Ovdje možete ukratko pročitati prelijepu egzistencijalnu istinu o tome tko je čovjek, a u nastavku prenosim par psalama koji govore o ljepoti Božjeg stvaranja čovjeka na svoju sliku i Njegove stalne prisutnosti u našem životu kao ohrabrenje za sve one kojima to trenutno treba te izvještaj o stvaranju čovjeka.

Čovjekov identitet nije povezan s količinom uspjeha, naslovnica ili novca kojeg privrjeđuje za život. Puno je osoba koje su se u to uvjerile i koje su progovorile o tome, a sigurno ih imate i u svojoj blizini ili ste osjetili na svojoj koži. Meni pada na pamet Mel Gibson jer sam nedavno istraživala njegove filmova radi članka. On se, prema svojim riječima, utapao u tjeskobi svog života razmišljajući o samoubojstvu dok se smiješio s naslovnica kao najzgodniji i najuspješniji glumac. To se promijenilo tek kad se vratio Bogu (rekla bih: kad se podsjetio tko mu je identitet), a “Pasija” je rezultat tog povratka.

Psalam 27                                                

Jahve mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Jahve je štit života moga:
pred kime da strepim?
²Kad navale na me zlotvori
da mi tijelo žderu,
protivnici moji i dušmani,
oni posrću i padaju.
³Nek’ se vojska protiv mene utabori,
srce se moje ne boji;
nek’ i rat plane protiv mene,
i tada pun sam pouzdanja.

⁴Za jedno molim Jahvu,
samo to ja tražim:
da živim u domu Jahvinu
sve dane života svoga,
da uživam milinu Jahvinu
i dom njegov gledam.
⁵U sjenici svojoj on me zaklanja
u dan kobni;
skriva me u skrovištu šatora svoga,
na hridinu on me uzdiže.
⁶I sada izdižem glavu
iznad dušmana oko sebe.
U njegovu ću šatoru prinositi žrtve radosne,
Jahvi ću pjevat’ i klicati.
⁷Slušaj, o Jahve, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!
⁸Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«
Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim.
⁹Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, spasitelju moj!
¹⁰Ako me otac i mati ostave,
Jahve će me primiti.
¹¹Nauči me, Jahve, putu svojemu,
ravnom me stazom povedi
poradi protivnika mojih.
¹²Bijesu dušmana mojih ne predaj me,
jer ustadoše na mene svjedoci lažni
koji dašću nasiljem.
¹³Vjerujem da ću uživati dobra Jahvina
u zemlji živih.
¹⁴U Jahvu se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek’ bude srce tvoje:
u Jahvu se uzdaj!

Psalam 91

Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega,
što počivaš u sjeni Svemogućega,
²reci Jahvi: »Zaklone moj! Utvrdo moja!
Bože moj u koga se uzdam!«
³Jer on će te osloboditi od zamke ptičarske,
od kuge pogubne.
⁴Svojim će te krilima zaštititi
i pod njegova ćeš se krila skloniti:
Vjernost je njegova štit i obrana!
⁵Nećeš se bojati strašila noćnoga
ni strelice što leti danju,
⁶ni kuge što se šulja kroz tmine,
ni pošasti što hara o podne.
⁷Pa nek’ padaju tisuće kraj tebe,
deseci tisuća s desne tvoje,
tebi se neće primaći!
⁸Tek što okom pogledaš,
već ćeš vidjeti plaću grešnika.
⁹Jer Jahve je zaklon tvoj,
Višnjega odabra sebi za okrilje.
¹⁰Neće te snaći nesreća,
nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu.
¹¹Jer anđelima svojim zapovjedi
da te čuvaju na svim putima tvojim.
¹²Na rukama će te nositi
da se ne spotakneš o kamen.
¹³Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu,
zgazit ćeš lavića i zmiju.
¹⁴»Izbavit ću ga jer me ljubi,
zakrilit’ ga jer poznaje ime moje.
¹⁵Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti,
s njim ću biti u nevolji,
spasit ću ga i proslaviti.
¹⁶Nasitit ću ga danima mnogim,
pokazat’ mu spasenje svoje.«

