Lažni humanizam i njegovo djelovanje

Proteklih se tjedana otvorilo puno tema vezanih za bioetiku, odnosno za slobodu i moral u svijetu i Hrvatskoj.

U SAD-u je 400 multinacionalnih kompanija potpisalo dopis kojim vrše pritisak na Vrhovni sud koji će u lipnju donijeti odluku o (ne)priznavanju istospolnih brakova u svim saveznim državama. Tih 400 multinacionalnih kompanija lobira za hitno proglašenje istospolnih brakova valjanim u svim saveznim državama.

Možda je najveću pozornost privukao poziv Eltona Johna na bojkot proizvoda modnih dizajnera Dolce&Gabbana nakon što su u intervjuu izjavili da podržavaju tradicionalni brak, da se protive posvajanju djece od strane istospolnih parova te da se protive umjetnoj oplodnji i surogat majčinstvu. S obzirom da je Elton John iz surogat aranžmana dobio (kupio) dvoje djece, našao se uvrijeđenim te je napao D&G i njihovu slobodu govora i mišljenja.

Iako o bioetičkim pitanjima ne volim govoriti u kontekstu nečijih prava: pravo nerođenog djeteta, prava žena, ljudska prava, ekonomska strana priče, pravo na slobodu mišljenja, pravo na dijete, pravo na oca i majku, pravo na jednakost, pravo na ravnopravnost i sl. jer su prava kroz lažni humanizam podložna manipulacijama, nekada je neizbježno govoriti u tom kontekstu kako bi svi stanovnici Zemlje dobili mogućnost shvaćanja problematike jer smo zaboravili naravni, Božji zakon kojeg je Bog upisao u naše srce. Ljudima više nije jasno i ne znaju prepoznati ono što je samo po sebi logično, prirodno i dobro od onoga što je izopačeno i zlo.

Naime, cijelom spektru pitanja vezanih za bioetiku, pristupam s polazišta je li nešto dobro ili loše, a podlogu za prepoznavanje dobrog ili lošeg sam dobila putem vjere i Crkve. To je veliki poklon i zahvalna sam na tome. Ako znam i vjerujem da je abortus ubojstvo nerođenog djeteta, a dijete je nezasluženi Božji dar darovan bračnom paru kojeg čine muškarac i žena čiji je brak započeo blagoslovom ispred oltara, onda nemam potrebu razmišljati o abortusu u kontekstu ovog ili onog prava i definirati to kroz prava djeteta ili prava žena. Abortus je zlo. Eutanazija je zlo. Rodna ideologija je zlo. Uništavanje slobode govora je zlo i ne volim u to miješati pravo. S druge strane, to je jedini način razgovora o ovim temama s obzirom da svi potječemo iz različitih sredina i kultura, ali su nam jednake apsolutne istine s obzirom da smo svi slika Božja kojoj je upisan Božji zakon u srce. Upravo se ta apsolutna istina relativizira te se radi toga javljaju pitanja abortusa, eutanazije, umjetne oplodnje, rodne ideologije i drugih. Oružje za očuvanje apsolutne istine su X. Božjih zapovijedi koje mogu živjeti i žive i ateisti jer predstavljaju univerzalne vrednote i zapovijedi, molitva, ispovijed, misa, dobra dijela, pokora.

Što se čovjek više udaljava od svog izvora – od Stvoritelja Boga, to mu je teže prepoznati i saživjeti se s tim apsolutnim istinama i sve jednostavnije sebe (čovjeka) stavlja na Božje mjesto. Tako se sve ove bioetičke teme mogu promatrati u kontekstu lažnog humanizma koji u središte stavlja čovjeka i njegovu „dobrobit“. Čovjek padne, nasamari ga laž te počne krivo zaključivati – počne misliti da bi on trebao biti u središtu, da bi čovjek trebao imati moć odlučivati o životu i smrti, da bi on trebao imati pravo odabrati trenutak, pucnuti prstima i reći: „Neka bude.“

