriti u kupnju većeg stana, kupnju stana na moru, kupnju boljeg automobila, kupnju još većeg stana, još boljeg automobila …

Zar je to sve? Samo se tome imamo nadati i težiti?

Ako je to samo to, onda mi se čini poprilično tužno i deprimirajuće.

Samo bogatstvo, uspjeh, napredovanje, rad, učenje nisu loši. Treba se truditi i raditi, ali je problem ako se sve svede na to.

Zato se ponekad treba podsjetiti tko smo i kamo idemo, pa i dopustiti promjenu planova, dopustiti da nas motivira i nešto drugo osim tog našeg cilja o postajanju top menadžera, primarijusa, glavnog glumca ili glavnog dizajnera. U konačnici, želimo li na Nebo ili u podzemlje? Smrt kao prijelazni oblik možemo odgađati, ali je ona realnost.

Teško se odmaknuti od onog što bismo mi nazvali neuspjehom i promašajem, ali taj neuspjeh treba gledati u puno širem kontekstu jer ne znamo od kakvih nas je problema i životnih pogrešaka Bog spasio na taj način ili koliko puta nam je pružio bolju opciju. Čovjek koji surađuje s Bogom svaki dan osluškuje je li na dobrom mjestu i treba li napraviti nešto izvan svojih okvira.

Jedini neuspjeh, promašaj ili pogreška u životu koja je fatalna i nepopravljiva je neupoznavanje s Bogom ili okretanje leđa Bogu.

S tom činjenicom sve započinje, sve završava i iz nje se sve razvija. Između početka i kraja može biti puno filozofiranja i kretanja, ali ta se činjenica ne može promijeniti koliko god vam je dobro ili loše u životu, kojim se god poslom bavili, koliko god imali djecu koju volite, koliko god imali supruga ili suprugu koju volite, koliko god imali neku drugu osobu koju volite.

Zašto?

Zato što Bog jest smisao života.

“Usudite se sanjati velike stvari!” – papa Franjo

Do čitanja!