U Quo vadis-u sam pisala da su dva temeljna pitanja koja si čovjek mora postaviti i na

koja mora odgovoriti: Tko sam? i Kamo idem? To su pitanja čiji odgovori, ukoliko su ispravno postavljeni, trebaju u potpunosti usmjeriti naš život. Zašto?

Ivan Pavao II. je lijepo podsjetio što znači Bog Stvoritelj i što podrazumijeva nastanak čovjeka: “Poredak ljudskog postojanja, baš kao i sveukupnog postojanja, djelo je Stvoritelja i to ne samo jednokratno djelo izvršeno davno u zamagljenoj prošlosti svemira, nego stalno djelo, djelo koje se neprestano događa …

Muškarac i žena prokreacijom, time što sudjeluju u djelu nastajanju novog čovjeka, na svoj način istodobno sudjeluju u djelu stvaranja. Mogu, dakle, u sebi vidjeti razumske su-tvorce novoga čovjeka. Taj novi čovjek je osoba …

Ljudski se duh ne rađa kroz tjelesno spajanje muškarca i žene. Duh se uopće ne može iznjedriti iz tijela niti se rađati i nastajati na onim načelima na kojima se rađa tijelo. … Ne rađa ga ni ljubav muškarca i žene, pa makar u sebi bila ne znam kako snažna i duboka. Pa ipak, kada se začne novi čovjek, u isto se vrijeme začinje i novi duh, supstancijalno sjedinjen s tijelom, čiji embrio počinje postojati u krilu žene-majke.”

Spoznaja onoga što egzistencijalno jesmo, a to je slika Božja, i onoga kamo svojim mislima, propustima, riječima i dijelima „možemo otići“ (točnije u kojem se stanju duše možemo nalaziti) nakon ovog života trebalo bi nas spriječiti u činjenju svega onoga što se protivi našoj biti, biti onoga što jesmo. Drugim riječima, ako stvarno znamo tko smo, koliko smo jedinstveni, sveti i vrijedni, onda nećemo napraviti ništa što vrijeđa ono što jesmo jer je to protivno samom sebi i jer to automatski vrijeđa i Boga Stvoritelja.

Krštenjem se briše iskonski grijeh pada Adama i Eve, ali su posljedice tog pada i dalje prisutne. Posljedica iskonskog grijeha je ljudska sklonost grijehu.

Sljedeće ključno pitanje koje se veže za svako životno razdoblje, za svaku osobu i za svaku životnu tematiku je pitanje zašto? S obzirom da je čovjek znatiželjno, razumno i misaono biće te ima potrebu shvatiti uzročno- posljedičnu vezu, ovo se pitanje pojavljuje bez obzira o kojoj se temi radilo.

Ako je riječ o nečem učinjenom, bitno je znati zašto smo to napravili ili zašto je netko drugi nešto napravio kako ne bismo, ako se radi o pogrešci, napravili opet istu, iako je potrebno prvo priznati i shvatiti da smo napravili pogrešku ili grijeh  (pogreška≠grijeh).

Kad se radi o odgoju i usmjeravanju čovjeka, odgovor na pitanje zašto? ima izuzetnu ulogu i neprocjenjivu važnost.

Obitelj (roditelji) imaju i trebaju imati najveću ulogu u razvoju osobe. U mom slučaju, a i u slučaju mnogih drugih ljudi, veliku potpornu ulogu mojim roditeljima u odgoju, a samim time i meni, je imala i ima Crkva.

Obitelj je temeljna jedinica društva i sve kreće iz obitelji. Ako roditelji zakažu s odgojem, dijete snosi posljedice, bilo da je riječ o tome da postane loša osoba ili da postane dobra, ali duboko nesretna osoba. Dijete će izrasti u onakvu osobu prema kakvoj ga usmjeravaju roditelji i očekivat će ono što ga roditelji nauče očekivati.
Roditelji odgajaju djecu, a ne djeca roditelje. Te se uloge moraju jako dobro razlikovati jer danas sve više dolazi do inverzije pa ili djeca odgajaju roditelje ili se roditelji boje vlastite djece jer su ih naučili očekivati pogrešne stvari, a sve pod izlikom nedostatka vremena.

Danas se različitim vanjskim „odgojima“, marketingom i pritiscima stvara sukob između roditelja i djece. Ti pritisci su i konzumerizam koji zahtijeva trend i imovinu, ali i puno ozbiljniji pritisci poput različitih programa (zdravstveni, spolni, rast stanovništva, razvoj i sl.) jer se na djecu nastoji destruktivno utjecati iz različitih izvora, a sve s ciljem destrukcije obitelji kao temeljne jedinice društva u kojoj osoba treba razviti svijest o tome tko je egzistencijalno, steći sigurnost i naučiti primati i davati ljubav. Roditelji vole svoju djecu i njihova obveza, ali i neotuđivo roditeljsko pravo je moralni odgoj djeteta. Upravo radi toga, odnosno s ciljem uništavanja roditeljskog autoriteta (ovdje) u odgoju djece, Ujedinjeni narodi i institucije EU rade na tome da „dječja prava“ postanu zakonom zajamčena.

