Bioetička i moralna pitanja postoje oduvijek, jedino je različit intenzitet napadanja na njih. 

Ova pitanja nisu se pojavila nedavno ili tek sada kad se agresivno napadaju po medijima, nego su bila prisutna i prije, ali se možda nisu toliko javno napadala, nije se stvorilo ozračje u javnosti takvo da se osobu koja izjavi da je “za život” ili protiv ideologije feminizma ili rodne ideologije, toliko napada i stvara pritisak na nju koji može rezultirati otkazom, maltretiranjem na poslu (zašto bi netko imao pravo reći na poslu da je “za život”, kad je to pravo rezervirano isključivo za onoga tko je “za izbor”?) ili, u slučaju poznatih osoba, otkazivanjem ugovora, uloga, koncerata i sl.

Ova pitanja jako su važna.

Obrađujem ih na blogu jer želim potaknuti vas kao pojedince na angažman i sudjelovanje u zaštiti ljudskog dostojanstva. Pišem i o mnogim interesnim skupinama koje financiraju pokrete i postupke koji ubijaju ljudski život, ljudsko dostojanstvo i žele napraviti promjenu kulturno-vrijednosne paradigme. Moj cilj i poanta svega nije da se bojimo interesnih skupina te da mislimo kako ništa ne možemo promijeniti. Možemo puno toga promijeniti. Naravno, ne možemo izravno utjecati na nekog milijardera koji ima naopako postavljene temelje sklone sotonizmu (što ima svaka osoba koja podupire kulturu smrti) i njegov način distribuiranja i trošenja vlastitih novčanih sredstva (ekonomska sloboda se mora poštovati), ali promjenama možemo doprinijeti tako da mi živimo ono što je ispravno i potaknemo i druge da žive tako.

Samo istina oslobađa i kad čovjek živi istinu, tada se događaju promjene. Poštivanje svih ovih pitanja nije nešto što treba očekivati samo od ostalih ljudi i tu problematiku podizati isključivo na visoku razinu (politiku, milijardere “filantrope”, zakonodavstvo, interesne skupine), nego su to pitanja koja zahtijevaju poštivanje i od strane tebe i mene. Drugim riječima, prosječni građanin mora živjeti te istine, poštovati i štititi ljudsko dostojanstvo od začeća do prirodne smrti, angažirati se u njihovoj zaštiti, stvarati obiteljsko ozračje otvoreno još jednoj bebi više u vlastitom domu, a onda će se stvari pokrenuti i na višim razinama. Nažalost, onaj tko ima veću moć, financijsku snagu i utjecaj može napraviti i više zla, ali vjera, molitva i djela “običnih” stanovnika naše Zemlje kao zadovoljština za grijehe, sudjeluju u pobjedi dobra nad zlim. Ono što želim reći je i kako nisu sve zle osobe ultra bogate. Ima zlih i siromašnih, a UVIJEK treba krenuti od sebe.

U posljednje dvije-tri godine, zahuktale su se bioetičke rasprave u javnom prostoru u Hrvatskoj. Također, pojavile su se i aktivirale udruge za zaštitu ljudskog dostojanstva od začeća do prirodne smrti. Te konzervativne udruge boljim argumentima (imaju bolje argumente jer govore istinu, jer su u službi istine protiv koje laž nema šanse) pobijaju sve argumente udruga koje promoviraju kulturu smrti, iako konzervativne udruge ne dobivaju ni približno toliko medijskog prostora koliko dobivaju druge udruge; ne financiraju se iz državnog proračuna; ne podupiru ih ministri; njihovim aktivnostima ne marširaju ministri, a mediji ih, kad ih i spomenu, nazivaju pogrdnim imenima, kao što bi i mene, “kato-talibanima”. 

Nedavno su se predstavnici nekih udruga za izbor pobunili i zabrinuli jer se u Hrvatskoj aktivirala javnost koja je za zaštitu ljudskog dostojanstva. Ne znam, možda ti predstavnici misle da oni imaju isključivo pravo djelovanja, da se smije čuti samo njihov glas (kojeg podupire tek mali dio stanovnika RH). Razumijem da te udruge moraju opravdati novac koji dobivaju od poreznih obveznika i stranih “dobrotvora” koji rovare po Hrvatskoj, ali uzimati “autorizacijsko” i isključivo pravo bavljenja određenim temama je malo previše, čak i od tih i takvih članova tih i takvih udruga. 

Posljednja dva-tri mjeseca, povela se rasprava o prizivu savjesti liječnika. U javnosti su se pojavili slučajevi medicinske sestre iz Knina koja nije htjela asistirati u izvršavanju pobačaja, liječnice iz Vukovara koja nije htjela raditi pobačaje, a liječnici iz bolnice Sveti Duh su kolektivno potpisali priziv savjesti i ne izvode pobačaje, iako i dalje izvode jednako neprihvatljiv postupak umjetne oplodnje. Sretna sam radi nevršenja pobačaja i nadam se kako će priziv savjesti proširiti i na područje umjetne oplodnje i drugih medicinskih postupaka koji također krše pravo na život, ljudsko dostojanstvo i Božje pravo stvaranja. Naravno, odmah su se javile feminističke i druge udruge za izbor koje su neugodno iznenađene odlukom liječnika te ih optužuju da ženama onemogućuju donošenje odluke o ubojstvu vlastitog djeteta (!!), a koje je zapakirano u “pravo na izbor”. 

