Iako je tema dio mene i mojih stavova, ja sam samo vjernik laik te nisam u potpunosti kompetentna niti imam nadležnost prenositi ovako važan nauk pa će članci ove tematike, radi što točnije interpretacije, stručnijeg tumačenja i važnosti teme, biti bazirani na predavanjima don Damira Stojića, studentskog kapelana.

S don Damirovim dopuštenjem, koristit ću njegova pretipkana predavanja, s time da može doći do manjka vjerodostojnosti radi pretipkavanja ili slobode interpretacije.

Za sve nejasnoće, pitajte svećenika, duhovnika, teologa ili konzultirajte knjige Ivana Pavla II. “Muško i žensko stvori ih” te “Ljubav i odgovornost”, kao i sve dokumente KC.

Onome tko se prvi put susreće s ovako cjelovitim naukom Crkve o spolnosti, možda će biti neobično ili će mu usporedbe biti predrastične ili smiješne, ali se nadam da nećete odustati od čitanja jer ćete na kraju shvatiti da je sve povezano i smisleno.

Ako vam je potrebno, pročitajte nekoliko puta, pokušajte razumjeti te čitajte bez straha, očajavanja ili tjeskobe.

Ako trenutno niste na tragu teologije tijela ili ste se u svom životu udaljili od onoga što ona govori, krenite iz početka i malo po malo, zakonom postupnosti, gradite novi pogled i novo ponašanje.

Vjerujem da je teško graditi novo ponašanja i nove stavove iz početka, ali Bog sve može ispraviti, a čovjek mu samo mora biti suradnik i osloniti se na njegovu pomoć.

Teologija tijela I

„Kada, mi, svećenici započinjemo govoriti o teologiji tijela, često čujemo prigovor: ‘Što će nam ovaj govoriti o našim mladenačkim problemima ili o braku?’

I donekle čak i imate pravo, međutim, po uzoru na Ivana Pavla II. koji već na prvoj stranici svoje knjige „Ljubav i odgovornost“ (Verbum, 2009.) razlaže zašto je to moguće, vjerujem da i ja imam pravo govoriti o tome zato što mislim da je ljubav najvažniji dio braka, a biti svećenik uistinu znači da moraš stvarno imati ljubavi jer nas upravo ona veže. Kao što ljubav vuče mladića prema djevojci, tako je i mene ljubav prema Bogu prožimala do kosti i vukla da postanem svećenik.

Kao studentski kapelan, najčešće radim sa studentima i kad mi dođu na razgovor, postavljaju konkretna pitanja. Najčešće mi, svećenici, ponekad i u frustraciji, nastojimo dati odgovore. Prije sedam godina,  kad sam tek počeo raditi kao mladi svećenik, na takva sam pitanja samo suho odgovarao: ‘Zato što Crkva tako govori!’

No, to nije dovoljno. Istina, Crkva govori o mnogim stvarima, ali moramo objasniti zašto tako govori.

Kako je nastala teologija tijela?

Ivan Pavao II. je, dok je još bio mladi svećenik Karol Wojtyla, a ujedno i studentski kapelan, shvatio da na bogosloviji nije bio dovoljno pripremljen za odgovaranje na goruća pitanja studenata o onome što im je bilo najvažnije – o odnosu između djevojke i momka te se počeo pitati: ‘Bože, kako si nas to stvorio? Bože, čemu to? Zar ne bi bilo lakše da smo stvoreni kao biljke ili kao životinje? Jesu li osjećaji koji se pojave u takvom trenutku od tebe? Zašto ljubav prouzrokuje toliko radosti, ali i toliko boli?’

U jednom trenutku je u svom dnevniku zapisao: ‘Bože, ili si demagog ili imaš neki plan za nas!’

Zato se 1948./1949. godine počeo baviti ovim pitanjima tako što je dubinski krenuo proučavati Bibliju i molio da spozna kako mladima treba odgovarati na njih jer, kad bi mu neki student došao i rekao da mu je frka, savjetovao ga je: ‘Otuširaj se u hladnoj vodi!’ ili: ‘Bavi se nekim sportom!’, ali je uvidio da to nije potpuno zadovoljavajući odgovor i da mora postojati nešto drugo s obzirom da se radi o najhitnijoj stvari u našem životu – o našoj tjelesnosti.

Tako je Karol Wojtyla došao do teologije tijela. Radi se o vrlo zanimljivoj priči.