Psalam 139

Jahve, proničeš me svega i poznaješ,

²ti znaš kada sjednem i kada ustanem,

izdaleka ti već misli moje poznaješ.
³Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.
⁴Riječ mi još nije na jezik došla,
a ti, Jahve, sve već znadeš.
⁵S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
na mene si ruku svoju stavio.
⁶Znanje to odveć mi je čudesno,
previsoko da bih ga dokučio.
⁷Kamo da idem od duha tvojega
i kamo da od tvog lica pobjegnem?
⁸Ako se na nebo popnem, ondje si,
ako u podzemlje legnem, i ondje si.
⁹Uzmem li krila zorina
pa se naselim moru na kraj,
¹⁰i ondje bi me ruka tvoja vodila,
desnica bi me tvoja držala.
¹¹Reknem li: »Nek’ me barem tmine zakriju
i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!« –
¹²ni tmina tebi neće biti tamna:
noć sjaji kao dan
i tama kao svjetlost.
¹³Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
¹⁴Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
¹⁵kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.
¹⁶Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:
dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.
¹⁷Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi,
kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.
¹⁸Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!
Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!
¹⁹De, istrijebi, Bože, zlotvora,
krvoloci nek’ odstupe od mene!
²⁰Jer podmuklo se bune protiv tebe,
uzalud se dižu tvoji dušmani.
²¹Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje?
Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?
²²Mržnjom dubokom ja ih mrzim
i držim ih svojim neprijateljima.
²³Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj,
iskušaj me i upoznaj misli moje:
²⁴pogledaj, ne idem li putem pogubnim
i povedi me putem vječnim!

Prvi izvještaj o stvaranju

U početku stvori Bog nebo i zemlju. ²Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.
³I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. ⁴I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. ⁵Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.
⁶I reče Bog: »Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!« I bi tako. ⁷Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. ⁸A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro – dan drugi.
⁹I reče Bog: »Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!« I bi tako. ¹⁰Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro.
¹¹I reče Bog: »Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme.« I bi tako. ¹²I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro. ¹³Tako bude večer, pa jutro – dan treći.
¹⁴I reče Bog: »Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, ¹⁵i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!« I bi tako. ¹⁶I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde. ¹⁷I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju,¹⁸da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. ¹⁹Tako bude večer, pa jutro – dan četvrti.
²⁰I reče Bog: »Nek’ povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek’ polete nad zemljom, svodom nebeskim!« I bi tako. ²¹Stvori Bog morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste. I vidje Bog da je dobro. ²²I blagoslovi ih govoreći: »Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!« ²³Tako bude večer, pa jutro – dan peti.
²⁴I reče Bog: »Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!« I bi tako. ²⁵I stvori Bog svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste. I vidje Bog da je dobro.
²⁶I reče Bog: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!«
²⁷Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.
²⁸I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!« ²⁹I doda Bog: »Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! ³⁰A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!« I bi tako. ³¹I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti. (Post 1)

¹Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. ²I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. ³I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.
⁴To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.

Drugi izvještaj o stvaranju

Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, ⁵još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje. ⁶Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. ⁷Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.
⁸I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. ⁹Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.
¹⁰Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u četiri kraka. ¹¹Prvom je ime Pišon, a optječe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata. ¹²Zlato je te zemlje dobro, a ima ondje i bdelija i oniksa. ¹³Drugoj je rijeci ime Gihon, a optječe svu zemlju Kuš. ¹⁴Treća je rijeka Tigris, a teče na istok od Ašura; četvrta je Eufrat.
¹⁵Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. ¹⁶Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ¹⁷ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!«
¹⁸I reče Jahve, Bog: »Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.« ¹⁹Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. ²⁰Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. ²¹Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. ²²Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. ²³Nato čovjek reče: »Gle, evo kosti od mojih kostiju,
mesa od mesa mojega!
Ženom neka se zove,
od čovjeka kad je uzeta!«
²⁴Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.
²⁵A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida. (Post 2)