Oznaka: dvoličnost u društvu

Licemjeri #3: prosvjednici #spasime

Nedavno je održan prosvjed #spasime.

Kad se organiziraju bilo kakve aktivnosti ili prosvjedi, jedna ili nekolicina osoba postanu lica te aktivnosti.

Prije samog početka, ograđujem se jer osobno ne poznajem organizatoricu
prosvjeda #spasime, gđu Veljaču.

Ne znam što je motivira u životu niti imam profile na društvenim mrežama. Svatko na svom profilu može objavljivati što želi. Svatko na svom javnom profilu može objavljivati što želi, dok ne krši prava druge osobe. Svaki čovjek procjenjuje drugog, između ostalog u današnje vrijeme, i na temelju onoga što objavljuje na društvenim mrežama.

Sporno je što organizatorica, gđa Veljača, objavljuje gole slike svoje četverogodišnje ili petogodišnje kćeri na svom javnom profilu jedne društvene mreže u ugođaju kojeg bi svaki pedofil pohvalio, dok istovremeno prosvjeduje protiv nasilja. Fotografije je uklonila društvena mreža nakon što su ih drugi korisnici masovno prijavljivali. Gđa Veljača ih nije maknula ni nakon što su je njeni ‘sljedbenici’ upozoravali na njih. Nadalje, nije se radilo o jednoj fotografiji, nego o njezinoj ustaljenoj praksi (gola kći na balkonu, s prijateljicom …).

Ne vjerujem u namjere osobe koja ne vidi problem u pedofiliji i koja eksponira svoje dijete do mjere objavljivanja golih fotografija tog djeteta s balkona, WC-a ili kade s puno hashtag oznaka, tako pretvarajući dijete u modni dodatak.

Neizgovorena povratna informacija koja se tako šalje je da fizičko nasilje nad djetetom nije u redu, dok pornografsko, pedofilsko, marketinško ili emocionalno iskorištavanje djeteta – što učestalo objavljivanje djetetovih slika na mrežama jest, nije krivo, zlo ili problematično, nego “umjetnost” i marketinška strategija pozicioniranja u nišu uspješne poslovne i obiteljske osobe.

Sporna mi je i činjenica što gđa Veljača sebe naziva samohranim roditeljem, iako je otac djeteta, njezin bivši suprug, živ, zdrav, radi i vjerojatno pomaže. Ovo je vjerojatno odraz nekih njezinih promišljanja na koja ima pravo, ali je objektivna činjenica kako gđa Veljača nije samohrana majka.

Nadalje, prosvjed se nastavlja na poruku podržavanja Istanbulske konvencije za koju je dokazano kako nema svrhu zaštite žena od nasilja, nego promicanje rodne ideologije koja je psihičko i duhovno nasilje nad djecom i svim drugim ljudima uz istovremenu poruku da je pornografija, koju čine žene žrtve trgovine ljudima, u redu jer je to “napredni i revolucionarni oblik ljubavi”, sloboda u djelovanju. To je poruka protiv nasilja, a za pobačaj. To je poruka zaštite prava djece uz istovremeno proglašavanje veze adolescentice i četrdesetogodišnjaka samo normalnim istraživanjem i otkrivanjem. To je poruka borbe protiv nasilja, a mržnje prema muškarcima i roditeljima. Takve dvolične poruke se mogu naći i kod revolucionara jer oni toliko “vole” svoj narod ili pravdu da taj isti narod vole svojim nedjelima. Toliko vole ideale i pravdu pa čine zlodjela, dok su krivi uvijek oni drugi. Revolucija prvo pojede one druge, a onda i svoju djecu.

Zašto?

Zato što pobjeđuje jedino Ljubav na nepravdu. Za razliku od ovakvih ideološko-političkih pamfleta, svako nasilje, bilo prema prijatelju ili neprijatelju, je neprihvatljivo.

Nadalje, ne vjerujem u namjere osoba, u ovom slučaju majki, koje ne znaju razliku između čovjeka i životinje pa smatraju kako je u redu svezati dijete na povodac kao životinju, a takvih je bilo na prosvjedu.