Kao rezultat svojih istraživanja, on je 1958. godine izdao već spomenutu knjigu „Ljubav i odgovornost“ u kojoj se mogu naći začeci onoga što će kasnije postati teologijom tijela. I dalje je uporno proučavao tu temu u šezdesetim i sedamdesetim god. dok je još bio biskup, a čak i kad je postao nadbiskup Krakowa.

I što se dogodilo?

Upravo kad je 1978. godine završavao svoju novu knjigu u rukopisu naslovljenu „Muško i žensko stvori ih“, dobio je poziv da dođe u Rim jer je preminuo papa Pavao VI.

Otišao je na konklavu na kojoj je izabran Ivan Pavao I., a potom se vratio u Krakow. Tridesetak dana kasnije, preminuo je papa Ivan Pavao I. Ponovno se  vratio u Vatikan da bi sudjelovao na novoj konklavi.

Zanimljivo je da je na drugu konklavu ponio pet primjeraka rukopisa svoje knjige i podijelio ih kardinalima da je pročitaju te daju svoje primjedbe prije nego li je preda u tiskaru. Nije ni slutio da će ga izabrati za Papu.

Nakon ustoličenja, Papa želi izdati knjigu, ali biskupi savjetnici ga upozoravaju kako nijedan Papa u povijesti nije izdao svoju knjigu. On ih je poslušao, ali mu je pala na pamet druga ideja.

Vjerojatno je razmišljao: ‘Pa, nisam uzalud pisao knjigu o tako značajnoj temi kao što je ljudska spolnost u Božjem planu da je ne objavim.’ I što je napravio?

5. rujna 1979. godine, počeo je, tijekom generalne audijencije srijedom, čitati svoju knjigu u obliku nagovora u trajanju od deset minuta. Trebalo mu je pet godina da cijelu knjigu pročita cijelom svijetu. Uz povremene prekide tijekom Svete godine Otkupljenja 1983. godine, čitanje knjige je završeno u studenom 1984.

Bio je prvi Papa koji se nadovezivao na prošle kateheze i možete zamisliti kako je to bilo komplicirano pratiti preko pet godina. Knjiga ima 135 kateheza, ali je on pročitao 129 jer je smatrao da je čitanje šest kateheza u kojima se razlaže biblijska erotika previše intimno da bi se javno čitalo.

U tih šest kateheza govori o erotici komentirajući „Pjesmu nad pjesmama.“ Bio je uvjeren da je erotika kršćanski pojam i da ga treba vratiti u kršćanstvo. Taj cijeli korpus kateheza je nazvao teologija tijela. Sam je skovao taj termin.

Za teologiju tijela sam prvi put čuo 2000. godine kad sam bio u Rimu na pripremi za polaganje vječnih zavjeta. Prolazeći glavnom ulicom Via Conciliazione koja vodi do Vatikana, u knjižari Pauline gdje drže knjige na engleskom, ugledao sam knjigu pod naslovom „Teologija tijela“.

Prvo sam se zapitao kako neki autor može spojiti te dvije riječi – teologija i tijelo. Riječ teologija obično povezujemo s riječima kao što su Isus Krist, crkva, vjera…, a riječ tijelo povezujemo s drugim stvarima. Ivan Pavao II. je bio uvjeren da nikakve druge riječi prirodno ne bi išle tako dobro zajedno kao teologija s tijelom, odnosno tijelo s teologijom.

Što zapravo znači taj termin?

Theos na grčkom znači Bog, a logos riječ. Obje spojene zajedno znače nauk o Bogu.

Ivan Pavao II. nadalje objašnjava ovako: ‘Budući da je Bog stvorio čovjeka, muško i žensko, na svoju sliku i priliku, znači da svaka osoba otkriva nešto o Bogu – o teologiji.’

Drugim riječima, svaka je osoba živa teologija, jedna Božja objava. To što smo muško ili žensko je slika Božja, a Ivan Pavao II. u tumačenju ide korak dalje, a što je ujedno i novost, smatrajući da je, kad se muško i žensko spoje, to još uvjerljivija slika Božja, zapravo slika Presvetog Trojstva. Zato smo mi živa teologija. Mi otkrivamo nešto o Božjem otajstvu.

Tko sam ja?

Ivan Pavao II. razlaže da prvo moramo odgovoriti na pitanje Tko sam ja?, ali u smislu egzistencijalne spoznaje, tj. ‘Što je Bog naumio kad me je ovako stvorio, rekavši u trenutku začeća: Neka bude!?’

Kamo odlazim?

Zatim, moramo odgovoriti na pitanje: ‘Kamo odlazim?’ jer je najgore kad čovjek ne zna kamo odlazi.