To doslovno znači sljedeće: roditelji neće imati pravo prenositi na svoje dijete ono što smatraju moralnim, država i kojekakve interesne skupine okupljene oko udruga će imati pravo odgajati dijete, punit će mu glavu nesigurnošću, zbunjenošću, destrukcijom, amoralnošću, pravima o samoodređenju, a dijete će konstantno biti u svađi s roditeljima i obitelji jer će mu oni pokušati reći ono što je prava istina i ono što je najbolje za njega.

Istina koju će dijete čuti od obitelji je u suprotnosti s onime što čuje od države i udruga. S obzirom da će mu udruge govoriti da je sve ok i dopušteno, dok će mu obitelj koja ga voli govoriti da nije sve ok i dopušteno, da čovjek ima svoj smisao, vrijednost i da postoje moralne i egzistencijalne istine, dijete će okrenuti leđa obitelji jer neće shvaćati što to obitelj želi od njega te se neće moći nositi s onime što mu obitelj govori kad je, pod utjecajem interesnih skupina, oblikovan tako da moral i egzistencijalne istine ne postoje.

Kako bi odgoj bio učinkovit, djeci se mora omogućiti  imanje djetinjstva. Seksualizirana djeca izmiču utjecaju roditelja, a oni koji to promiču ugrožavaju i dobar odnos između roditelja i djeteta, ali i uspješan obiteljski život. Upravo se zato vode najžešće bitke oko obitelji.

Ekonomija je jedna od ključnih tema. Njezinu su važnost konačno shvatili i u Hrvatskoj u kojoj vječito vlada mišljenje da je ekonomija lagana i da se njome može baviti svatko pa nekako doktori misle da mogu uspješno voditi bolnice, politolozi se, po njihovom, sasvim razumiju u ekonomiju, a student s Filozofskog smatra da je makroekonomiju države jednako jednostavno voditi kao i dizati bunu na fakultetu. U svemu tome mi onda nije jasno zašto ekonomist ne smije operirati s pročitanom i nabubanom anatomijom. Sve njih demantira depresija u kojoj se nalazi hrvatsko gospodarstvo iz kojeg Hrvatska neće izaći jer se ne radi o krizi uzrokovanoj svjetskim kretanjima, nego strukturnim problemima koji su i ovo gore nabrojano uz korupciju, nepotizam, podobnost umjesto stručnosti, neefektivnost državnog aparata, prekobrojne (povlaštene) mirovine i sl. , ALI je ekonomija, kao i svako drugo područje, od minorne važnosti i potpuno besmisleno u usporedbi s temeljima društva, a to su obitelj, moral, tradicija, vjera i vrijednosti.

Primijetite li vi tu bitku ili je još ne prepoznajete? Mislite li da je obitelj u opasnosti?

Evo u čemu je poanta: ako roditelji ne daju djetetu podlogu iz koje će moći dobiti odgovore na cijeli set zašto? pitanja ili ako ne izgrade odnos u kojem će se dijete osjećati sigurno i moći pitati zašto?, onda će dijete te odgovore tražiti u okolini. U početku će možda moći balansirati, ali ako izvor njegovih odgovora postanu krivi centri, pogotovo u godinama odrastanja, uskoro će doći do ozbiljnih problema i posljedica.

Stvarno sam zahvalna Bogu što mi je odabrao obitelj koju je odabrao i u kojoj sam se rodila. Bolju obitelj nisam mogla dobiti. Mislim da svatko ima na čemu biti zahvalan u svojoj obitelji. Idila ne postoji i postoje nesporazumi i poteškoće, ali mislim da sve poteškoće treba (pokušati) riješiti, oprostiti i nastaviti dalje.

Svjesna sam da su neke poteškoće i ružne stvari koje netko pretrpi veće od nekih drugih te sigurno ostavljaju duboke ožiljke i rane, ali treba moliti, razgovarati, potražiti podršku i savjet od prijatelja, svećenika, drugih članova obitelji/rodbine i rane će zacijeliti. Sigurno je samo jedno – bez molitve i sakramentalnog života rane ne mogu zarasti ispravno. Samo hrabro!

I za kraj, možda malo kontradiktorno, ali vjera nije pitanje znanja u smislu da moramo znati zašto Bog dopušta ovo ili ono, a još manje emocija. Vjera je, kako joj samo ime kaže, stvar povjerenja. To je stvar donošenja odluke kako ćemo svoje povjerenje staviti u Boga bez obzira na situacije. Zašto? Jer je on Bog Stvoritelj, On je Krist Otkuitelj i On je Duh Sveti Utješitelj i zna najbolje te ako je On rekao ovo ili ono, onda tako treba biti za naše dobro. Nemojte biti tužni i razočarani ako vas more napasti po ovom pitanju, pogotovo napasti u teškim životnim situacijama. Obnovite svoju vjernost Bogu i Crkvi, molite Vjerovanje i molitvu sv. Mihaelu, pričajte Bogu. On zna da smo ljudi i da smo usamljeni, tužni i da nam je nešto možda teško shvatiti.

Do čitanja,
🙂