Treća sporna činjenica koju sam već iznosila u kontekstu muško-ženskih odnosa je govorenje o nasilju u kojem je žena uvijek žrtva, a muškarac uvijek nasilnik.

Apsolutno se protivim takvim konstatacijama jer nasilje ne poznaje spol. Ono ovisi o rasporedu moći. Žene mogu emocionalno i psihički uništiti drugu osobu. S obzirom kako je svijet, pod militantno-totalitarnim feminizmom i rodnom ideologijom, zakoračio u smjeru mržnje prema muškarcima, to je potrebno apsolutno odbaciti. Dobro se zna što je osoba koja provodi nasilje. Ona treba odgovarati, bila žena ili bio muškarac, i nedopustivo je cijelu populaciju jednog spola okarakterizirati nasilnicima.

Prema podacima OECD-a za 2019. g., Hrvatska, Austrija i Švicarska imaju najmanje stope nasilja nad ženama. Percepcija javnosti je puno veća i zbog toga što se, kao i o drugim problemima, loše i pogrešno izvještava.

Kad se kroz medije promovira nasilje, a svaka krvožedna priča puštena u medije jest promocija, posljedično će rasti nasilje u stvarnosti. Isto vrijedi i za igrice te ne vidim opravdanje za hrvatsku euforiju oko osnivanja startupa za igrice. Ne smatram to dobrim temeljem ekonomije. Kad se neka priča konstantno potencira u medijima, stječe se dojam brojčane nadmoći. To je razlog zašto se u člancima govori o župljanima koji su se pobunili protiv župnika, iako se radi o nekoliko osoba ili se spominju ista, ali užasna djela pa se stječe dojam da je cijela nacija zla.

Četvrti razlog je potpuno ignoriranje činjenice postojanja ljudi i udruga koje se bave nasiljem i pomoći žrtvama već dugi niz godina. One imaju uspješne rezultate (pogotovo katoličke udruge i organizacije), ali je utrka u raspodjeli novca već krenula i GREVIO bdije. Ta utrka podsjeća me na New Age vračeve (savjetnike za život) i narko mafiju koja se bogati na tuđoj nesreći, za razliku od iskrenih ljudi koji pomažu žrtvama.

Peti razlog je emocionalno ludilo. Emocije su subjektivna kategorija, dok je istina objektivna kategorija. Maltretirati istinu emocijama je problem i može prerasti u nasilnu revoluciju, a i u zlonamjerno i manipulativno (ne)rješavanje problema jer se problem ne rješava na ispravan način.

Na kraju, ono što se na primjeru ovog prosvjeda vidi je i visoka razina dvoličnosti kako organizatora, tako i sudionika, a još više ponovno hrvatskih političara na čelu s g. Plenkovićem i gđom Grabar Kitarović.

Nadam se kako to nikome nije iznenađenje jer ako jest, u nepopravljivim smo problemima s obzirom da se radi o konstanti. Nema potrebe za spominjanjem prijašnjih vlada jer su se svi oni, uz ostalo, pokazali i dokazali na temi nasilja nad bilo kim, a pogotovo ratnim žrtvama i žrtvama pedofila.

Novi Zakon o pobačaju

U najavama za novi Zakon o pobačaju, novinari iznose kako će financijski trošak pobačaj i dalje snositi žena koja želi pobaciti.

Kao razlog za to, članovi stručnog povjerenstva naveli su argument ‘nije riječ o liječenju’.

O čemu je onda riječ i što ono što nije liječenje  ili donošenje novog života radi u bolnici?

Nemojmo se praviti glupima. Svi znaju što je pobačaj. Pobačaj je prekid trudnoće u kojem se ubija osoba u svojoj embrij ili fetus fazi razvoja.

Ono o čemu cijelo društvo raspravlja je koja je najkasnija faza razvoja čovjeka do koje ćemo dopustiti legalno ubojstvo tog nerođenog čovjeka. Ono o čemu cijelo društvo raspravlja je ubojstvo.

