Za početak, potrebno je rastumačiti nekoliko pojmova.

Čovjek je duša, duh i tijelo, a detaljnije se može rastaviti na pet dimenzija koje su integrirane:

• podsvijest – skriveno; potisnute emocije, strahovi, konflikti, negirano …
• tjelesna dimenzija – tijelo (nagoni)
• psihološka dimenzija – emocije (osjećaji) tzv. ono ljudsko
• socijalna dimenzija – društveni život
• duhovna dimenzija – transcendentalno tzv. ono božansko

Zreli čovjek ima skladno integrirane sve razine svoje osobnosti što mu omogućava slobodno i odgovorno djelovanje, kontroliranje nagona, kontrolirano izražavanje emocija te odlučivanje i vladanje usmjeravano duhovnom dimenzijom.

Mnogi su u napasti pa negiraju duhovnu dimenziju ili je iskorištavaju sektaškim principima. Tako čovjeka, ateistički i materijalistički, svode na tijelo i psihu uz New Age te to nazivaju holističkim (cjelovitim).

Neki negiraju psihološku dimenziju.

Problem je i jedno i drugo, ali mislim kako je veći problem negiranje duhovne dimenzije jer ona daje čovjeku usmjerenje i smisao kojim on nadilazi samog sebe, traži transcendentalno po vertikalnoj osi te živi moralno, karakterno i smisleno. Ono što je najvažnije je da se čovjeka mora promatrati kao cjelovito biće.

#netiranijipozitivnihmisli #dakatoličkojnadi

U tekstu će biti naglasak na psihološkim stanjima, dok ću depresiju samo kratko spomenuti. Ona je ozbiljna situacija koja duboko zahvaća i psihološku i duhovnu dimenziju, tj. cijelog čovjeka, zahtijeva borbu na više frontova. Zbog toga bih rekla kako je ona, od svih poteškoća ovdje spomenutih, možda najviše povezana i uz duhovnu dimenziju jer se, uz psihološke i tjelesne čimbenike, tiče smisla i besmisla života, dok su ostale spomenute poteškoće većinom povezane uz emocionalna stanja (psihološku) dimenziju. Svakako savjetujem odlazak psihijatru radi utvrđivanja dijagnoze i načina liječenja jer je to nužno za oporavak, ali i rast kroz duhovnost uz svećenika i smisao.

Depresija nije kratkotrajna faza tuge, lošijeg raspoloženja, trenutačnog straha zbog nečega ili bezvoljnosti, trenutačni osjećaj ili trenutna tjeskoba kako je neki znaju

minorizirati i tako dodatno opterećivati oboljelog krivnjom za svoje stanje.

Ona nije ni normalni osjećaj tuge zbog nekog događaja koji se osobi dogodio – tuga je normalna reakcija u situacijama koje je zahtijevaju. Danas je, pod utjecajem New Age-a, “nenormalno” biti tužan pa, ako je osoba tužna li zabrinuta zbog gubitka posla ili svađe u obitelji, a što su situacije u kojima bi svaka zdrava, normalna osoba bila kratkotrajno zabrinuta ili tužna (i Isus je nekada bio tužan, dapače, proživio je užas i tjeskobu Getsemanija), osobu proglašavaju klinički depresivnom, a od depresije ni “d”.

Depresija je stanje konstantne, dugotrajne blokiranosti, odsječenosti od normalnog života, beznadnosti, besmisla i mora se liječiti, ovisno od slučaja do slučaja, psihoterapijom (psihoanalizom, tj. razgovorom) kako bi se otkrio uzročno-posljedični tijek ili, u teškim slučajevima ako ne može drukčije i uz obaveznu odluku i nadzor liječnika, farmakologijom radi stabilizacije.

Duhovna terapija, molitva, misa i sakramenti su jako bitni, ali depresija je i bolest koja se treba medicinski liječiti te bez psihoterapije – razgovora sa stručnom osobom, tj. vašeg doprinosa nema promjene. Najbolja je kombinacija psihoterapije (analiza situacija kroz razgovor – verbalizacija), farmakologije (ako je doista neizbježna; tablete za spavanje nisu antidepresivi i izazivaju ovisnost) i duhovne terapije za snagu i smisao (misa+sakramenti+molitva+duhovni razgovor). Ona se ne smije minorizirati kod osoba koje se bore s njom, praviti se kao da ne postoji lupetanjem mantri ili naučenih floskula i opterećivati oboljelog, ali se ne smiju ni normalne razine tuge i tjeskobe proglašavati kliničkom depresijom jer to nije depresija, nego stvarnost ljudskog života u kojoj vam, ponekad, treba samo neka bliska osoba s kojom ćete moći porazgovarati i koja će vam biti potpora kroz taj period.

