Pred kraj prošlog tjedna, u Hrvatskoj je buknula vijest kako je hrvatska vanjska politika (konačno) krenula u dobrom smjeru. Doduše, ova vijest je negativna i opasna ako se pita članove različitih civilnih udruga koje se financiraju novcem poreznih obveznika, a ne zastupaju interese i vrijednosti tih poreznih obveznika te su se odmah digli na noge.

Jednako tako, na noge su se digli diplomati prošlih diplomatskih misija i političari političkih opcija koje nemaju potporu hrvatskog društva, ali koji su s 1 posto birača uspjeli postaviti i ministre, raširiti “rođo ekonomiju” po državnim društvima, a i ocrnjivati Hrvatsku po svijetu. Kad govorimo o izborima, ponekad  je točna poznata Churchillova izreka: “Najbolji argument protiv demokracije je petominutni razgovor s prosječnim glasačem”.

I dok se Churchill vrlo vjerojatno nije vodio moralnošću i moralnom (apsolutnom) istinom, nego politikom na svoj mlin, ja se vodim pa bih tako tu njegovu izreku modificirala gledajući na ovaj način: to što puno ili svi ljudi biraju isto, ne govori ništa o moralnosti i ispravnosti toga. Moralno ispravno je moralno ispravno pa i onda kada tonešto odabire samo jedna osoba. Moralno neispravno je moralno neispravno i onda kada to svi biraju. Ja sasvim sigurno nisam osoba koja se oslanja na to da većina (moralno) ispravno odlučuje. To nikada nije bio moj credo.

Zaokret Hrvatske i naše vanjske politike je ohrabrujuća vijest, ali samo ako se i dalje nastavi u tom smjeru te na svim frontovima. Neću biti preoptimistična s obzirom da je i ova opcija puno puta dokazala da nije demokršćanska (npr. krivo su reagirali i u slučaju s HAVC-om – državna revizija je pokazala mnogobrojne nepravilnosti i malverzacije u korištenju novca poreznih obveznika i to se sankcionira bez obzira radi li se o desnima, lijevima, onima gore ili dolje ili primjer pokušaja uvođenja liberalnog ZO-a ili nepotizam i korupcija…) te im je znalo i zna nedostajati puno vjerodostojnosti, ali ovaj potez pohvaljujem 🙋. Samo se nadam da hrvatske europarlamentarke iz demokršćanske opcije ne pokvare stvari s obzirom da su, pomalo negativno, rekle da nisu upoznate s time. Nažalost, pokazalo se da nema mjesta preoptimisticnosti s obzirom da iste te zastupnice najavljuju ratifikaciju Istanbulske konvencije. Da mi je znati gdje je otišlo krivo s demokršćanskom opcijom i njihovim zastupnicima/ama. Neću reći da su kiksali s vjerodostojnoscu. Oni jesu vjerodostojni u onome što jesu, a demokršćanska opcija nisu.

Kad smo kod HAVC-a i hrvatskog filma, ja ga ne volim jer se ne miče od loših tema. Obitelji koje su u njima prikazivane su uvijek disfunkcionalne, netko je uvijek narkoman, netko alkoholičar, djeca su nesretna i premlaćivana u mračnoj rupcagiod stana, a Crkva uvijek u krivu. I samo osvjetljenje i scenografija je tmurna i jadna, nekako kao da je film zaostao u dobu totalitarističkih režima gdje je sve bilo sivo i u betonskom bloku. Jednostavno je sve nekako poremećeno (što ne znači da i to nije dio stvarnosti i da nema takvih obitelji), ali ovdje je tako u svakom filmu. Jako sam protiv uplitanja politike u teme filmova, ali sam i protiv financiranja filmova koji ocrnjuju porezne obveznike i državu koja ih financira te koji promiču laži i lažnu sliku društva. Mora postojati odgovornost prema vlasniku sredstava. Privatnik bi odavno propao ukoliko bi tako postupao. Da, to je ta razlika između privatnog i državnog sektora.

