“Učiteljica jedne osnovne škole je d
ala svojim učenicima zadatak da napišu esej o tome što bi htjeli da im Bog napravi. Na kraju dana dok je u stanu ocjenjivala eseje, pročitala je jedan koji ju je učinio vrlo emocionalnom.
Njezin muž, koji je netom ušao u stan, ugledao ju je uplakanu i upitao: ‘Što se dogodilo?’ ‘Pročitaj ovo. To je esej jednog od mojih učenika.’
‘Bože, večeras te molim da mi učiniš nešto vrlo posebno – učini da postanem televizor. Želim zauzeti njegovo mjesto i živjeti kao televizor u svojoj kući.
Želim imati svoje posebno mjesto i da se moja obitelj okuplja oko mene. Želim da me shvaćaju ozbiljno dok govorim. Želim biti centar pažnje i da me čuju bez prekidanja i pitanja.