Moda kao instrument političke paradigme – ružna moda i karakter

Onaj tko redovito čita moj blog, već zna podosta o mojim stavovima pa i o modi koje sam se dotakla kad sam pisala o poruci i vrijednostima koje šaljemo odjećom (ovdje).

Tema ovog članka nije rasprava o tome tko koji stil mora njegovati jer svatko nosi ono što želi, nego je tema moda kao instrument vrijednosno-političke paradigme.

Moda i karakter osobe, odnosno stanje u društvu su povezani. Nije nikakva novost kako je moda instrument za društvene promjene. I moda ima interesne skupine koje stoje iza nje. Između ostalih, uz dioničare su tu kreativni dizajneri, urednici časopisa, tzv. neprofitni lobiji koji lobiraju za implementiranje svojih ciljeva i promjena, manekenke i modeli te kupci.

Odjeća je, nonšalantno govoreći, odraz čovjeka, a samim time i društva. Ona ne čini čovjeka u smislu kako je bolji čovjek onaj koji ima skuplju odjeću ili više odjeće, ali u normalnim, prosječnim životnim okolnostima, odjeća govori o stilu osobe, a stil osobe je povezan s karakterom osobe. Iz karaktera osobe proizlaze djela, a osobe čine društvo pa tu leži povezanost mode i stanja u društvu.

Iako moda ima karakter sezonalnosti i prolaznosti, problem je što, usprkos tome, može utjecati na čovjeka (koji joj to dopusti) i involvirati ga u prenošenje određene vrijednosno-političke paradigme. Pomodni komadi koji se mogu vidjeti na tzv. osobama od utjecaja unazad nekoliko godina su bili:

  • unisex (androgeni) modeli
  •  modeli izokrenutih karakteristika – ženska odjeća je poprimila muški stil, a muška ženski
  • ružna, repasta, bez forme i reda moda – kao kombinacija prve dvije stavke pomiješana s deregulacijom na vrijednosnom polju i liberalnim strujanjima

Prekratko, preusko i predekoltirano je konstanta koja se provlači u razdobljima između gore pobrojanih trendova.

Što se tiče tzv. osoba od utjecaja, radi svojstvene želje za bivanjem u centru pažnje, nemaju problem obući, obuti ili skinuti što je potrebno. Ono što zaboravljaju i što bi im mogao postati problem jer dira ego je činjenica kako je jedino klasika* uvijek vječna jer dobro izgleda bez obzira na vremenski period u kojem se nalazi i jer odražava naravnu razliku među spolovima. Na kraju se dogodi da čovjek, uz to što nije ostao upamćen, ima i ružne uspomene u vidu fotografija koje ga na to podsjećaju.

*ovdje izraz “klasika” koristim i u doslovnom i u prenesenom smislu pod kojim podrazumijevam eleganciju i ženstvenost odjeće za žene te muškost za muškarce. Drugim riječima, podrazumijevam odjeću koja se podrazumijeva i koja je normalna za ženski, odnosno muški spol

Ako pogledamo žensku modu, ona je u ovom razdoblju obilježena muškim komadima odjeće i linijama karakterističnim muškoj modi. Odjeća je glomazna, bez ženstvenih linija i boja, upakirana u stav grubosti, dominacije i samopouzdanja. Ono što na muškarcima izgleda savršeno jer ističe njihove karakteristike koje su pozitivne, na ženama ostavlja dojam hladnoće, sterilnosti, grubosti i bijesa. Žene koje nose takvu odjeću, htjele ili ne, govore i o sebi te promoviraju određenu ideološko-političku agendu.

Nadalje, ako pogledamo mušku modu, karakteriziraju je linije i dezeni svojstveni ženskoj odjeći. Postala je ženstvenija, blažih linija. Tipičan primjer  su traperice – žene su počele nositi ružne modele traperica koji mogu imati primjenu u odlasku u trgovinu ili u teškom periodu u životu, ali ne mogu biti standardni izbor žena niti se mogu smatrati ženskom odjećom, dok su muškarci počeli nositi uske, skinny modele. Muškarci trebaju nositi lijepo krojene traperice, ali te traperice sasvim sigurno ne mogu biti uz nogu ispod koljena. Muškarci koji nose takvu odjeću, htjeli ili ne, govore i o sebi.

Ako pogledate npr. drugu sliku ispod, vidljivo je kako muškarac nosi traperice karakteristične za žene, a žena one za muškarce. Uz to, njegov namješteni izraz lica i poruka koju time šalje je svojstveniji ženi (emotivniji, mekši i plahiji pogled), dok je njezin svojstveniji muškarcu (odlučnost, hladnoća). Zadnja slika to također dobro ističe.

Dobar primjer su i kravate na ženama. Kravata ne čini ženu moćnom. Poruka koju ja dobivam od ženske kravate i žene koja je nosi je tuga, jad i bijes, a ne radost i sigurnost u vlastitoj koži. Žena ne može dokazati svoju žensku snagu i prednosti postajući muškarcem jer on ima druge snage i prednosti. Žena ne može postati muškarac niti muškarac može postati žena.