To često vidim u svom uredu. Kad studenti padnu neku godinu drugi ili treći put, izgubljeni su, a kad čovjek u takvim trenucima ne zna kamo odlazi, vrlo lako padne u neki porok vođen s „baš me briga stavom“, “za mene ionako ne postoji bolje sutra”. Nije važno znati raspored dužnosti za sutradan ili idući tjedan, nego Kamo odlaziš u životu?

To su dva egzistencijalna životna pitanja. Ako ne znamo odgovor na prvo i na drugo pitanje, ovaj sadašnji trenutak je besmislen. 

1. Tko sam ja?

Da bi dobio odgovor na prvo pitanje, Ivan Pavao II. se dohvatio Biblije, počeo čitati i moliti.

Naišao je na ovaj redak u Bibliji: ‘Pristupe mu tada farizeji pa, da ga iskušaju, kažu: ‘Je li dopušteno otpustiti ženu iz kojeggod razloga?” (Mt 19,3).

Dakle, farizeje zanima konkretno pitanje: Je li meni dopušteno sada otpustiti svoju ženu? I oni su očekivali odgovor ‘da ili ne’, a Isus ih pita: ‘Što vam kaže zakon?’

‘Pa Mojsije nam je dopustio.’

Onda Isus kaže: ‘Zbog tvrdoće srca vašega, dopustio vam je Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako.’

Karol Wojtyla se zaustavio na tim riječima ‘Od početka ne bijaše tako.’

Zašto je to bitno?

U ovom suvremenom društvu, nekada uđemo u kolotečinu i neke nam stvari postanu normalne. Kad je Isus rekao: ‘Na početku ne bijaše tako’, grčka riječ početak ne označava kronološki početak, nego početak onako kako ga je Bog zamislio kad je stvarao nešto.

U antičkim vremenima, Rimljanin ili Grk je mogao ubiti svoju ženu bez ikakva razloga jer nije postojao zakon protiv takvog čina. Židovi su bili malo napredniji. I Židov je mogao otpustiti svoju ženu bez razloga, ali joj je morao dati pismenu otpusnicu.

Kako je došlo do toga?

Kad su Židovi izašli iz Egipta, Mojsije je vodio narod i oni su počeli mrmljati Mojsiju: ‘Daj, Mojsije, nije valjda Jahve stvarno mislio da budemo samo s jednom ženom?’

Onda im je Mojsije dopustio otpustiti žene, a to je, zapravo, nepravedan zakon. I tijekom 2.000 godina, do Isusa, oni su ga u navici provodili, zaboravljajući kako je bilo u početku, kako je Bog zamislio stvari.

Što Isus radi? On se vraća sve do Božjeg nauma.

Iščitavajući prvu stranicu Postanka o stvaranju Adama i Eve, Karol Wojtyla uočava tri stvari u svakom čovjeku koje vrijede za svaku osobu: mušku i žensku, za Kineza, za Hrvata, Amerikanca, crnca, bijelca … Ovo je istina onakva kakva jest.

Prva istina
U izvještaju o stvaranju, primijetio je da je svaka osoba jedinstvena.

Sada će svatko pomisliti: ‘Ma znam da sam jedinstven(a)!’, ali…

Ne biste vjerovali, ali u svom uredu nisam još susreo studenticu koja je potpuno zadovoljna svojim izgledom. Izgubili smo tu jedinstvenost tijela. Nemamo oči da prepoznamo svoju jedinstvenost. U trenutku začeća, Bog je rekao: ‘Neka bude i bit će ovakav!’ Na kraju krajeva, tko sam ja da patim i jadikujem da sam prenizak, iako me je to prije znalo vrijeđati? Glupost!

Znate li kako znamo da smo izgubili svoj osjećaj za svoju jedinstvenost? Dođite među srednjoškolce. Oni osjećaju da su samo brojka, da su izgubili svoju jedinstvenost i onda rade gluposti kako bi je ponovno stekli. Buše si lice ovdje pa ondje, stavljaju rinčice. To je vapaj: ‘Pogledaj me, ja sam jedinstveno biće!’

Iz toga proizlazi: Ako si ti jedinstven(a), onda je jedinstven(a) i tvoja žena ili tvoj muž! Nigdje nema takve osobe i to je velika istina.

Ne samo da smo mi jedinstveni, nego su i biljke jedinstvene. Divimo se prekrasnim ružama, životinjama…, ali postoji razlika između biljke, životinje i čovjeka.