Nismo klauni – nema potrebe za cerenjem od uha do uha svake minute jer iza takvog osmijeha uglavnom ne stoji istinska (kršćanska) radost. Kršćanska radost izlazi iz ljudske duše jer je ona bogata Bogom pa se onda to očituje i u osmijehu, ali duša puna Bogom može i druge korisne stvari osim samog osmjehivanja. Ovo nikako nije kritika radosnih osoba jer je radost predivna i plod je Duha Svetoga. Mora svoje izvorište imati u Bogu.

Kako kažu stručnjaci, ako vam se tresu ruke, nemate zraka, povraća vam se, srce udara kao da će iskočiti ili presporo radi, stišće vas u prsima, ne možete doći do zraka, ne možete isprocesuirati zadatak ili informacije, obuhvati vas osjećaj užasa i panike, imate osjećaj da su vam uši začepljene, vrti vam se i imate osjećaj da ćete se ugušiti nakon određene vrste komunikacije s ljudima, čini vam se da ćete poludjeti jer ste tužni, a ne znate što vam se događa, bijesni ste i gnjevni u određenim ili neodređenim situacijama, to je sasvim sigurno povezano s nečim dubljim, čak i kad vam se ne čini tako jer je potisnuto u podsvijesti. Treba pronaći način kako prijeći preko toga, a to su simptomi anksioznosti ili tjeskobnog (paničnog) napada. Malo je jaka usporedba, ali kao da proživljavate užas getsemanske ure u takvim trenucima pri čemu se sa psihološke dimenzije sve precrta na fizičku pa se javljaju i fizički simptomi.

Okidači za anksioznost mogu biti u rasponu od gužve, buke, kave, cigareta, stresne situacije, životnog udarca, komunikacije s ljudima, argumentiranog suprotstavljanja i raspravljanja s autoritetima (npr. poslovni odnosi), usamljenost (egzistencijalna i ljudska), neimanje bliske osobe i potpore, usamljenosti i sl. Ono što okidači rade je da u tom konkretnom trenutku zapale ono što je u osobi nakupljeno, potisnuto i negirano, a bez dubinske analize se ne može reći zašto ste npr. dobili napad panike u gužvi ili kad ste popili kavu ili vam se počnu tresti ruke kad morate komunicirati s ljudima ili ste postali ljuti kad ste vidjeli neku sretnu obitelj ili kad nije sve po pravilima ili … Zapravo se radi o tome da je okidač pogodio u “nešto” skriveno što se mora otkriti razrađivanjem s nekom osobom kako bi osoba sljedeći put mogla prepoznati okidače.

Vjera nije emotivna tehnika smirivanja i to je potrebno isticati posebno danas – u vrijeme tiranije pozitivnih misli, pozitivne energije, joge i drugih zabluda koje su usmjerene na smirivanje, ali smisao i nada koje dobivamo kroz vjeru su hrana za dušu čovjeka, a molitva npr. krunice ima i emocionalni i fizički utjecaj na čovjeka. Istraživanja pokazuju da se smiruju otkucaji srca, disanje se normalizira, tlak se snižava, napetost popušta i čovjek se smiruje.

Sakramentalni život je nezamjenjiv u čovjekovom spasenju bolovao od depresije ili ne. Drugim riječima, vjera treba biti nešto što se budi i predaje svakoj osobi, što postaje sastavni dio čovjeka od malih nogu kako bi se i čovjekova djela vodila time jer je neophodna za spasenje čovjeka, a ne kao alat, tj. tehnika samo za pojedine situacije, iako i u tim pojedinim (posebnim) situacijama dođe do izražaja, gradi stabilniji karakter i ima važnu ulogu.

Ono što je još potrebno reći je i sljedeće: ako niste katolik, tj. kršćanin ili ne prakticirate vjeru, problemi na psihološkoj i duhovnoj razini mogu biti posljedica toga i vašeg načina života. Kršćanin ima zaštitu steknutu krštenjem i netko tko je od malih nogu odgajan u vjeri s egzistencijalnim smislom i živi sakramentalnim životom, ne može ni biti u potpunosti svjestan kakva je to duhovna stvarnost, rošada i kakvi se problemi i nakaradni međuljudski odnosi pojavljuju u životu bez te zaštite i onda su najčešće problemi na svim dimenzijama. Dapače, i istraživanja pokazuju da je kod vjernika manja mogućnost i postotak razvoja depresije, ali je potrebno reći kako bitku s tjeskobom, depresijom, napadima panike ili nekim drugim lakšim emocionalnim poteškoćama mogu voditi i vode i vjernici.