Kako dođe do toga? Za to je zaslužan lažni humanizam koji ne vodi računa o dobrobiti čovjeka jer laže čovjeku da on može postati centar – Bog, a zapravo je prava dobrobit čovjeka u povezanom odnosu s Bogom i poštivanju Njegovih zapovijedi i načela. Ako čovjek stavi sebe u centar, sve mu se čini logičnim, smislenim, dopuštenim samo da on odlučuje te na temelju lažnog suosjećanja čini loše. Što je pri tome s moralom, slobodom, savješću, Božjim zakonom? Što je s priznavanjem Boga kao instance iznad nas kojoj možemo zahvaliti život?

Svako bioetičko pitanje je teško i predstavlja križ kojeg treba nositi. Ako se križ nosi na pravi način, onda nije destruktivan, nego izgrađujući. Sigurno nije lako nositi teret bolesti ili teret nemogućnosti ostvarivanja majčinstva i očinstva, ali čovjek ne može radi toga gaziti sve ono što je u njemu upisano, Božji plan i Božje mjesto u svom životu, moral, tuđe i svoje dostojanstvo, savjest jer to u konačnici znači da čini jako pogrešne i zle stvari. Čovjek nije stvoren da ide ispod svog dostojanstva, nego da se ohrabri i bude sretan s osvještenim dostojanstvom koje bi trebalo ljubiti Božji zakon.

Kultura lažnog humanizma je vidljiva svuda oko nas. Bivši ustavni sudac Ernst-Wolfgang Bockenforde je formulirao temeljni problem sekularne države poznat kao Bockenfordova izreka. Rekao je:

„Liberalna, sekularizirana država živi od pretpostavki koje ni sama ne može jamčiti. (…) U jednu ruku, takva država može opstati samo ako slobodu koju jamči svojim građanima regulira iznutra, dakle iz moralnih temelja pojedinca i homogenosti društva. S druge strane, ona ne može sama po sebi osigurati te unutarnje regulatorne snage, to jest ne može ih osigurati vlastitim sredstvima – sredstvima pravne prisile i autoritarnim odredbama. Kad bi to učinila, odrekla bi se svoje liberalnosti i na svjetovnoj bi se razini srozala u totalitarnu državu iz koje je izvela društvo.“

To znači da, ako država nije kadra sama stvoriti preduvjete za slobodno društvo (a to doista nije kadra), onda sustav ovisi o tome da to učine nedržavne institucije poput Crkve. Nažalost, društvo i sustavi to ne prepoznaju.

Savjest je moralna instanca svake osobe, unutarnji glas koji osobi govori što je dobro, a što je zlo. Savjest ima smisao samo onda kada postoji objektivna istina koja je čovjeku upisana u srce. Čak i kada čovjek ne želi priznati Boga kao višu instancu i savjest gubi svoj smisao, ona ne gubi svoju uznemirujuću funkciju koja potiče krivnju.

Što ćemo s krivnjom?

Kako ističe sociologinja Kuby, društvo koje je pretvorilo čovjeka u boga i koje ne vjeruje u Boga, može jedino ušutkati savjest kako bi se oslobodilo krivnje, a za to može primijeniti sljedeće strategije:

  • Stvaranje ideologija koje grijeh prikazuju kao vrlinu
  • Odvlačenje svih ljudi u grijeh
  • Klevetanje, izopćenje i progonstvo svakoga tko sluša glas savjesti

Čovjek ne može pobjeći od krivnje makar okrenuo cijeli svijet naglavce bježeći od nje i zato čovjek nema unutarnjeg mira. Čovjek može odlučiti ne vjerovati u Boga, ali ako prema predaji dugoj 2.000 godina koja je izdržala mnoge progone, Bog doista postoji, onda On neće nestati bez obzira što je društvo odlučilo ne vjerovati u Njega. Ako ne vjerujemo u nešto, to ne znači da to ne postoji. To samo znači da mi ne vjerujemo u to. Jesmo li spremni snositi posljedice takvog života? Mislim da nismo.

Do čitanja,

🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.