O čemu se radi u zaokretu vanjske politike?

Tijekom rasprave o ljudskim pravima unutar Vijeća Europske unije, hrvatski ministar vanjskih poslova je iznio hrvatsko stajalište vezano za reproduktivna prava i financiranje nizozemske inicijative stvaranja zajedničkog fonda EU iz kojeg bi se financirali pobačaji diljem svijeta.

Nizozemska inicijativa “She decides” je nastala kao odgovor nizozemske vlade na potez američkog predsjednika, D. Trumpa, od 23. siječnja 2017. On je tada potpisao ukaz kojim se zabranjuje financiranje međunarodnih nevladinih organizacija koje pružaju usluge ili daju potporu za pobačaj u inozemstvu. Tim potezom je zatvorio značajan izvor sredstava abortivnim klinikama i udrugama koje promiču abortus, a spomenutim zajedničkim fondom bi se nadoknadio taj gubitak. Neke države su pozitivno reagirale, dok su Mađarska i Poljska zauzele stajalište kao Hrvatska. Čak ako i maknemo moralni aspekt i biološke istine, i ekonomski je apsurdno da hrvatski ili nizozemski porezni obveznik financira pobačaj npr. jednoj Amerikanki.

Hrvatska je naglasila kako termin ‘seksualno i reproduktivno zdravlje i prava tumači na način da ne uključuje abortus’ te naglasila načelo supsidijarnosti (svaka država odlučuje kako će tumačiti ili kakvu će odluku donijeti) oko ovog pitanja.

Ovu odluku treba gledati i u svjetlu približavanja Hrvatske Višegradskoj skupini, tj. konačnom vraćanju Hrvatske u okrilje Srednje Europe gdje i pripada- vrijednosno, kulturološki i civilizacijski, uz iznimku korupcije, nepotizma i”kako ćemo, lako ćemo” pristupa poznatijeg pod nazivom “rođo ekonomija” uvučenih u sve pore društva koje treba riješiti, a za što je odgovoran svaki pojedinac i “lijevi” i “desni”. Ja tu ne radim razliku – lopov je lopov. Mogu se složiti da se uvijek kopa po”desnima” oko ove teme, dok se “lijevi” uvijek provuku jer sami sebe etiketiraju kao kulturne intelektualce koji ne kradu, iako im argumenti padaju u vodu kad se vidi koji svjetonazor vuče razvoj društava i država. To je onaj demokršćanski. Lako je biti kulturni intelektulac s državom kao kasicom prasicom kojoj ne polažeš račun zašto je vaš film pogledalo deset ljudi u kinu, iako je osvojio nagradu na nekom festivalu. Osvojio je nagradu jer drugi nisu ludi pljuvati po svom izvoru financiranja.

Nadalje, Hrvatska je u svom stajalištu naglasila kako će ‘posebnu pozornost posvetiti promicanju i zaštiti tradicionalne obitelji, temeljene na braku koji je definiran kao zajednica žene i muškarca te, kao takav, prirodna i temeljna jedinica društva’. Jednako tako, Hrvatska će se potruditi na području ‘podizanja svijesti o nasilju i progonu kršćanske i drugih vjerskih manjina u zemljama u kojima se vjerske slobode ne poštuju u potpunosti, posebno na Bliskom istoku’.

Naravno da je ovakvo stajalište ne samo legitimno – u skladu s Ustavom RH, Poveljom EU o temeljnim pravima i programom Vlade RH, nego i jedino moguće za jednu opciju koja se želi nazivati demokršćanskom. Neke političke opcije znaju biti nevjerodostojne i pogaziti svoja načela, a često to naprave i demokršćanske (vrlo konkretno je to n puta napravila i ova demokršćanska opcija) koje su onda sabalazan svima jer se samo žele prodati i bacaju loše svjetlo na sve kršćane. Na svu sreću, u Hrvatskoj ima vjerodostojnih kršćana, ali im prosječni glasač ne daje šansu.