Bitka s depresijom, anksioznošću, tjeskobom i napadajima panike ne znači da niste (dobar) vjernik jer su psihološka i duhovna dimenzija različiti dijelovi čovjeka, stoga ih mogu prouzročiti (potaknuti) različiti čimbenici i okolnosti. Samo hrabro!

Treba potražiti stručnu pomoć (kao i kod drugih poteškoća ovdje spomenutih i nespomenutih) i nastaviti moliti, a najgora mogućnost je oboljelom reći da je dovoljno samo vjerovati i da će sve biti dobro ili da se “razvedri”, da ne bude depresivan, da očito ne moli dovoljno ili DA NIJE DOBAR VJERNIK(!) kad ima problema s tim. Ta osoba je uzela svoj križ i bori se kako bi ga nosila iz dana u dan.

Primjer:

Ako se Vi bez problema ili bez moralnih dvojbi, bez pardona, kočnica i bez brige za osjećaje drugih ljudi možete izboriti za sebe i ne zazirete od sukoba ili ste po temperamentu dominantniji, ne znači da to mogu/trebaju i drugi ljudi (što je s moralom? pristojnim odgojem? empatijom? zrelošću? drugim obrazom? strpljenjem? razumijevanjem situacije?), a možda ćete imati problema s razumijevanjem ljudi koji su po tom pitanju “nježniji”, širokogrudniji i bit ćete uskogrudni sa svoje lažne, “visoko uzdignute” pozicije pune samopouzdanja jer, eto, bitni ste samo Vi.

Evo Vam jedne ošte istine: tko se nikad nije našao u situaciji frustriranosti ili tjeskobe ili tuge, očito se nikad i nije dovoljno potrudio ispuniti i živjeti katoličku vjeru i nauk iz Evanđelja. Principi Evanđelja i ovog svijeta različiti su i, ako živite po njima maksimalno moguće, bit ćete ponekad i frustrirani.  Možda se Vi ne trudite dovoljno, a možda ćete biti prvi u farizejštini te reći tom čovjeku da nije dobar vjernik kad mu se tresu ruke u situacijama sukoba ili ima napad anksiozne panike koja ga blokira, iako se radi o psihološkom stanju, a ne duhovnom. Na svijetu ima svakakvih životnih priča.

Vjera je povezana s moralom i djelima, tj. usmjerenjem života, a ne emocijama.

“Postoji nevjerojatna neistina kojoj se u ovom našem, tehnološki razvijenom svijetu, podučava djecu, a to je kako većina ljudi ima veliku mogućnost proživjeti život bez razdoblja patnji ili boli, bez vremena tame. Ovu iluziju stvaraju mediji, osobito reklame (svijet sretnih svršetaka), obrazovanje, društveni običaji ljudi, ali i vjersko razmišljanje. … Ova neistina nije namjerna laž – zapravo je to sveopće negiranje stvarnosti. To nije prijevara koju treba osuditi, nego iluzija koju treba raspršiti.”

Benedict J. Groeschel, katolički svećenik i psihoterapeut

Isus nije odnio smrt s ovoga svijeta. I oni ljudi koje je oživio, tj. vratio iz mrtvih su morali ponovno fizički umrijeti. Ono što je Isus napravio je to da nam je dao da živimo u Njegovom duhu, dao je smisao ovozemaljskim patnjama kojih je oduvijek bilo i uvijek će ih biti. Cijeli naš život treba imati za cilj vječni život u raju te tome treba podrediti sve naše odluke.

U većim gradovima postoji suradnja između psihijatara i svećenika, a nju bi trebalo dodatno pojačati. Ako svećenik primijeti da je osobi potrebna psihološka pomoć, može ga uputiti psihijatru koji je stručan, ali koji ima ispravne poglede na život, priznaje istine vjere i nije samo farmakolog koji će pacijenta trpati tabletama. Nadalje, nisu sve psihološke škole pogodne – npr. Freudova tehnika psihoanalize gdje se pričanjem i analizom prolazi kroz čitav čovjekov život kako bi se otkrilo gdje je došlo do “loma” je neizostavna tehnika u psihoterapiji i potrebno ju je koristiti jer je pozitivna, ali Freudova filozofija i gledanje na čovjeka nije u skladu s katoličkim naukom i taj se njegov dio ne treba koristiti.

