Objavljeno: 5. stu 2015.
“U kineskoj je provinciji živio siromašni
Kinez koji je cijeli život radio najteže poslove, a da ništa nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kojeg je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati te ga je, pomalo, uveo u kaligrafiju.
Neposredno prije nego je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu
bijelu i rekao sinu:
‘Nažalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Dobro ih čuvaj. Kada ti bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro.’
Mladić je dostojno ispratio oca, a onda spakirao svoju zdjelicu, štapiće, pamučnu košulju i one dvije kutijice i krenuo u svijet. Radio je najteže poslove, izrabljivali su ga, a spavao je pod vedrim nebom. Postao je umoran, nesretan i očajan. Stekao je samo duboke bore na licu, žuljeve na rukama i zdjelu riže dnevno.
Onda su došle poplave. Rijeka Jangce se izlila, poplavila polja i oranice i nastala je glad. Za mladića više nigdje nije bilo posla. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jedne noći, netko mu je ukrao zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana koja je imao.
Izgubio je svaku nadu i odlučio se ubiti. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba i, dok ih je spuštao niz tijelo, napipao maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije očeve kutijice.
Otvorio je bijelu.