Lijeve političke opcije uvijek hrabrije provode svoje ideje (možda jer nemaju usađenu zapovijed ljubavi i kršćanska moralna načela  pa nemaju problema s agresivnošću te im je svako “oružje” dobrodošlo, čak i ono na osobnoj razini? ili možda jer u demokršćanskim opcijama nisu istinski demokršćani?). Jedan od svakako lako dokazljivih razloga je podrška medija s ozirom da su urednici uglavnom lijevo-liberalno nastrojeni. Kako društvo uništava neprincipijelni demokršćanin, jednako ga upropaštava totalitarni ljevičar uspješan u razarajućim principima.

Ono što je još potrebno istaknuti i prepoznati su opcije koje se kite kršćanstvom i vjerom, a s njom nemaju ništa, krivo je žive i promidžbeno se sakrivaju iza vjere. To vrijedi i za one u tim redovima koji povlače prema komunizmu i socijalizmu uz rodnu ideologiju (socijalisti i vrijednosni liberali), kao i za one koji povlače prema fašizmu i crnim košuljama. To su totalitarizmi koji s kršćanstvom nemaju veze jer ono počiva, između ostalog, i na slobodi savjesti i slobodi izbora, tj. Istin koje nije bilo u tim režimima, a ne na kultu čovjeka.

Takvi, i jedni i drugi, bacaju loše svjetlo na istinskog kršćanina iz reda demokršćana koji čuva svoj vjerodostojni integritet i postupa kako demokršćanin i treba. Demokršćanin se zalaže za razvoj poduzetništva uz konzervativne vrijednosti, vjeru u Boga, osobnu odgovornost za postupke, postupanje prema savjesti i moralnim načelima te socijalni karakter prema potrebitima. Praksa, zdravi razum i logika, a i Biblija pa i iz nje izveden kršćanski socijalni nauk koji se tiče napretka društva i ekonomije, pokazuju da je jedino to put napretka.

Ako je država na putu zaokreta vanjske politike, možda bi mogli razmisliti i o zaokretu unutarnje politike – od monocentrizma prema policentrizma kako se ne bi događalo npr. da se pomiču naplatne kućice kako bi se Zagrepčani vozili besplatno autoputom, a da se povećavaju cestarine do tih kućica za sve one koji nisu Zagrepčani i dok se u pojedinim mjestima čeka cesta ili neka dionica 10-ak godina samo zato što bi se jedan dio prihoda preusmjerio iz Zagreba u neko drugo mjesto (jedan od apsurda) ili kako se ne bi događalo da se riješi pitanje pristupa zračnoj luci i zaobilaznice, dok se dionica autoputa koja je trebala time biti riješena ne gradi (opet radi preraspodjele sredstava). Tko što mislio i gdje živio, mora se priznati da je Zagreb sveta krava u Hrvatskoj.

Ne, to nije (samo) pitanje lokalne vlasti. To je, prije svega, pitanje nakaradnog sistema upravljanja u cijeloj državi i nedostatka osobne odgovornosti.

Kako članak ne bi bio prenegativan, evo nade: Bog sve zna!, ali morate biti i kritični prema onome što vam je bitno/onima koji su vam bitni jer će se samo tako popraviti pogreške. Na čovjeka (osim Pape u pogledu dogmi, nauka i teoloških istina) se ne odnosi dogma o nezabludivosti pa svatko može zalutati.

Zato se tada ne drži svijeća, nego raščišćava situacija, rješavaju problemi i upozorava zabludjelog. Vjernik ne može biti samo deklarativni vjernik neovisno o zanimanju i funkciji, pa onda ni da se dočepa fotelje u demokršćanskoj stranci. Ili može biti, ali ga onda drugi imaju pravo kritizirati jer baca loše svjetlo na sve.

Do čitanja,

🙂