Na Božjem mjestu

“Stari pustinjak Sebastijan je najčešće molio u malom, osamljenom svetištu na brežuljku. U svetištu se častilo čudotvorno raspelo koje su ljudi prozvali „Milosni Krist“. Hodočasnici su dolazili sa svih strana kako bi pronašli milost i izmolili pomoć.

Jednoga je dana stari pustinjak odlučio izmoliti milost i za sebe. Klečeći pred raspelom, molio je: ‘Gospodine, želio bih trpjeti s Tobom. Prepusti mi svoje mjesto. Želim biti na križu umjesto Tebe.’

Fb/C.S.Lewis

Očiju uprtih u Raspetoga, šutke je čekao odgovor. Nakon nekog vremena, Raspeti počne micati usnama i reče mu: ‘Prijatelju, prihvaćam tvoju želju, ali pod jednim uvjetom: štogod da se dogodi, što god da vidiš, ne smiješ progovoriti ni riječi.’

‘Obećavam Ti, Gospodine.’

I zamijeniše mjesta.

Nitko od vjernika nije zapazio da je na križ pribit Sebastijan, dok Gospodin kleči na njegovu mjestu. Pobožni su ljudi mimohodili zazivajući milosti, a Sebastijan, vjeran svojem obećanju, nije progovorio ni riječi.

 Jednog je dana stigao neki bogataš i, nakon što se pomolio, zaboravio je na klecalu vreću punu zlatnika. Sebastijan je to vidio, ali nije rekao ništa. Nije progovorio ni sat vremena nakon toga kad je stigao neki siromah koji je, ne vjerujući tolikoj sreći, uzeo vreću i sav radostan odjurio. Sebastijan nije prozborio ništa ni kad je pred njega kleknuo mladić moleći njegovu zaštitu jer je odlazio na dugo putovanje brodom. No, nije izdržao kad je vidio bogataša koji je dojurio bez daha i, misleći da je mladić uzeo njegove zlatnike, počeo vikati iz svega glasa pozivajući policajce da ga uhite.

Tad se začuo povik: ‘Stanite!’

Začuđeni ljudi su gledali u raspelo koje bijaše progovorilo. Sebastijan je objasnio sve što se dogodilo i bogataš se dao u potragu za siromahom. Mladić je žurno krenuo prema gradu da ne bi propustio brod. Kad u svetištu više ne bijaše nikoga, Krist se obrati Sebastijanu i ukori ga.

‘Siđi s križa. Nisi dostojan biti na mom mjestu. Nisi znao šutjeti.’

‘Ali, Gospodine’, bunio se Sebastijan zbunjeno, ‘zar sam mogao dopustiti onu nepravdu?’

‘Ti ne znaš’, odgovori Gospodin, ‘da je za bogataša bilo bolje da izgubi zlatnike jer se spremao učiniti veliku nepravdu. Siromahu su, pak, zlatnici bili jako potrebni. Što se tiče mladića, da su ga policajci zadržali, propustio bi brod i spasio život jer njegov brod ovoga časa tone nasred oceana.’

prema Bruni Ferreru

Tužno je ljudsko gledanje na probleme, situacije i događaje. Čovjek nema potpunu spoznaju. Čak i kad se trudi, čovjek ne može predvidjeti sve posljedice svojih odluka i događaja jer nema potpuno znanje i nije svjestan dalekosežnih posljedica svojih postupaka. Čovjeku se ponekad može činiti da bi bolje riješio neki problem nego Bog ili da ne bi dopustio neki događaj. Dobra vijest je da Bog daje dar mudrosti onima koji mu se mole i samo radi djelovanja Duha Svetoga možemo imati spoznaju i biti nam jasnije što se događa.

Kada se u svijetu događaju loše stvari, mnogi se pitaju: “Zašto to Bog dopušta, zašto pate nevini, gdje je Bog?”

Bog je i dalje tu, i dalje bdije nad svima nama i nad svime što se događa, ali je Bog stvorio nas na svoju sliku, udahnuo nam dušu i dao nam slobodnu volju i razum u okviru svoje Providnosti koja je iznad svega.

Što to znači? To znači da slobodno donosimo odluke u svoje ime i za svoje probleme te da slobodno donosimo odluke koje se odnose i na druge. Drugim riječima, Bog nas toliko voli da poštuje našu slobodu volje, a Njegovoj Providnosti je sve znano i prije nego nešto odlučimo. To je ogromna odgovornost!

Bog nam je dao i savjest kroz koju nam progovara kako bismo svoju slobodnu volju i razum koristili za dobro. Ako čovjek stiša svoju savjest i ne čuje je te ne razgovara sa svojim nebeskim Ocem kroz molitvu, tj. ne razvija i ne hrani svoju dušu, ostane mu samo slobodna volja i razum. Tu slobodnu volju i razum ne usmjerava dobro jer ne čuje svoje “korektivne” instrumente (savjest) i ne oslanja se na Božju volju koju može spoznati kroz molitvu te počne činiti loše stvari i donositi pogubne odluke.

Bog je pozvao nas u život da mu budemo suradnici, da slušamo njegov glas i da tako koristimo svoju slobodnu volju. Da se čovjek nije toliko odijelio od Boga, zlo ne bi pronašlo toliko svojih sluga na svijetu i svijet bi bio ljepše mjesto. Mi smo odgovorni i za siromašne i potlačene i obespravljene i gladne i bolesne i gladne vjere, nade i utjehe jer je nas Bog poslao da pomognemo drugima. Ako mi to ne izvršavamo, nije Bog kriv za to što ima gladnih i bolesnih, nego mi. Bog je Bog – Svet, Svemoguć, Sveprisutan, Sveznajući, bez početka i kraja, apsolutna ljubav i dobro te On u svojoj Providnost providi stvari i situacije koje ne bi završile tako dobro da ovise samo o nama i našim (pogrešnim) odlukama.

Flickr.com

Čovjek nikada ne zna bolje od Boga koji nas je poznavao i prije nego nas je satkao u majčinom krilu. Onaj tko misli da zna bolje od Boga i koji želi postati Bog, a takvih je, nažalost, veliki broj, pate od iste bolesti i padaju iz istog razloga iz kojeg je pao i najsvjetliji anđeo (Lucifer)  te time postao najveći neprijatelj čovjeka (Sotona). Taj razlog je oholost i ona nije bez razloga postavljena na prvo mjesto sedam glavnih grijeha. Ona rađa sve drugo.

Priča s početka je i poticaj na poniznost, ali i ohrabrenje. Priča je i ohrabrenje jer nas podsjeća da Bog sve vidi, sve zna i pazi na nas. Od nas samo želi da mu vjerujemo, živimo po Njegovim zapovjedima koja su stvorena upravo za i na dobro čovjeka te da surađujemo s Njim u dobrim djelima.

Do čitanja,

🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.