Kad proučavamo stvaranje u smislu teološkog izričaja, kad je Bog stvarao drvo rekao je: ‘Neka bude! I bi tako. I vidje Bog da je dobro…’ I tako redom, ali šesti dan kad je stvarao čovjeka, vrlo važan podatak jest da mu je u nosnice udahnuo dah života, Božji dah. Toga nema ni u biljke ni u životinje. I zato, koliko god je neka životinja jedinstvena, golema je razlika između, recimo, krave i čovjeka. Koja razlika? U onom Božjem dahu (hebrejski ruah).

Druga istina
Osim što smo jedinstveni, mi smo i sveti i stvoreni na sliku Božju. I što god mislim za sebe, mislim i za svoju ženu ili muža i drugu osobu. Bitno je to usvojiti. Zašto?

Studenti odmah živnu: ‘O, ja sam jedinstven, svet!’, a ja odmah dodam: ‘Nemoj zaboraviti da je i onaj pokraj tebe takav!’ jer to zaboravljamo za ostale. Kako bi se život preobrazio i kako bi se brak preobrazio kad bismo promatrali svoju jedinstvenost i svetost drugim očima!

Treća istina
Jako je zanimljiva situacija kad je Bog stvorio Adama bez Eve. Adam je bio u Edenu, bilo mu je super i Bog mu je rekao: ‘Gospodari!’ I Adam je imenovao životinje. U Židova je to znak za gospodarenje. Tkogod je u prilici nadjenuti ime, taj gospodari.

Ali, Adamu nešto nedostaje. Onda Jahve pusti dug san na Adama. To nije slučajno jer ono što će sada Bog napraviti, Adam ne može zamisliti ni u snu. Bog izvlači rebro iz Adamova boka i oblikuje ženu.

Što se tiče rebra, taj se detalj muškarcima jako sviđa. Kad vjenčavam parove, uvijek ih pitam koje čitanje žele. Muškarci uvijek biraju to čitanje iz Knjige postanka riječima: ‘Neka ona zna odakle je!’

Zašto rebro? Ponavljam, to je teološki govor. Kad čitate Knjigu postanka, ne tražite znanstvene odgovore, nego tražite teološke istine. To rebro je jako bitno.

Aramejska riječ cela ima više značenja.

Židovska anatomija je bila vrlo primitivna. Njima je bilo zabranjeno vršiti obdukciju kad je netko umro. Nisu smjeli dirati i istraživati nutrinu mrtvaca jer bi ih to onečistilo, nego su, kad je netko živ,  osjećali u predjelu prsa da nešto kuca.S obzirom da mrtvacu ništa ne kuca, logičkim putem su zaključili da je ono što kuca jako bitno jer, ako prestane kucati, gotovi smo.

Židovi su osjetili nešto oko toga što kuca. Bila su to rebra. Židovi nisu poznavali unutarnje organe, ali su osjećali da je predio srca središte čovjeka, da je to nešto Božje pa su logički razmišljali da bez toga nema života.

Riječ cela znači – polovica i život. Kad je Adam pogledao Evu, izrekao je najljepše riječi koje su ikad izrečene ženi: ‘Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!’ (Post 2,23).

Kad biblijski pisac kaže da je Bog oblikovao ženu od rebra, to znači da je žena čuvarica života i bez nje nema života, kao i da ona upotpunjuje cjelinu.

Nadalje, treba primijetiti da i sam jezik izvornika naglašava kako su muško i žensko jedno, tj. kako je žena kost muževih kostiju, meso njegova mesa.

U izvorniku, naime, stoji išah za ženu, a iš za čovjeka/muškarca. Drugim riječima, smjeli bismo – kad bi hrvatski jezik to dopuštao – prevesti Post 2,23 i ovako: ‘Ženom neka se zove, od ženca kad je uzeta’; ili ‘Čovječicom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!’

Što se mene tiče, to je prva emancipacija žena.

Na tom se susretu Ivan Pavao II. jako puno zadržao: ‘A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida’ (Post 2, 25).

Što se događa u tom susretu Adama koji je gol i Eve koja je gola? Adam se prije Eve, gledajući životinje, biljke, stvoreni svijet, pita: ‘Jahve što si napravio?’ jer nije nalazio svoj smisao. Nakon što je ugledao Evu, sve je shvatio. Pronašao je svoj smisao.

I tu se krije ta treća istina – da jedinstvenost i svetost imaju smisao. Tvoj život ima smisao!

Ivan Pavao II. je to nazvao bračnim značenjem tijela. Muško tijelo ima značenje, žensko tijelo ima značenje i muž pronalazi svoje značenje preko žene, a žena preko muža. Eva pronalazi svoj smisao pomoću Adama.

