“Učiteljica jedne osnovne škole je d
ala svojim učenicima zadatak da napišu esej o tome što bi htjeli da im Bog napravi. Na kraju dana dok je u stanu ocjenjivala eseje, pročitala je jedan koji ju je učinio vrlo emocionalnom.

Njezin muž, koji je netom ušao u stan, ugledao ju je uplakanu i upitao: ‘Što se dogodilo?’ ‘Pročitaj ovo. To je esej jednog od mojih učenika.’

‘Bože, večeras te molim da mi učiniš nešto vrlo posebno – učini da postanem televizor. Želim zauzeti njegovo mjesto i živjeti kao televizor u svojoj kući.

Želim imati svoje posebno mjesto i da se moja obitelj okuplja oko mene. Želim da me shvaćaju ozbiljno dok govorim. Želim biti centar pažnje i da me čuju bez prekidanja i pitanja.

Želim biti u društvu svog tate kad dođe kući s posla, čak i kad je umoran. Želim da me moja mama želi čak i kad je uzrujana, umjesto da me ignorira. Želim da se moja braća bore kako bi bila sa mnom.

Želim osjetiti kako moja obitelj sve ostavlja sa strane, barem ponekad, samo da bi provodila vrijeme sa mnom. I na kraju, ali ne i manje važno, želim ih učiniti sretnim i zabaviti ih.

Bože, ne pitam previše. Samo želim živjeti kao televizor.’

U tom je trenutku ganuti muž rekao: ‘O, moj Bože, jadno dijete! Kakve grozne roditelje ima.’

Žena ga pogleda i kaže: ‘Ovaj je esej napisala naša kći!'”

Ljudi su krhka bića. Samo je mrvica potrebna da zaradimo rane koje ćemo vući cijeli život, bilo uspješno, bilo neuspješno.

Televizor iz ove priče ne mora biti uvijek televizor. Kaže se: “koliko ljudi, toliko ćudi”. Svatko ima svoj televizor. Svatko ima svog lažnog boga kojem se klanja dok prave “stvari” prolaze pokraj njega, tužne i zapostavljene.To mogu biti stvari koje same po sebi nisu loše i neophodne su za normalan život poput posla, sporta, druženja s prijateljima, hobija, ali koje, u pretjeranoj količini, postaju bogovi koji razaraju obitelji i brakove.

Nekome je to posao – lažni bog koji se ne brine za tebe kad si bolestan, tužan, usamljen, nevoljen, koji te neće zagrijati na Božićno jutro ili Badnju večer dok se spremaš na polnoćku ili sjediš ispred kamina sa šalicom vrućeg čaja, koji neće pružiti svoje ruke oko tvoga vrata i reći: “volim te”, koji ti neće reći radosno i ponosno: “tata, mama, vidite, mogu sam/sama”, koji neće od tebe tražiti savjet i sigurnost jer se naviknuo da nikada nisi bio tu kad si trebao biti. Puno djece odrasta uz tugu i usamljenost koji se odražavaju kasnije kroz nesigurnost i strahove u životu.

Nekome su to hobiji, sport, druženje s prijateljima – sve samo da nije kod kuće s obitelji, sa znatiželjnim očima, s tužnim očima koje osjećaju da si stranac i da na tebe ne mogu računati.

Nekome je to alkohol, droga, ljubavnice, društvo, kocka, pornografija, vrt, putovanja, serije, filmovi, moje pravo, tvoje pravo, ovo pravo, ono pravo …  Uvijek su mi bili “fascinantni” ljudi koji se hvale svojim putovanjima, poslom i kako su pronašli raj na zemlji, umjesto da se hvale vremenom sa svojom djecom i primjećuju ta mala/velika čuda.

Razmišljala sam o tome zašto je obitelj u krizi. Uz kulturu smrti i njezine pipke, problem je i nedostatak prakticiranja vjere. Mi, katolici, smo se udaljili od istina vjere, ali su krivi i svi ovi televizori. Najlakše je pobjeći iz doma, a nisam sigurna da se tako lako vratiti. S druge strane, ako znate da ste pogriješili, odmah krenite u popravljanje. Što prije, to bolje.

Uzor prave obitelji je Nazaretska obitelj – Isus, Marija i Josip. Oni su znali pravu mjeru svega. Svi lako nasjednemo na mamce lažnih bogova koji nam uništavaju obitelji jer smo ponosni i važni.

Kako je fascinantno da za “svoj televizor” imamo dva i više sati dnevno, dok za ono bitno nemamo vremena. To nije fascinantno, to je prestrašno, a poanta je u sljedećem: s televizorom nemamo nikakvu obavezu, ne traži od nas ljubav i pažnju, a daje nam bilo kakav sadržaj. Je li tako?

On samo želi uništiti našu obitelj. Samo to jer te on:

“voli više nego tvoja obitelj”

“jer ne uništava tvoje zdravlje”

“jer ne uništava tvoj brak”

“jer ne čini tužnima i nevoljenima tvoju djecu”

“jer novac može zamijeniti ljubav i toplinu”

“jer je “prijateljima” jako stalo do dobrobiti tvoje obitelji”

itd. … sve dok ne dođete do laži u koju vi vjerujete i kojom se tješite.

Djeca su blago. Ona su čuda. Obitelj je snaga. Dobra žena je blagoslov. Dobar suprug je blagoslov. Stabilan brak je blagoslov.

Razmislite o svojim prioritetima u životu i nemojte donijeti pogrešnu odluku. Poslušajte svoju suprugu/supruga i svoju djecu. Oni jako dobro primjećuju jer žive s vama.

Sjednite sa svojom djecom i odigrajte neku igru, otiđite na sanjkanje, naučite ih kako se popeti na stablo. Sitnice, ali život znače.

Svako dobro,

🙂