Svaki čovjek je biće koje ima svoju vrijednost i posebnost koja proizlazi iz činjenice da ga je Bog htio.

Ivan Pavao II. u svoj knjizi “Ljubav i odgovornost” ističe istinu koja se možda uzima “zdravo za gotovo” pa njezin sadržaj nikada ne izazove “a-ha efekt” ili suprotno – izazove taj efekt baš zato što se nešto uzimalo “zdravo za gotovo”. Koji god slučaj bio, može se dogoditi da čovjek ne osvijesti u punom značenju što taj sadržaj znači i kako se on odražava na cjelokupnog čovjeka:

“Muškarac i žena prokreacijom, time što sudjeluju u djelu nastajanju novog čovjeka, na svoj način istodobno sudjeluju u djelu stvaranja. Taj novi čovjek je osoba . … Duh se uopće ne može iznjedriti iz tijela niti se rađati i nastajati na onim načelima na kojima se rađa tijelo. … Ne rađa ga ni ljubav muškarca i žene, pa makar u sebi bila ne znam kako snažna i duboka. Pa ipak, kada se začne novi čovjek, u isto se vrijeme začinje i novi duh, supstancijalno sjedinjen s tijelom, čiji embrio počinje postojati u krilu žene-majke. … Ta ljudsko biće je, kako naučava Crkva, djelo samoga Boga: On stvara duhovnu i besmrtnu dušu onog bića čiji organizam počinje postojati kao posljedica tjelesnog odnosa muškarca i žene.”

papa Ivan Pavao II., “Ljubav i odgovornost”

To se često ne prepoznaje te su jedinstvenost i vrijednost osobe ugrožene. To je napast koja želi čovjeka učiniti nesretnim, očajnim i izolirati ga s jedne strane, a s druge strane lišiti ga života.

Nastavi čitati Život prema tuđim očekivanjima →