Nad ovim istinama koje proizlaze iz Riječi Božje se treba moliti, treba ih razmatrati i srcem usvojiti, tako da, kad god otvoriš oči i kad gledaš sebe i druge, posebice svog muža, svoju ženu itd., uvidiš da je svaka osoba jedinstvena, sveta i da ima smisao. Iz toga proizlazi da ne smijem povrijediti tu osobu, ne smijem psovati tu osobu, ne smijem potkradati tu osobu…

Teologija tijela je puno šira nego brak jer se radi o svim odnosima. ‘Kad bismo to usvojili’, kaže Karol Wojtyla, ‘svaka bi osoba imala nepovredivo dostojanstvo.’

2. Kamo odlazimo?

Tipičan odgovor iz Katekizma je: ‘Idemo u nebo!’, ali želim malo progovoriti o nebu.

Jeste li se ikad pitali što ćemo raditi u nebu i čime se Bog bavi u nebu?

To je mjesto u kojem nitko od nas nije bio, ali naša sveta Crkva po objavi vjeruje u postojanje neba.

Čitajući mistike, dolazimo do svetog Ivana Bosca koji je  sanjao dječaka u bijeloj haljini pa ga pita: ‘Kamo ćeš ti?’, a on mu odgovori: ‘Vraćam se u nebo!’ ‘Daj mi pokaži nebo, da mogu pričati u oratoriju o nebu!’ ‘Ne, nije moguće, don Bosco. Ti si živa osoba i kad bi tvoje ljudske oči pogledale u nebo, umro bi na licu mjesta.’ Don Bosco je navalio i, stojeći na nekoj visoravni, dječak kaže: ‘Dobro! Gledaj jako daleko i vidjet ćeš da će se pojaviti sićušan tračak nebeskog svjetla!’

Don Bosco je gledao, gledao i najedanput se probudio iz sna silno urlajući. Toga je časa oslijepio na desno oko! To mu se dogodilo pred kraj života. Također je sanjao da se nalazi pred vratima pakla te se rukama prislonio na njih. I opet se probudio urlajući jer mu je sva koža izgorjela na desnoj ruci!

Zašto ovo govorim?

Svi mi nekamo odlazimo, ali je bit da sada vježbamo i oblikujemo se za taj budući odlazak. Toliko smo uronjeni u svakodnevne poslove da nam je teško razmišljati o Kraljevstvu nebeskom, ali moramo.

Kad mi je bilo 19 godina i kad sam razmišljao o svećeničkom pozivu, a nisam bio još posve siguran, otišao sam u kartuzijanski samostan koji je bio nedaleko naše kuće u Kanadi.

Tamo sam našao jednog starog redovnika i svaki put kad sam došao k njemu na razgovor, spomenuo bi mi izreku na latinskom: ‘Memento mori.’ Pitam ga što ona znači, a on će: ‘Sjeti se da ćeš umrijeti!’

Ja sam bio u proljeću života pa sam mislio u sebi: ‘Što mi sad spominješ smrt?’

Pita me redovnik: ‘Što ćeš raditi kad završi ovaj tjedan?’ ‘Idem na ljetovanje’, a on će: ‘Zatim?’ ‘Pa, valjda ću se upisati za svećenika.’ ‘Onda?’ ‘U novicijat, bogosloviju pa na teologiju.’ ‘A onda?’ ‘Pa, mislim da ću se zarediti za svećenika… pa mislim da ću djelovati u Hrvatskoj jer tamo postoje salezijanske zajednice u Splitu i Zagrebu.’ ‘Što ćeš raditi kao svećenik?’ ‘Ne znam. Možda ću biti profesor, kapelan, možda ću djelovati kao župnik…’ ‘A, jesi li razmišljao o starim danima?’ ‘Pa… ne, ali znam da stari svećenici ispovijedaju.’ ‘Baš tako. Što nakon toga?’

I tako me je naveo da razmišljam o smrti. ‘Pa, onda ću umrijeti.’ ‘I što onda?’

Kad čovjek dođe do toga pitanja, dva su moguća odgovora: nebo i pakao. Tako je njegovo zadnje pitanje glasilo: ‘Što biraš, nebo ili pakao?’ ‘Nebo.’ ‘Onda sada živi dostojno neba ovdje na zemlji.’

Do čitanja,

🙂

(Suvišna) napomena: katolički nauk o spolnosti je potrebno razlikovati od puritanizma i frigidnosti koji dovode do problema s intimnošću u braku te od protestantske teologije