Znate što?

Ja se još uvijek pitam što se dogodi s nama kad odrastemo. Što se dogodi odraslim ljudima pa nam nekako ono očito i jasno postane neočito i nejasno, a nada i vjera postanu miš-maš i tako nam je teško vjerovati i da smo dovoljni kakvi jesmo i da dobro ima smisla i da dobra djela imaju posljedice, čak i kad ih ne vidimo ili nestane nade i vjere … ?

Gledala sam dokumentarac o životu sv. Maksimilijana Kolbea. Znam njegovu priču, ali nisam znala sve detalje. Znala sam da je ubijen u Auschwitz-u 14. kolovoza 1941., ali nisam znala detalj koji me je i potaknuo na ovaj članak.

Krajem srpnja 1941., jedan je zatočenik iz bloka u kojem je bio smješten i Maksimilijan pobjegao te je u takvim slučajevima nadzornik postrojavao  na vanjskom dvorištu sve druge zatočenike koji su dijelili blok s odbjeglim. Tako bi čekali hoće li se odbjegli vratiti. Ako se nije vratio, onda bi nadzornik šetkao ispred zatočenika i lagano pokazivao prstom na one koje je tako osudio na smrt izgladnjivanjem. Tako je taj put odabrao jedanaestoricu. Deseti odabrani je počeo plakati i govoriti da ima suprugu i djecu te je molio da ga se poštedi. Maksimilijan Kolbe je rekao da se želi mijenjati i zauzeti mjesto tog odabranog za smrt. Zapovjednik mu je to dopustio. Tako je Maksimilijan s ostalom desetoricom završio u bloku 11 koji je služio za izgladnjivanje do smrti. Iz tog bloka se svakodnevno čula molitva jer je Maksimilijan predvodio molitvu krunice. Ipak, Maksimilijan ne umire od posljedica izgladnjivanja, nego je ubijen injekcijom fenola. Naime, nakon dva tjedna izgladnjivanja, jedino je on ostao živ. Kako bi ispraznili ćeliju, ubili su ga smrtonosnom injekcijom.

Ono što me je potaknulo na ovaj članak je sljedeće: nakon njegove smrti, više nijedan zatočenik u Auschwitzu nije osuđen na smrt izgladnjivanjem. Slučajnost? Ne. Čudo i Božja volja? Da!

zupasvkriza.hr

hr.radiovaticana.va

Evo ohrabrenja: Bog je jednu Maksimilijanovu odluku – odluku o poklanjanju života učinio mnogostruko plodonosnom. Pa mi smo korisni! Imamo utjecaj na širenje dobra! Širenje Radosne vijesti stvarno daje rezultate! Patnja ima smisla! Ako patimo s Isusom, ima smisla. Bog će to pretvoriti u nešto prelijepo što mi ne možemo ni zamisliti.

Je li svetac mogao znati što će Bog napraviti? Nije, ali je svetac znao da je to što je on napravio bilo jedino što je mogao i morao napraviti. To je bio Božji poticaj za njegov život i on ga je prihvatio.

Često puta nismo ni svjesni kako jedna naša mala odluka utječe na živote drugih.

Mi ne znamo kako će Bog upotrijebiti našu suradnju, ali ono što moramo znati je da je u nas upisana potreba i obveza vjerovanja u Boga. Ostalo je na Njemu, a On svoje odradi. Nekad nam da vidjeti i naš udio u dobrome, a nekada ne.

Nekad nam se čini kako nemamo utjecaj ni na što dobro ili kako je što god učinimo nedovoljno pa nas to tišti i vodi u osjećaj besmislenosti. Nijedno dobro djelo, lijepa riječ, osmijeh, ohrabrenje, usmjeravanje savjetom ili potpora ne ostaju bez ploda.

Jedno naše dobro djelo, jedan naš osmijeh u Hrvatskoj, spasi život u SAD-u.

A što je to što smo mi napravili u tom trenutku? Mi smo tim osmijehom možda samo podragali svoje dijete ili obogatili nepoznata čovjeka s kojim smo se sudarili na vratima bolnice i podigli mu štaku s poda ili smo posjetili pacijenta kojem nitko ne dolazi u posjet ili smo odbili izvršiti radni zadatak koji nije ispravan ili smo preporučili knjigu nekog autora kojeg cijenimo.

Čudni su i lijepi putevi Božji, a tek ćemo na nebu otkriti tko je vukao koje poveznice i kako je jedno naše djelo dovelo do nečeg desetog na drugom kraju svijeta. Samo je pet osoba potrebno kako biste došli do bilo koje osobe na svijetu.

Tako od neznanaca postadosmo djeca Božja vršeći Njegovu volju.

Češki kratkometražni film “Most” to jako lijepo prikazuje. Nemam prava na film. Ukoliko je potrebno, maknut ću ga. Žao mi je što nema hrvatski prijevod, ali se nadam da ćete ga pogledati jer je prvo 💔 pa 💞. Nećete požaliti.

Ako ste trenutno vi ovaj plačući otac skretničar, predajte Isusu te suze i vjerujte: doći će na dobro!