Dragi prijatelji,

hvala vam na čitanju i povratnim informacijama.

Drago mi je ako u mojim tekstovima pronađete poticaj, odgovore ili vam probude neka pitanja. Stvarno sam sretna ako ću poslužiti kao Božje oruđe.

Hvala vam što strpljivo čitate moje tekstove, iako je vrijeme dragocjeno, osobito danas, te predstavlja luksuz koji zahtjeva dobre vještine preraspodjele i koordinacije na široki spektar izbora i sadržaja.

Bog je svakome ciljano dao jedinstvene talente. Dao nam je jedinstvene životne okolnosti, događaje, priče i životni put kako bismo te talente stavili Njemu na raspolaganje.

Zašto?

Zato što ih je On darovao nama kao nezasluženi dar da ih koristimo za dobro. Zato što ćemo jedino tako biti istinski sretni.

Bog nas je stvorio slobodne. To znači da svojom voljom slobodno donosimo odluke. Možemo koristiti svoje talente za ono što želimo. Možemo biti izvrsni u onome što radimo jer Bog poštuje naš slobodni izbor i blagoslovit će naš trud, ali nećemo biti istinski sretni ako te talente ne koristimo za dobro i za ono što jesmo. Nećemo biti istinski sretni ako ih koristimo suprotno onome što je upisano u nas jer će nas uvijek nešto “žuljati”, nešto će nam nedostajati, nešto će nam smetati.

Kako prepoznati koji je naš put?

Uz različite talente, Bog nam je dao različite karakteristike, osobnost i različite sklonosti (interese). Potrebno je osluškivati samoga sebe, moliti i razgovarati s Bogom, ići na ispovijed i primati sakramente kako bi nam pokazao put. Ako čovjek bar malo preispita samoga sebe, ako si postavi temeljna pitanja poput:

Zašto sam ustao danas iz kreveta? Što me motivira kroz dan? Jesam li sretan? Što je centar mog života?,

zna koji je njegov put. To se jednostavno zna jer nam to viče srce na sav glas, a u toj situaciji su nam razum i srce iskoordinirani i teže istome.

Kako se situacija može zakomplicirati?

Ako ne slušamo srce i idemo linijom manjeg otpora.

Tada počnemo koristiti “logiku” manjeg otpora, počnemo vagati, uspoređivati s drugima, tražiti profitabilnija rješenja, nastavljati obiteljsku tradiciju, ukalupljivati se u neki standardni kalup, ispunjavati očekivanja okoline i ljudi koje možda i ne poznajemo, ispunjavati očekivanja društva, inatiti se, liječiti frustracije i povrijeđenosti.

Mediji imaju jako velik utjecaj na oblikovanje mišljenja. U SAD-u, otac dnevno provede samo šest (6) minuta u razgovoru sa svojom djecom. Ako mediji prenose krivu poruku i uvjeravaju mlade da će biti sretni ako naprave, postignu, ostvare ovo ili ono, a da mladi nemaju čvrste temelje iz obitelji i vjere, vrlo lako mogu početi živjeti i loviti san koji ne donosi sreću jer nije usklađen s Božjom voljom u njihovom životu.

Uspjeh je pozitivna stvar ako dođe kao rezultat življenja u skladu s Božjom voljom u vašem životu, ali ako on postane cilj, ako ga čovjek lovi bez obzira na sve, priča ne završi dobro. Možda čovjek postigne uspjeh, ali to nije uspjeh koji donosi sreću i mir. Taj uspjeh donosi kratkoročni osjećaj sreće koji prođe dok kažeš keks. U tom slučaju, pati srce jer čovjek ne radi i ne živi ono što jest, što treba i ono što će ga učiniti sretnim.

Ne radi se o tome može li čovjek raditi neki posao ili izvršiti neki zadatak. Svojim primjerom mogu potvrditi da čovjek može naučiti i odraditi sve što hoće, sve što odluči napraviti i sve što si zacrta. Vjerojatno će to odraditi dobro i točno. Radi se o tome hoće li on biti istinski sretan s time, hoće li biti u miru s tom odlukom, hoće li se osjećati smisleno jer se on ne može osjećati smisleno ako ne radi ono što je upisano u njega, ako ne postane ono što treba biti, ako ne koristi svoje talente za dobro, ako ignorira nadahnuća od Boga koja ga usmjeravaju. Kao što C.S.Lewis kaže: “Postoje dvije vrste ljudi – oni koji Bogu kažu “budi volja Tvoja” i oni kojima Bog kaže “u redu, bit će kako ti želiš”.

Ako čovjek živi i radi ono što je za njega, bit će odličan u tome, koristit će sve talente, osjećat će se smisleno, imati mir, a to je neprocjenjivo. Bog Onome tko vrši Njegovu volju daje obilje plodova i milosti. Daruje mu mir, blagoslov, nadu, strpljenje, ljubav, čistoću.

Čemu forsirati rad u banci, ako si stvoren za rad u neprofitnoj udruzi/novinama/televiziji gdje će do izražaja doći tvoja komunikativnost i pisanje projekata? Čemu forsirati rad u marketingu ako si stvoren za književnog urednika? Zato da ljudi padnu na stražnjicu od oduševljenja jer misle da je to nešto ultra važno, posebno, uspješno, fancy? Važno je i fancy onome tko je stvoren za taj posao, a tebi koji nisi stvoren za to, neće biti fancy i posebno bez obzira što te drugi uvjeravaju da jest, nego će ti biti besmisleno i teret.

Zašto?

Zato što nisi stvoren za taj posao, zato što ne živiš svoju misiju, zato što tvoji pravi talenti ostaju skriveni i neiskorišteni, zato što ne blistaš punim sjajem.

Što ćeš onda? Prokockat ćeš svoju sreću, svoje talente, sebe, povrijedit ćeš savršenu ljubav – Boga kako bi radio neki posao za kojeg netko treći misli da je nešto posebno, iako ta osoba i ne zna o čemu se točno radi i koja, zapravo, ionako nema i ne treba imati utjecaj na tvoj život?

Radila sam na radnim mjestima koja generalno pripadaju kategoriji fancy – wow. Ona koja su se potvrdila kao fancy su ona za koja sam ja stvorena, u kojima sam se pronašla. Ta radna mjesta postaju fancy radi vas jer ste stvoreni za njih, ali ako niste sretni radeći ih, ona ostaju fancy samo u mašti neupućenih ljudi kojima i nije stalo do vas, dok je Bogu žao što ne radite ono što trebate jer biste tada bili sretni, bez obzira na cijenu.

Samo hrabro uz molitvu, a molim vas da se sjetite i mene u svojim molitvama.

Svako dobro,

🙂