Do prije četiri godine, priroda mi nije predstavljala isto što i danas, ali se onda puno toga promijenilo.
Shvaćala sam njezinu važnost, ljepotu i nedvojbeno je koliko je bitna njezina čistoća te zdravlje flore i faune za zdrav čovjekov život, ali do tada me nije nadahnjivala niti bih provodila vrijeme u njoj za molitvu, kontemplaciju, razmišljanje, skupljanje snage, traženje ideja i sebe. Usprkos tome, uvijek je bila u mojoj blizini, makar kroz domaće životinje, veliko dvorište, prepuni vrt, skakanje s drveta u lišće ili igranje na nogostupu tijekom odrastanja, a nebo mi je uvijek bilo pojam Božje svemoći, neograničenosti i misterija ljepote i nekako je produhovljavalo moj romantični i sanjarski dio zaljubljen u ideale, knjige i pisanje, a kojeg super balansira moja odgovornost, odgoj i karakter u elegantnoj suknji i štiklama.
Duboki misterij i ljepota neba, prirode i tišine usmjeravaju čovjeka prema shvaćanju kako je velika većina stvari za kojima danas trči besmislena, a da one lako zagluše čovjeka, skrenu ga s puta, odvuku mu pozornost s bitnog. Možda sve ljude ne skrene s puta u smislu da će početi radi loše stvari, ali ih skrenu s puta jer zaborave što je najvažnije npr. da je obitelj blago i da članovi obitelji cijene vrijeme koje provedemo s njima, a ne samo materijalne stvari koje im omogućimo/omogućite poštenim radom ili olabave u sakramentalnom životu i moralnim principima.
Čovjek se mora povući u tišinu, u jednostavnost kako bi mogao osluškivati i, u toj jednostavnosti, primijetiti kako je prelijepo pripadati Bogu i biti dio nečeg smislenog, većeg od samog sebe te kako je prelijepa spoznaja da cvijeće raste u jednostavnosti i skrovitosti.
Zapravo, molitva u prirodi, pa i samo boravak u prirodi, podsjeti da je bitno ono nepromjenjivo, tj. podsjeti na ono bitno. Otvori čovjeka kako bi on primijetio sva čuda oko sebe, a kroz ta čuda Božju prisutnost – kroz lahor, cvrkut ptica, miris pokošene trave, sjaj sunca na obzoru, oblake nad gorama, otvoreno nebo nad vrhovima gora koje se pruža u beskonačnost. Sve to čovjeka potiče na kontemplaciju, skrušenost, promišljanje.
Izvan šume ili prirode, odvija se svijet koji se stalno mijenja i, kao takav, unosi nemir i nesigurnost u čovjeka – svakoga udara u njegove rane. Iako se i priroda mijenja, ona funkcionira po svojim (Božjim) zakonitostima i tome se čovjek može samo diviti te primijeniti u svom životu.
Upravo ta nepromijenjivost i jednostavna neopterećenost biljnog i životinjskog svijeta daju sigurnost i oslonac jer u toj jednostavnosti sve funkcionira. Primijeti se Božji sklad i red kako čovjek nikada ne bi mogao urediti i to je ono što nas usmjerava prema Bogu, što nam pokazuje da je Bog u svemu.
Čovjek ne može moliti samo kad pobjegne u prirodu. Molitva treba biti dio svakodnevice i trebala bi pronaći mjesto u čovjekovom životu. Pronađite vrijeme/molitvu/pobožnost/katoličku kontemplaciju.
Emotivna i duhovna zrelost također utječu na to kakva je naša molitva i za što molimo. Drugim riječima, boravak u prirodi se može iskoristiti za osobni razvoj, kako psihološke, tako i duhovne dimenzije, a onda i tjelesne.
Priroda, molitva u prirodi, duhovne obnove, susreti na koje idu pripadnici molitvenih zajednica, slavljenja i sl., NIKAKO ne mogu biti zamjena za misu, sakramentalni život i nepretakanje vjere i nauka u djela bez obzira koliko redovno i marljivo odlazili na te aktivnosti.
Liturgija je iznad svega i nema zamjene za misu i sakramentalni život jer se misa događa po Kristu i s Kristom i u Kristu u ime cjelokupne zajednice vjernika. Ona je najveličanstvenije čašćenje i slavljenje Presvetog Trojstva gdje svaki znak, ponašanje i stav ima svoje značenje. Zato je bitno da vjernici na ispravan način i ispravnim izražavanjem stava sudjeluju na misi. Ova razlika je vidljiva i u tome što svećenik nosi svečano (misno) ruho za vrijeme mise, dok npr. pri moljenju pobožnosti ne nosi misno ruho. Drugim riječima, i misa i pobožnost imaju svoje uloge, ali jedno ne može zamijeniti drugo.
Vjera nisu emocije pa treba biti oprezan jer sam primijetila tendenciju ljudi da je tako doživljavaju i u tom smjeru razvijaju.
Emocije su sastavni dio čovjeka i on mora težiti da one budu zrele, a upravo radi toga što ljudi ostanu na razini nezrelih emocija, znaju stvoriti zbrku i svakakve probleme u odnosima ljudi. Bile one zrele ili nezrele, emocije nisu vjera. Vjera je nešto drugo.
O krivim pristupima više ovdje.
Zašto joga nije za kršćane pročitajte ovdje.
Čovjeku bude dano puno toga kroz molitvu, ali ne u smislu da pobijedi njegova nogometna momčad ili da dobije posao preko veze ili da prođe ispit kojeg nije pripremio ili da mu štima analiza nečega u koju nije uložio truda koliko je trebalo. Zašto? Zato što to nisu ispravne molitve – daj sve od sebe i moli se da i Bog blagoslovi, ali ni cilj molitve i svih vjerničkih postupaka nije “ti meni, ja tebi pristup” kako ne bismo imali nikakvih problema, nego strpljivost i pošteni život kako bismo stigli u nebo i vjerovali u vječnu nagradu i kaznu.
Bude mu dano da shvati kako može pronaći način svoga djelovanja, bude mu dan mir, pouzdanje, novi žar jer kroz molitvu razgovara s Bogom. Kad osoba osjeti Božju prisutnost, kada Boga prepozna u i oko sebe, kada razgovara sa živom osobom, onda ne može ostati nepromijenjena.
Bog iscjeljuje slomljena srca, odmara umorne, liječi depresivne, daje snagu tjeskobnima, zabrinutima, prosvjetljuje pamet, pomaže neodlučnima … (pa i) kroz molitvu u prirodu.
Molitva krunice i promišljanje o otajstvima u prirodi je pravo oružje.
Hrabro naprijed! Tko traži, taj i nađe.
🙂
religionbioethicssociety.com 