Pravo na izbor čega?

Pravo na izbor duljine i boje kose – da, pravo na šminkanje – da, pravo na ispravno plaćen i cijenjen rad – da, pravo na izbor upuštanja u seksualne odnose (kada, gdje, s kim, koliko, da, ne) – da, pravo na prirodno planiranje obitelji – da, ali pravo na ubijanje drugog ljudskog života koji se prvih devet mjeseci svog života nalazi u tijelu drugog ljudskog bića, a u potpunosti je nova individua, – ne. Pravo na izbor u kontekstu života ionako ne postoji, ali to pravo pod kojim se trpa svašta definitivno mora kapitulirati pred začećem novog života. Pravo na izbor postoji u svim koracima koji prethode mogućnosti i nastanku novog života. Nakon toga, pravo na život je jedino primjenjivo pravo. Zašto bi netko morao držati ljestve osobi koja želi počiniti zločin?

Priziv savjesti u medicinskoj struci definiran je u Zakonu o liječništvu: “Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.
Ako je liječnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu, odnosno drugoj pravnoj osobi koja obavlja zdravstvenu djelatnost ili kod drugog liječnika koji obavlja privatnu praksu, mora o odluci izvijestiti svog nadređenog, odnosno poslodavca” (Zakon o liječništvu, čl. 20).

Ne volim spektakle , ali razumijem da ljudi nisu upoznati s katoličkom vjerom i nisu saživljeni s onim s čime sam ja pa se događaju situacije poput sljedeće.

Pravu je buru izazvala propovijed don Damira Stojića, studentskog kapelana iz Zagreba, koju je održao na Božićnoj misi. U propovijedi je istaknuo da bi Herod bio presretan u današnjoj Europi jer bi danas, uz tehnologiju kojom se rade pobačaji, mogao puno čišće i sterilnije izvesti pokolj Nevine dječice (Herod je naredio ubojstva sve novoođenčadi i djece koja su bila u Betlehemu kad je Isusu rođen kako bi bio siguran da je ubio novorođenog Kralja, Isusa, jer se bojao za svoju vlast. Mariji i Josipu je anđeo javio što se sprema te su oni uspjeli pobjeći s Isusom u Egipat. Crkva slavi blagdan Nevine dječice 28.12.), a i javnost se ne odupire previše tom zlu. 

Pitao je koja je razlika između onoga što je radio Herod i onoga što mi radimo po Zakonu o pobačaju. Nadalje, istaknuo je da su u Vinkovačkoj bolnici, u kojoj su svi liječnici potpisali priziv savjesti, spremni dovesti liječnuke iz susjednih država kako bi radili pobačaje(!!!). Možete li zamisliti toliku opačinu u kojoj bi se dovodili liječnici koji će raditi ubojstva nerođene djece u ¸Hrvatskoj – državi koja ima ogroman minus u prirodnom priraštaju i u kojoj 50% obitelji ima samo jedno (1) dijete, dok za liječenje ljudi i djece koji su ozbiljno bolesni i koji na pregled i snimanje čekaju po pola godine, godinu, nema dovoljno liječnika i nitko ne razmišlja o angažiranju liječnika iz drugih država? Možete li zamisliti koliko nešto naopako i zlo manipulira postupcima i mišljenjem tih ljudi? Za sada još uvijek pale logični i razumni argumenti pa ljudi mogu shvatiti da je nešto pogrešno, ali se briše ta granica te će se zlo, loše i pogrešno sve teže detektirati kao takvo jer se ne pojavljuju u ružnom, strašnom obliku s rogovima, nego dobro zapakirani u celofan. Na kraju se ne bih iznenadila (ako se tvrdnja don Damira, a koju je dobio od drugog svećenika) pokaže istinita i ako glavnim krivcima za uvoz liječnika i trošenje državnog novca budi proglašeni liječnici koji ne žele raditi pobačaje.

I da odgovorim na pitanje don Damira, ne vidim razliku između onoga što je radio Herod radi sebičnih interesa i onoga što mi (Europa i svijet) danas dozvoljavamo Zakonima o pobačaju, eutanaziji, umjetnoj oplodnji, kontracepciji. Različita je jedino tehnologija i izvršitelj – prije dvije tisuće godina, to je bio vojnik, a danas je to liječnik koji je položio Hipokratovu zakletvu koju pogazi svaki put kada izvede namjerni pobačaj ili eutanazira nekoga ili vrši umjetnu oplodnju.

Do čitanja,

🙂