Ako psihijatar primijeti da je potrebna duhovna pomoć, mora uputiti osobu svećeniku.

U tome je potrebno povjerenje i dobra suradnja svih strana. Čini mi se da je do nedostatka povjerenja došlo jer neki liječnici ne priznaju duhovnu dimenziju te i pojave koje su povezane s duhovnom dimenzijom i uistinu su povezane s vjerom i smislom agresivno svode na psihološku dimenziju. Ti ne shvaćaju snagu sakramenta ispovijedi.

S druge strane, možda se i neki svećenici nisu najbolje snašli pa poučavaju protestantsku (pojednostavljenu), a ne katoličku teologiju ili se boje kako bi to možda nijekalo Božju moć ili način. Ponekad se i ja pitam niječe li to Božju svemoć, ali Bog je dao talente liječniku kako bi preko njega pomogao čovjeku. Ako ja koristim svoje talente za dobro, zašto to ne bi smio i liječnik koji je, umjetso za želudac, specijaliziran za psihu? Možda Vam pomogne takav način gledanja.

Primjeri odnosa liječnika i svećenika koji u svojoj skrbi imaju i bolesnike u bolnicama, a koje ja znam,  ponekad su dosta složeni, a ponekad kakvi i trebaju biti. Nekad liječnici doista niječu potrebu ispovijedi koja pacijentima dođe kao melem, a nekada ne postoji ikakav problem. U tom odnosu bitno je liječnicima objasniti i kako katolička vjera ne cementira čovjeka u trenutak njegove pogreške niti ga ona obilježava cijeli život.

Evo jednostavnog primjera za razlikovanje.

Ako osoba ima grižnju savjesti jer je nešto ukrala, napravila abortus, spavala s dečkom/curom, bila zavidna, bavila se reikijem ili jogom, bila ohola ili je potpisala zakon koji je u suprotnosti s Božjim načelima, ona ima opravdanu grižnju savjesti koja je na duhovnoj razini i treba otići na ispovijed – potražiti svećenika jer je grižnja savjesti opravdana. U ovom se slučaju objektivna krivnja koja je pitanje duhovne dimenzije ne smije spuštati na psihološku dimenziju i tretirati kao neurotičnost.

Ako osoba ima konstantnu grižnju savjesti, a ne čini ništa što se protivi Božjem planu, principima i nauku, živi urednim moralnim životom, radi se o nekom psihološkom problemu koji se očituje na psihološkoj razini i treba potražiti pomoć psihijatra. Nezreli obrambeni mehanizmi poput potiskivanja emocija, projekcije ili negacije kojima su se pravi problemi potiskivali, projicirali na druge ili u potpunosti negirali, čovjeku stvore psihološke probleme. U ovom se slučaju neurotična krivnja koja je pitanje psihološke dimenzije ne može rješavati podizanjem na duhovnu dimenziju.

Mi, vjernici, možemo upasti u zamku bježanja od tuge molitvom i vjerskom praksom, a onda se to zapravo svede na gore spomenute obrambene mehanizme nijekanja i potiskivanja za stvaranje lažnog spokoja. Na kraju to nijekanje može dovesti do prave i ozbiljne patologije, tj. duboke tuge i depresije koja se treba liječiti.

Tuga je normalna pojava za čovjeka, ali je ne trebamo hraniti i “uzgajati”. Imamo i nešto puno veće od te tuge što nam daje smisao i snagu kako bismo je nadišli u životnim etapama. Ona nije samoj sebi svrha, ali je se ne smije ni nijekati. Problemi se, bar oni na koje se može utjecati, a takvih je dosta, rješavaju, a ne potiskuju.

Kako pater i psiholog Mijo Nikić ističe, ono što možemo reći je da je, prema Isusovom nauku, glavni cilj čovjekova života na zemlji biti obraćen, biti novi čovjek, pripadati Kraljevstvu Božjem. To znači da svako “čudesno” ozdravljenje kojemu ne bi prethodila ili nakon kojeg ne bi slijedila istinska želja za promjenom i obraćenjem, ne bi bilo autentično.

