Tko je čovjek 2?

Ovdje možete ukratko pročitati prelijepu egzistencijalnu istinu o tome tko je čovjek, a u nastavku prenosim par psalama koji govore o ljepoti Božjeg stvaranja čovjeka na svoju sliku i Njegove stalne prisutnosti u našem životu kao ohrabrenje za sve one kojima to trenutno treba te izvještaj o stvaranju čovjeka.

Čovjekov identitet nije povezan s količinom uspjeha, naslovnica ili novca kojeg privrjeđuje za život. Puno je osoba koje su se u to uvjerile i koje su progovorile o tome, a sigurno ih imate i u svojoj blizini ili ste osjetili na svojoj koži. Meni pada na pamet Mel Gibson jer sam nedavno istraživala njegove filmova radi članka. On se, prema svojim riječima, utapao u tjeskobi svog života razmišljajući o samoubojstvu dok se smiješio s naslovnica kao najzgodniji i najuspješniji glumac. To se promijenilo tek kad se vratio Bogu (rekla bih: kad se podsjetio tko mu je identitet), a “Pasija” je rezultat tog povratka.

Psalam 27                                                

Jahve mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Jahve je štit života moga:
pred kime da strepim?

2Kad navale na me zlotvori
da mi tijelo žderu,
protivnici moji i dušmani,
oni posrću i padaju.

3Nek’ se vojska protiv mene utabori,
srce se moje ne boji;
nek’ i rat plane protiv mene,
i tada pun sam pouzdanja.

4Za jedno molim Jahvu,
samo to ja tražim:
da živim u domu Jahvinu
sve dane života svoga,
da uživam milinu Jahvinu
i dom njegov gledam.

5U sjenici svojoj on me zaklanja
u dan kobni;
skriva me u skrovištu šatora svoga,
na hridinu on me uzdiže.

6I sada izdižem glavu
iznad dušmana oko sebe.
U njegovu ću šatoru prinositi žrtve radosne,
Jahvi ću pjevat’ i klicati.

7Slušaj, o Jahve, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!

8Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«
Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim.

9Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, spasitelju moj!

10Ako me otac i mati ostave,
Jahve će me primiti.

11Nauči me, Jahve, putu svojemu,
ravnom me stazom povedi
poradi protivnika mojih.

12Bijesu dušmana mojih ne predaj me,
jer ustadoše na mene svjedoci lažni
koji dašću nasiljem.

13Vjerujem da ću uživati dobra Jahvina
u zemlji živih.

14U Jahvu se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek’ bude srce tvoje:
u Jahvu se uzdaj!

 

Psalam 91

Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega,
što počivaš u sjeni Svemogućega,
2reci Jahvi: »Zaklone moj! Utvrdo moja!
Bože moj u koga se uzdam!«

3Jer on će te osloboditi od zamke ptičarske,
od kuge pogubne.

4Svojim će te krilima zaštititi
i pod njegova ćeš se krila skloniti:
Vjernost je njegova štit i obrana!

5Nećeš se bojati strašila noćnoga
ni strelice što leti danju,

6ni kuge što se šulja kroz tmine,
ni pošasti što hara o podne.

7Pa nek’ padaju tisuće kraj tebe,
deseci tisuća s desne tvoje,
tebi se neće primaći!

8Tek što okom pogledaš,
već ćeš vidjeti plaću grešnika.

9Jer Jahve je zaklon tvoj,
Višnjega odabra sebi za okrilje.

10Neće te snaći nesreća,
nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu.

11Jer anđelima svojim zapovjedi
da te čuvaju na svim putima tvojim.

12Na rukama će te nositi
da se ne spotakneš o kamen.

13Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu,
zgazit ćeš lavića i zmiju.

14»Izbavit ću ga jer me ljubi,
zakrilit’ ga jer poznaje ime moje.

15Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti,
s njim ću biti u nevolji,
spasit ću ga i proslaviti.

16Nasitit ću ga danima mnogim,
pokazat’ mu spasenje svoje.«

 

Psalam 139

Jahve, proničeš me svega i poznaješ,

2ti znaš kada sjednem i kada ustanem,

izdaleka ti već misli moje poznaješ.
3Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.

4Riječ mi još nije na jezik došla,
a ti, Jahve, sve već znadeš.

5S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
na mene si ruku svoju stavio.

6Znanje to odveć mi je čudesno,
previsoko da bih ga dokučio.

7Kamo da idem od duha tvojega
i kamo da od tvog lica pobjegnem?

8Ako se na nebo popnem, ondje si,
ako u podzemlje legnem, i ondje si.

9Uzmem li krila zorina
pa se naselim moru na kraj,

10i ondje bi me ruka tvoja vodila,
desnica bi me tvoja držala.

11Reknem li: »Nek’ me barem tmine zakriju
i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!« –

12ni tmina tebi neće biti tamna:
noć sjaji kao dan
i tama kao svjetlost.

13Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.

14Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,

15kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.

16Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:
dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.

17Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi,
kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.

18Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!
Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!

19De, istrijebi, Bože, zlotvora,
krvoloci nek’ odstupe od mene!

20Jer podmuklo se bune protiv tebe,
uzalud se dižu tvoji dušmani.

21Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje?
Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?

22Mržnjom dubokom ja ih mrzim
i držim ih svojim neprijateljima.

23Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj,
iskušaj me i upoznaj misli moje:

24pogledaj, ne idem li putem pogubnim
i povedi me putem vječnim!

Prvi izvještaj o stvaranju

U početku stvori Bog nebo i zemlju. 2Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.
3I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. 4I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. 5Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.
6I reče Bog: »Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!« I bi tako. 7Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. 8A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro – dan drugi.
9I reče Bog: »Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!« I bi tako. 10Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro.
11I reče Bog: »Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme.« I bi tako. 12I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro. 13Tako bude večer, pa jutro – dan treći.
14I reče Bog: »Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, 15i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!« I bi tako. 16I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde. 17I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju,18da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. 19Tako bude večer, pa jutro – dan četvrti.
20I reče Bog: »Nek’ povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek’ polete nad zemljom, svodom nebeskim!« I bi tako. 21Stvori Bog morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste. I vidje Bog da je dobro. 22I blagoslovi ih govoreći: »Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!« 23Tako bude večer, pa jutro – dan peti.
24I reče Bog: »Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!« I bi tako. 25I stvori Bog svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste. I vidje Bog da je dobro.
26I reče Bog: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!«
27Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.
28I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!« 29I doda Bog: »Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! 30A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!« I bi tako. 31I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti. (Post 1)

1Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. 2I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. 3I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.
4To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.

Drugi izvještaj o stvaranju

Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, 5još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje. 6Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. 7Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.
8I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. 9Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.
10Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u četiri kraka. 11Prvom je ime Pišon, a optječe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata. 12Zlato je te zemlje dobro, a ima ondje i bdelija i oniksa. 13Drugoj je rijeci ime Gihon, a optječe svu zemlju Kuš. 14Treća je rijeka Tigris, a teče na istok od Ašura; četvrta je Eufrat.
15Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. 16Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, 17ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!«
18I reče Jahve, Bog: »Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.« 19Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. 20Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. 21Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. 22Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. 23Nato čovjek reče: »Gle, evo kosti od mojih kostiju,
mesa od mesa mojega!
Ženom neka se zove,
od čovjeka kad je uzeta!«
24Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.
25A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida. (Post 2)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.