Oznaka: devetnica

Dugujem članak na blogu sv. Antunu već duže vrijeme, a u četvrtak je bio taj dan kad sam osjetila da je vrijeme za pisanje.

Eto prilike da i ja naučim nešto novo, a i da zahvalim načemu.

Ovo je ona posebna pričao kao s Medaljicom Bezgrešne jer se spontano dogodila.

S obzirom na njegovu jako dobru poznatost, možda ovaj članak nema prvotnu ulogu upoznati vas s njim, ali sv. Antun zaslužuje članak na mojem blogu.

Već sam pisala kako volim molitve i meditacije usmjerene baš prema Bogu, tj. Presvetom trojstvu (različita otajstva), krunicu i molitve Mariji ili jednostavno razgovor s Bogom, kad se i razum i srce spoje u jedno te usmjere prema Bogu i Njegovoj prisutnosti.

Kako sam nedavno rekla nećaku: Bog sve zna i svemoguć je. Drugim riječima, isusovački odgoj, Presveto Trojstvo, pouzdanje u Boga i stavljanje u Gospin zagovor, dok nemam običaj pojedinačnog stavljanja u zagovor svetaca mimo litanija ili sl.

Prije svega, kada molimo zagovor nekog sveca, to znači upravo to – molimo njega/nju da oni traže od Boga ono što ih molimo. Svetac ne radi čudo, nego će to napraviti Bog jer ga je neki svetac to molio. To je bitno razlikovati kako ne bismo upali u zamku koju nam pripremaju različite sekte koje krivo govore da se klanjamo kipovima. Bog čuje našu molitvu i bez da se utječemo svecima, ali nekad zagovor svetaca može ubrzati stvari jer su u Božjoj blizini. Uglavnom, ne bih ulazila duboko u tu temu, nego bih rekla da su sveci primjer koji možemo slijediti (ali živeći život koji je Bog namijenio nama), a njihov zagovor dokaz raja.

Bila sam u Padovi nekoliko puta. Neslužbeno: obožavam Italiju – i sjever i Rim i Vatikan i Veneto!

Molila sam se pred relikvijama sv. Antuna, ali moram priznati kako mi je to bila uobičajena molitva Bogu. Zamolila sam ga da nas zagovara, ali nisam ‘imala neku poveznicu ili nešto preposebno sa sv. Antunom’. To je bila crkva, ja sam se skrušila i molila u miru. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put bila u Padovi, ali bilo je davno (prije 10 god.?).

Očito su se sv. Antunu svidjele moje molitve jer je sada sastavni dio mog dana, iako je od tada prošlo puno vremena.

Po njegovom zagovoru dobila sam posao i to prije završetka pobožnosti, a pobožnost sam krenula moliti kao ‘idem, svi nešto spominju neke zagovore’. On to brzo riješi, a Bog zna što radi i daje sve u svoje vrijeme. Bog nekada i ne daje, a to je zato što je za nas bolje ne dati nam što tražimo. Vjerujte da je tako jer to uistinu jest tako. Nekad je teško, ali čovjek s vremenom dobije odgovor i uvidi zašto je za njega bilo dobro ne dobiti ono traženo. Bog nam nekad da više mogućnosti pa moramo izabrati. Možda su sve jednako dobre, ali moramo izabrati onu za kojom čeznu naše najdublje dubine.

Jednako tako, na blogu sam već objavila molitvu za njegov zagovor u borbi protiv tjeskobe, a i pomaže mi u pronalasku stvari i oko svega drugoga što zamolim. Stvarno!

Ne radi se o tome da se ponašamo kao bezglavi ili nerazumni ljudi koji samo mrmljaju i zazivaju Boga i svece, a prepuste se svojoj lijenosti i neodgovornosti. Radi se o postajanju sigurnim kako je Bog tu, da nas sveci zagovaraju i da je duhovni svijet itekako stvaran. Kad se obratite Bogu i reknete mu “Pomozi mi!”, On to stvarno čuje jer je živ. Isto vrijedi i za svece. Smisao katoličke meditacije je osjetiti Božju prisutnost, a molitve hvaliti Boga kako bi nas “opremio” djelatnošću za put svetosti na koji smo svi pozvani. Na stranu sva čuda, ono što sveci prvenstveno poručuju je kako smo svi pozvani na svetost. U principu, ne bismo smjeli imati drugi izbor.

Cilj katoličke molitve i meditacije nije sedativnost – umrtviti i smiriti sebe bez ikakvog djelatnog žara. Kroz molitvu nam se daruje mir i on nam je potreban, ali u nama bi se trebao zapaliti i žar za djela. Katoličanstvo je, za razliku od protestantizma, temeljeno i na vjeri i na djelima (milost+djela). Ne možemo sebe smatrati (praktičnim) katolicima ako mislimo kako nam je dovoljna samo vjera ili milost, a u svakodnevnom životu ponašati se ili kao da nikada nismo čuli za Isusa ili tako da odstupamo od nauka (kafeterija vjernici). Isus nas je otkupio, ali hoćemo li se spasiti ovisi i o našim djelima i vjeri.

ŽIVOTNA PRIČA SV. ANTUNA

Sv. Antun Padovanski je najbrže kanonizirani svetac.