Kod nekih ljudi stanja tjeskobe i anksioznosti mogu biti doista slučajnost, tj. rijetkost u životu, dok drugi ljudi mogu biti više anksiozni i tjeskobni po samoj svojoj prirodi. To ne govori ništa o tome je li ta osoba dobra ili loša jer su to kruške i jabuke.

Ono što se ne smije napraviti je ignorirati simptome. Psihološka i duhovna dimenzija su jako osjetljivi dijelovi čovjeka i treba ih odgovarajuće njegovati – proći i prihvatiti sve probleme i sve loše što nam se dogodilo (bez negiranja i potiskivanja) i učvrstiti smisao kroz vjeru jer nismo sami i Božja smo bića koja su zauvijek upisana u Njegov dlan, u Njegov namisao.

Ukoliko se radi o psihološkim simptomima, tj. dimenziji, vjerojatno ćete morati promijeniti neke navike koje vam više ne odgovaraju, odnosno koje potiču te simptome npr.: kava, gužva i veliko društvo, buka, stres, događanja s puno ljudi, izazove na poslu, dinamično okruženje, nagle životne promjene, iznenadna putovanja, pretjerano planiranje ili pretjerana spontanost (neorganiziranost) …

Naravno, ukoliko se radi o grješnim razlozima koji u vama izazivaju duhovni nemir, onda se najvažnije pomiriti s bližnjima i Bogom u ispovijedi te dalje krenuti i s medicinskom terapijom ukoliko se radi i o psihološkim problemima.

Svi imamo različite kapacitete i snagu – ovisno o našoj osobnosti (prirodi), životnim situacijama, traumama, odgoju, događajima, karakteru, genetici, biološkim razlozima (ako neurotransmiteri ne prenose pravilno impulse jer je veza između njih slaba ili ne postoji -> veća vjerojatnost razvitka depresije) i snazi na koju se oslanjamo.

Mnogi sveci su bili kušani i nosili teret tjeskobe, ali nisu posustajali. Ne smijemo izgubiti iz vida gdje nam je snaga (Bog i vjera) te svakako raditi na uzrocima psiholoških i duhovnih problema ukoliko ih imate – vjera&djela, moli&radi.

Potrebno je istaknuti kako je većina tzv. “self help” literature (tzv. psihologija za širu publiku) new age karaktera i nikako ne odgovara katoličkom poimanju čovjeka i svijeta, a najčešće ni stvarnom čovjekovom problemu, znanstveno-duhovno-moralnim istinama o čovjeku ni Istini. Ukoliko ih čitate, obratite pozornost da izdavači budu katolički nakladnici pa i onda ili pogotovo onda kad naslov knjige govori o Isusu, prorocima, vječnom zivotu, duši, snazi žene, snazi muškarca, čovjeku i sl.

Za kraj, ovi se problemi ne rješavaju i ne liječe takvom self help literaturom koja nije znanstvena, nego medicinskom (znanstvenom) i duhovnom pomoći. Knjige koje na ispravan način obrađuju sve dimenzije čovjeka i katolička duhovna, kao i medicinska (znanstvena) literatura psihijatrijskog područja, mogu pomoći pri shvaćanju i nezaobilazne su u obrazovanju te nadogradnji interesnih područja, ali nisu zamjena za poduzimanje koraka ukoliko imate problem. Ako trebate liječnika, otiđite liječniku; ako trebate svećenika, otiđite svećeniku. Alternativa tim dvjema osobama ne može biti new age “savjetnik”, pozitivne misli i sl.

Ovu molitvu molim tako što, kada izgovorim “želim odbaciti od sebe zao duh”, nabrojim sve ono što je u molitvi, ali i dodam ono što me tišti ili preko čega ne mogu prijeći ili neku napast koja me drži i s kojom se nosim (sjetite se sedam gl. grijeha). Možete dodati i neku navezanost, lošu naviku ili fokusiranost na neke osobe koje vam čine zlo pa se ne možete usmjeriti prema Bogu, nego se borite s njima. Kao i svaka molitva, upućena je Bogu koji ima konačnu odluku i kome pripada sva čast i slava, a po zagovoru sv. Ante. Podrazumijeva otvorenost Božjoj volji i milosti kojem se ne uvjetuju Njegova djela, nego se prepušta Njegovoj Providnosti. Preporučujem je svima jer je cijelo društvo nemirno. Bog odgovara na molitve i Njemu se molimo, a osoba može moliti zagovor nekog sveca, što znači da oni mogu moliti Boga za nakanu jer su s Njim (da ne nasjedate na trikove sekti koje vas žele posvađati s katoličkim naukom o svecima, kipovima i Bogu. Lijep je nauk naše Crkve o zagovoru svetaca).