Čovjek je duša, duh i tijelo. Ako jedna od tih dimenzija nije dobro integrirana, pati cijeli čovjek.

Kad liječnik, žena i ženina okolina rade pobačaj, oni ne ubijaju samo tijelo u određenoj razvojnoj fazi, nego i dušu.

Duša je besmrtna, ali pobačaj je napad i na dušu. Ona nakon tjelesne smrti nastavlja život u vječnom paklu ili vječnom raju. Ona je ono što je od samog začeća udahnuto u to novo ljudsko biće.

Duša se ne stječe prolaskom kroz porođajni kanal niti je rezultat vođenja ljubavi muškarca i žene, nego se stječe samim začećem, Božjim ‘neka bude’. Zato muškarac i žena imaju udio u nastanku novog čovjeka, ali oni ne mogu stvoriti čovjeka ni njegovu dušu samostalno.

Zato imamo dijelove čovjeka kojima može pomoći obiteljski liječnik ili npr. internist (tjelesna dimenzija), dijelove čovjeka kojima može pomoći psihijatar (emocionalno-psihička dimenzija) i dijelove čovjeka kojima pomaže svećenik/duhovnik usmjerujući ga prema vraćanju Bogu po egzistencijalni smisao i svrhu života (duhovna dimenzija).

U duhovnom dijelu najočitije se vidi kako smo nastali isključivo zato što nas je Bog htio jer da nas nije htio, ne bi nas ni stvorio u majčinom krilu niti bi nas bilo. Kiki bombone mogao je proizvesti čovjek jer Kiki nema dušu, a nema dušu zato sto je predmet. Muž i žena ne mogu napraviti drugog čovjeka bez Boga jer oni ne mogu dati čovjeku ono što ga čini čovjekom – dušu. Bog je Gospodar života i smrti. Liječnici mogu koristiti svoje talente i činiti dobro uz Njegovu pomoć.

Sukus cijele rasprave o pobačaju je, parafrazirano govoreći, sljedeće:

“Do kad ćemo javno proglasiti da je ubojstvo nerođenog djeteta legalno? Aha, ja mislim da se legalno može ubiti nerođeno dijete do 12. tjedna njegova razvoja. Vi mislite i nakon rođenja, do 2. godine starosti? Imamo problem. Ako pustimo što kasniji rok, tko će zbrinjavati sve te noge, ruke, srca i druge dijelove tijela?”

Što za liječnika predstavlja razliku između dvije trudnice koje su npr. u istom tjednu trudnoće? Jednu porodi nakon devet mjeseci, drugoj napravi pobačaj s tri mjeseca.

Ako se ne radi o ljudskom biću, što je to što je porodio nakon devet mjeseci i što je to što je ubio nakon tri mjeseca? Je li to što je raskomadao bila klupa koja nije prošla kroz porođajni kanal jer se radi o dvanaestom tjednu, nije popila plodnu vodu pa nije postala čovjekom? Ili je klupa to što je porodio nakon devet mjeseci? Ako je klupa ono što je raskomadao nakon tri mjeseca, kako se druga klupa koja ima isti početak i počelo, uz dodatnih šest mjeseci, pretvorila u čovjeka?

Liječniku je jedina razlika u tome što jedna žena želi dijete, a druga ne želi, a to je nedopustiv stav. Društvo ne može dopustiti ubijanje drugog ljudskog bića samo zato što to želi neki član društva.

Što je to što nosi devet mjeseci npr. kći Hillary Clinton koja je pro choice i Meghan de Sussex koja je pro choice, a što je to što nosi devet mjeseci neka nepoznata žena u npr. Francuskoj? Čemu se raduje Britanska Monarhija ako Meghan de Sussex nosi klupu? Čemu se raduje Meghan de Sussex kad je ono što nosi isto ono za što će drugoj ženi reći da joj ne treba i da se ima pravo toga riješiti?