Postavlja se pitanje čije je snage onda ona predstavila. Svoje, ženske nije, a nije ni muške jer nije muškarac. Predstavila je snage nekog bezličnog bića koje nema definirani, nego fluidni identitet. Drugim riječima, predstavila je identitet koji se mijenja ovisno o emocijama, a emocije nisu objektivna, nego subjektivna i nestalna kategorija. To vrijedi uvijek kad dođe do inverzije, bilo sa ženske ili muške strane.

Što se dogodilo?

Dogodila se ideološka kolonizacija u društvu koja se prelila i na modu.

Ružne tenisice samo označavaju ružan karakter društva, odnosno želju za promicanjem svega ružnoga. Želja za bivanjem ružnim, izokrenutim i izopačenim nije prirodni nagon čovjeka. Želja za bivanjem ružnim ne dolazi od Boga. Želja za autodestrukcijom u psihičkom i zlom u duhovnom smislu ne dolazi od Boga.

Jeste li zli ljudi ako nosite tzv. ružne tenisice?

Naravno, ne nužno, ali morate znati zašto ih nosite. Ako ih nosite jer vam se sviđaju, ostavljam tu mogućnost, iako bih rekla da vam se sviđaju samo radi pomodnosti. Ako ste žena i nosite ih jer nekome želite dokazati jednakost i jakost, žao mi je, ali  nasjeli ste na rodnu ideologiju i sukob spolova.

Duhovno zdrav čovjek ne želi biti ružan, nego lijep pri čemu najmanje mislim na fizički izgled. Čovjek je lijep ako živi prema egzistencijalnom identitetu i smislu kojeg je Bog upisao u njega, a egzistencijalni identitet se primijeti i na čovjekovom licu i u njegovom izboru odjeće. Čovjekov odabir življenja bez Boga rezultira i modom koja slavi ružnoću.

Ako pogledamo svjetska zbivanja na području kulture, političkih programa i vrijednosti od 2000. godine, možemo primijetiti zamjenu moralnih vrijednosti novim, ružnim (ne)vrijednostima.

Kao odraz toga, ružnoća i neukus su se uvukli i u modu jer čovjek, a onda i društvo, koji ne traži snagu, poticaj i uzor u Bogu može ponuditi samo ono što on jest u svoj svojoj nesavršenosti, nedovršenosti i izopačenosti. Dobar primjer je Gucci kolekcija za 2020. prikazana ispod. Prema kreativnom direktoru Guccija, ovako bi trebala izgledati današnja žena. Datum na trećoj slici je datum legaliziranja pobačaja u Italiji. Iako se radi o reviji koje mogu biti i show projekti koji prikazuju nenosive kolekcije nenamijenjene prodaji, nema sumnje u značenje poruke koju žele poslati. Gubitak će ionako platiti dioničari.

I, koji je recept?

Kao i za sve, moramo znati svoj identitet.

Ako ga znamo, onda znamo koliko je on lijep, koliko se razlikujemo i koliko smo u prednosti pred stvarima, biljkama i životinjama.

Ako ga znamo, onda se ljepota tog identiteta mora odražavati u svemu pa i u majici iz Caritasa, majici od 50, 100 ili 1000 kuna.

Ako ga ne znamo, onda nam neće pomoći ni mogućnost izdvajanja 1000 kuna za nju jer ćemo opet odabrati krivu s obzirom kako ćemo je izabrati ili iz pomodnosti (čovjek pokazuje nepoznavanje svog identiteta padom pod utjecaj) ili na temelju svog karaktera (čovjek pokazuje nepoznavanje svog identiteta neispravno oblikovanim karakterom).

Osoba mora imati osviješten svoj identitet koji je u dominantnoj mjeri takav upravo zato što smo ili žena ili muškarac.

Znači li to kako su ljudi koji se oblače elegantno i pristojno dobri ili najbolji ljudi na svijetu? Ne. To može značiti imanje dobrih stilista ili dobar ukus, ali i takvi ljudi mogu imati pogrešne stavove i biti zli. Upravo oni često budu te interesne skupine koje promoviraju ružnoću i izopačenost za druge, dok sami žive i rade drugačije jer smatraju kako su privilegirani. Primjer za to su i pobačaji i rodna ideologija – aktivisti i aktivistice uglavnom nemaju djecu, ali financijaši koji ih financiraju imaju djecu. Na taj način su oni izravno eliminirali iz utrke života sve te koje financiraju jer iza njih neće ostati ispunjeni i slobodni životi te potomci.

I, za kraj, što opstaje?

Samo ono što je Božje, a puno toga danas nije.

I On ima svoj stil, a to ima najmanje veze s modelom suknje ili odjela koje se promatra samo kao odjevni predmet. Odjevni predmet nikad nije samo odjevni predmet. Iza njega i razloga njegova odijevanja uvijek stoji vrijednosna komponenta povezana s egzistencijalnim identitetom čovjeka  koliko god se u svakodnevnom životu zamarali ili ne zamarali s time što ćemo odjenuti. 

Jedna misao o “Moda kao instrument političke paradigme – ružna moda i karakter”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.