Od njegove smrti do proglašenja svetim prošlo je samo jedanaest mjeseci. Očito je papa Grgur IX. znao što radi kad ga je tako brzo kanonizirao jer je, radi mnogih čuda koje je Bog učinio po njegovom zagovoru, sv. Antun poznat kao svetac cijelog svijeta. Papa Grgur IX. ga je, radi dara propovijedanja i poznavanja Sv. pisma, prozvao Škrinjom zavjetnom. Njegovo djelovanje je usko povezano s Italijom i Francuskom.

Časti se kao zaštitnik propovjednika, siromaha, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari, pošte, brodoloma, gladovanja, Portugala i vjere u Presveti Sakrament, a i kao ugovarač braka, tj. onih koji traže muža/ženu. U Španjolskoj je zato posebno poznat pod nazivom Santo Casamentero. Ja bih rekla da mu se možete obratiti za bilo koji zagovor, kao i svakom drugom svecu, tj. ne mora biti samo iz ovih najpoznatijih razloga.

Najstariji životopis sv. Antuna je spis pod nazivom Legenda Assidua koji je nastao za potrebe njegove kanonizacije. Ne zna se autor životopisa, ali se proučavanjem dijelova može zaključiti kako ga je napisao jedan od subraće sv. Antuna, a one događaje kojima nije svjedočio, napisao je na temelju razgovora sa svjedocima. S obzirom kako je kanonizacija započela manje od godinu dana nakon njegove smrti, svjedočanstva su vjerodostojna. Poznate informacije o njegovom životu i čudima po njegovom zagovoru u nastavku su iz tog zapisa.

ROĐENJE I RANI ŽIVOT

Pretpostavlja se da se sv. Antun rodio 1195. godine u glavnom portugalskom gradu, Lisabonu, koji je tada bio Kraljevina. Kršten je pod imenom Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima), a rođen je u pobožnoj plemićkoj obitelji.

Svoj put započinje kao augustinac sa šesnaest godina u samostanu u Lisabonu. S obzirom na miješanje njegovih roditelja u poziv i imanje svojih zamisli za svoga sina, nakon dvije godine prelazi u drugi augustinski samostan u portugalski grad Coimbru gdje je revno služio i pamtio Sveto pismo. Zaređen je za svećenika s 25 godina, ali je, nakon događaja koji je jako utjecao na njega, odlučio kako ne želi služiti u redu augustinaca, nego želi pripadati Manjoj braći- franjevcima. Povod za tu promjenu bio je susret s relikvijama petorice franjevačke braće koja su umrla mučeničkom smrću u Maroku. Od tada je sv. Antun htio umrijeti mučeničkom smrću za Isusa i taj ga je žar obuzimao svakim danom sve više, iako je morao odustati od toga jer je Bog njegovo djelovanje usmjerio drugačije. Napušta red augustinaca i prelazi u franjevce te postaje fra Antun uzevši ime u čast sv. Antuna Pustinjaka kome je bila posvećena kapelica u samostanu.

S obzirom da je imao evangelizacijski duh, ujesen odlazi u Maroko, ali se radi bolesti iste zime morao vratiti u domovinu. Vraćao se brodom 1221. godine kad je nastala oluja koja je usmjerila brod prema Siciliji. Tamo su ga prihvatili franjevci iz Messine te je započeo svoj apostolat, prikrivajući duboko poznavanje Svetog pisma i nadahnutost za propovijedanje. Nakon razgovora sa sv. Franjom, odluči se ne vraćati u Španjolsku, nego ostati u Italiji. Živio je skromno i samotno u jednoj spilji u koju se povukao, postio te puno molio.

ZRELO DJELOVANJE

Jednom prilikom 1223. godine, na skupu franjevaca i dominikanaca, kada na zamolbu poglavara nitko nije htio održati propovijed, tj. govor bez pripreme, poglavar je zamolio sv. Antuna da on govori. On se nećkao, ali kad je vidio da se ne može izvući, počeo je govoriti. Tu je došla do izražaja njegova učenost, ali i sposobnost da na jednostavan način prenese Božju Riječ. I to je bio događaj koji ga je usmjerio u njegovoj službi – propovijedanju.

Propovijedanjem je obraćao mnoge ljude, iako su mnogi i dalje sumnjali. Nakon djelovanja u Italiji, odlazi u Francusku pa se opet vraća u Italiju – Asiz, Rim, Padova. U korizmi 1231. odlučio je propovijedati tijekom svakog od 40 dana korizme (do tada je imao „Nedjeljne govore“ i „Blagdanske govore“) i to svaki dan u jednoj od 55 crkava u Padovi i okolici. To je bilo prvi put u povijesti Crkve i imalo je veliki značaj. Ljudi su ga dolazili slušati u velikom broju.

S obzirom kako se u tom razdoblju povijesti širilo manihejsko krivovjerje, Antunova evangelizacija i navještanje Božje Riječi bili su jako nužni. Vjerojatno ga je Bog zato i usmjerio u to djelovanje. je Preobratio je mnoge krivovjerce propovijedanjem i ispovijedi.

(Nastavak u 2. dijelu)

*Izvori:

materijali iz svetišta

http://www.zupa-antunpad.hr

www.svantosarajevo.org