Hillary Clinton mogla bi povesti svoje već treće unuče s kćerine strane na svoju turneju po abortivnim klinikama i ženama koje se tamo zateknu reći: “Dobar dan, ja sam Hillary Clinton. Moja kći ima troje djece, a jedno od njih je moje unuče koje sam danas povela sa sobom. Naime, vama ne trebaju djeca. Vi niste rođeni pod mojom zvijezdom i, za razliku od moje kćeri i mene, nemate pravo imati djecu.” 

Isto to bi mogla napraviti i Meghan de Sussex, samo što bi se ona mogla pozvati na kraljevsku udaju jer mi se čini kako ni ona nije rođena pod Hillarynom zvijezdom. Da su se kojim slučajem srele davnih dana, pretpostavljam kako bi H. Clinton savjetovala M. de Sussex neimanje djece, ali kako su se uloge promijenile i Meghan je sada postala osoba od utjecaja, sada ona ipak ima pravo na djecu (jedno-dvoje kako ne bi zagadila planet). 

Zašto žene plaču nakon doživljenog spontanog pobačaja? Zašto i pro choice žena plače nakon doživljenog spontanog pobačaja pa to spominje u svojoj knjizi kao najteži trenutak svog života (npr. M. Obama)? Zašto drugoj ženi želi ono što je nju toliko pogodilo? Je li to odlika dobra ili zla?

Zašto se poduzima serklaža? Što je to što se serklažom štiti? Ako se radi o knjizi, čemu takav trud?

Čime se bavi perinatalna medicina (fetalna medicina ili fetologija ili perinatologija) i zašto postoji kao zasebni dio medicine?

Zašto žene dožive psihički slom i obole od depresije kad naprave pobačaj? Zašto žive s psihičkim i duhovnim, a često i tjelesnim posljedicama cijeli život ako se radilo o amebi i klupi koju su nosile u maternici? Tko plače za klupom?

Svi pro choice ljudi već su rođeni. Oni su svi pro choice za ljude niže vrste jer mi, obični ljudi, po njihovom, ne bismo smjeli imati djecu. Zato se pobačaj morao umotati u egidu prava žena (pravo žene na ubijanje vlastitog djeteta? pravo žene na ubijenje druge osobu koja je svoja individua od samog začeća i koja se tek prvih devet mjeseci svog života nalazi u njezinu tijelu?), dok samu njegovu srž čini ista eugenika koja je pobila tolike milijune u koncentracijskim logorima i eksperimentalnim laboratorijima. Dovoljno je pogledati popis financijaša kampanja za pobačaj.

Nijedan čovjek nema dvije DNA.

Dijete ime svoj vlastiti DNA od začeća i ono je svoje od začeća. Ima svoje organe, a ne majčin bubreg ili očevo srce.

Koliko je situacija apsurdna govori činjenica kako su se sve relevantne medicinsko- znanstvene nstitucije izjasnile kako život započinje začećem. Ni to nije pomoglo pa na svojim klinikama svejedno i oni sami izvode pobačaje, pri tome lažući kako se radi o nakupini majčinog tkiva.

I za kraj još jednom – da, ono o čemu cijelo društvo raspravlja je do kojeg tjedna ćemo dopustiti legalno ubijanje novog, nerođenog čovjeka; do kojeg tjedna ćemo biti Poncije Pilati koji će oprati ruke od nezaštićenog života, a liječnici i žena Herodi. Ništa drugo.

Sasvim je jasno kad započinje život. Sasvim je jasno kako ljudi koji podržavaju pobačaj to znaju.

Sasvim je jasno da oni, usprkos tome, zapravo žele pravo na ubojstvo novog života.

Vrlo jasno i jednostavno: oni žele pravo na ubojstvo po svom izboru.

Sasvim je jasno kako od žene i muškarca nastaje nova osoba, kao što je jasno i da klupa ne može postati čovjekom.

Dva ljudska bića ne mogu začeti klupu niti se majmun iz zoološkog vrta može pretvoriti u čovjeka.