Ono radi čega sam je počela moliti je bila kratkotrajna tjeskoba i napadaji panike sa svojom grozotom koji su mi se pojavili na mojem tadašnjem poslu i radi kojih sam morala srezati svoje aktivnosti, baviti se mirnijim poslom i mirnim okruženjem.

Možete moliti i svojim riječima na svoju nakanu. Ja, uz standardne molitve, uglavnom molim svojim riječima kroz kontemplaciju. Tako sam odmalena – službeni dio i neslužbeni u kojem sam pričala Bogu i predala sve ono što sam smatrala potrebnim, promišljala, osluškivala, kontemplirala (katoličko promišljanje i kontemplacija još zvana i katolička meditacija koja nema veze s new age meditacijom) i uvijek je sve štimalo jer se tako razvija odnos. Molitvu ispod sam pronašla u tom razdoblju i molila sam je, iako nemam običaj moljenja zagovora nekom određenom svecu (to ovisi o vrsti situacije koja se pojavi), nego više kontemplacija i molitva Bogu i molitve Gospi.

Sviđa mi se kako je Peter Kreeft lijepo podsjetio: “vjera znači odnos s Bogom u Kristu. Nijedna ti stvar ne može pružiti mir jer posljedica ne može biti veća od uzroka. Osobi samo osoba može pružiti mir.” Zato se sve svede na razvijanje odnosa – ta osoba je prvenstveno Bog jer Njegovo mjesto nitko ne može popuniti, a tek onda ljudi. Drugim riječima, ono što je bitno je izreći poteškoće, predati konkretno stanje, razraditi potisnuto.

U razdobljima tjeskobe, sročite molitvu svojim riječima, tj. uobličite je u promišljanje. Molitva ispod vam u tome pomaže, a za takva razdoblja su dobri i psalmi: 27, 37, 91, 116 i 139 poznati kao biblijsko oružje protiv tjeskobe. Kao što sam gore spomenula, ako ste zapeli i nešto vam se događa, najvažnije je potražiti stručnu pomoć, a ona će ići u smjeru koji će vam biti potreban, ovisno na kojem je dijelu došlo do poteškoće.

“Sveti Ante, ponekad se osjećam tako depresivno da nisam u stanju moliti. Molim te, oslobodi moju dušu iz ovog zatvora. Zahvaljujem ti na tvojoj oslobađajućoj moći i u Isusovo ime želim odbaciti od sebe zao duh depresije, mržnje, straha, samosažaljenja, nasilja, krivnje, nepraštanja i svaku drugu negativnu silu koja mi prijeti. Zazovi Gospodina da prekine lance koji me drže okovanim. Neka me Gospodin oslobodi ovoga zla, izliječi sva bolna sjećanja, ispuni svojom ljubavlju, mirom i radošću. Obnovi u meni radost otkupljenja. Pomozi mi, sveti Ante, da se približim i dotaknem Gospodina. Hvala ti, sveti Ante, što slušaš moje molbe i vodiš me kroz život. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.”

Prenosim i pjesmu – vapaj “Molitva anđelu koji je tješio Krista u vrtu” koju je napisao otac Rajmund Kupareo. On ima jako lijepe korizmene pjesme poput “Na Cvjetnicu”, “Veliki tjedan” i ostale, a dosta su i kontemplativne.

“Molitva anđelu koji je tješio Krista u vrtu”

„Apparuit illi angelus de coelo confortans Eum.“ (Luc. XXII, 43)

„Ukaza mu se anđeo s neba i počne Ga hrabriti.“ (Lk 22, 43)

Ukaži se, jer nas tmine biju,

o, Anđele dobri.

Zrake mnogo vrijede

Tvojih očiju.

Zatišje nam, krila daj, jer vihor reže,

I rukama dirni obraze nam blijede,

Da se osvježe.

Ukaži se i samo nam javi,

Što si rek’o Kristu, kada znoj ga osu

Onaj krvavi;

Na put ćemo poći, makar s križem pali

I ispiti kalež za nas, za sve, što su

Tvrdo zaspali.”

Tekst je iscrpan, ali sam htjela bar malo razjasniti pojmove i stanja. Ako želite još koji moj savjet, pročitajte ih ovdje.

Svako dobro i samo hrabro!

“Sve mogu u Onome koji me jača.” (Fil 4, 13)

„Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.” (Iz 49,15)

🙂