U najavama za novi Zakon o pobačaju, novinari iznose kako će financijski trošak pobačaj i dalje snositi žena koja želi pobaciti.
Kao razlog za to, članovi stručnog povjerenstva su naveli argument “nije riječ o liječenju”.
O čemu je onda riječ i što ono što nije liječenje ili donošenje novog života radi u bolnici?
Nemojmo se praviti glupima. Svi znaju što je pobačaj.
Ono o čemu cijelo društvo raspravlja je koja je najkasnija faza razvoja čovjeka do koje ćemo dopustiti legalno ubojstvo tog nerođenog čovjeka. Ono o čemu cijelo društvo raspravlja je ubojstvo.
Čovjek je duša, duh i tijelo. Ako jedna od tih dimenzija nije dobro integrirana, pati cijeli čovjek.
Kad doktor, žena i ženina okolina rade pobačaj, oni ne ubijaju samo tijelo u određenoj razvojnoj fazi, nego i dušu
Duša je besmrtna, ali je pobačaj napad i na dušu. Ona nakon tjelesne smrti nastavlja život u vječnom paklu ili vječnom raju i ona je ono što je od samog začeća udahnuto u to novo ljudsko biće.
Duša se ne stječe prolaskom kroz porođajni kanal niti je rezultat vođenja ljubavi muškarca i žene, nego se stječe samim začećem, Božjim “neka bude”. Zato muškarac i žena imaju udio u nastanku novog čovjeka, ali oni ne mogu stvoriti čovjekovu dušu.
Zato imamo dijelove čovjeka kojima može pomoći obiteljski liječnik ili npr. internist (tjelesna dimenzija), dijelove čovjeka kojima može pomoći psihijatar (emocionalno-psihička dimenzija) i dijelove čovjeka kojima pomaže svećenik/duhovnik usmjerujući ga prema vraćanju Bogu po egzistencijalni smisao i svrhu života (duhovna dimenzija).
