Evo jednog poticajnog članka među svim ovim ozbiljnim temama kojeg sam objavila davno davno (ožujak, 2015.). Obožavam jesen i proljeće!

Možda će vam se (opravdano) činiti  da je prva priča pisana za djecu. Priča je doista pisana za djecu, a objavljena je u MAK-u.

“Ujesen neke vrste drveća naprave svoju inventuru, popis. Prebirući po sjećanjima, drveće zbraja plodove koje je tijekom godine uzgojilo, bilježi koliko je životinja udomilo i othranilo, koliko je ljudi svojim hladom zaštitilo i koliko im je puta svojom ljepotom izmamilo uzdahe. Jednom je živjelo listopadno drvo kojemu je svake jeseni bilo poprilično mučno od inventure. Svake bi godine izbrojilo isti broj plodova, lišća i ptica koji su na njemu rasli i živjeli. Godinama nije zabilježilo vlastiti napredak. Doduše, njemu samomu to uopće nije smetalo. Bilo je zahvalno za život na tom lijepom mjestu i radovalo se svakom jutru koje mu je bilo darovano.

Privatno vlasništvo, all rights reserved

Nevolja je bila u tome što mu je drugo drveće govorilo da je nesposobno i nevrijedno. Ponajviše mu se rugala jelka koja je rasla tik uz njega. Jelka je ponosno rasla, bila je puna života pa se zelenila i tijekom zime. Drvo se uz nju osjećalo još jadnije … Jedne jeseni, listopadno drvo je došlo na suludu ideju: izazvano porugama, odlučilo je izbjeći jesensku inventuru. Neće  izbrojiti lišće, ostat će i ono vazdazeleno, poput jelke. Taj neostvarivi pothvat je toliko iscrpio drvo da se posve osušilo. Sljedećeg proljeća, ostalo je bez lišća, plodova i cvrkuta ptica u granama. Postalo je crno, grbavo i golo. Jelka ga je još više zadirkivala bockajući ga iglicama. Drvo je gorko požalilo što je htjelo biti poput nje, vjerujući da je zbog toga postalo posve bezvrijednim, da je kažnjeno zbog svoje lude želje da bude nešto drugo. A onda je u šumu došao drvosječa. Jelka je istaknula svoju ljepotu  kako bi joj se drvosječa mogao diviti, a osušeno drvo se bojalo da će biti posječeno. Drvosječa se zagledao u lijepu jelku te je odlučio kako će ju sljedećeg mjeseca posjeći i okititi za Božić na glavnom gradskom trgu. Što je bilo s osušenim drvom? Brižno ga je čuvao još godinama jer je shvatio da ima medeno srce. Naime, u njegovoj su se duplji nastanile pčele i spremile mnogo meda za zimu koji je pomogao drvosječinoj kćeri da ozdravi od teške bolesti. U toj šumi, drveće i dan danas šušti o tom događaju da bi svi dobro zapamtili da one koje smatramo nevažnima i bezvrijednima Bog može upotrijebiti za velika djela.” (Iva Noščić)

Svatko ima svoj medeni dio, medeno srce, tj. svatko ima specifične talente, svatko ima specifične karakteristike koje ga čine vrijednim, jedinstvenim i lijepim. Nitko ne može biti toliko “mali”, jednostavan, tužan, skroman, a da to poništi njegovu vrijednost. Zapravo, čovjek ima vrijednost neovisno o svojim talentima i postignućima jer je Božje ljubljeno biće koje je Bog htio. Svaki čovjek je u potpunosti u Božjim mislima, planovima. U trenutku našeg začeća, Bog je u potpunosti bio posvećen oblikovanju samo nas. On obraća jednaku pažnju na svaki dio našeg života, kao što obraća pažnju i na svaki dio života vašeg susjeda. Mi smo Njemu najvažniji u svakom trenutku i tako svaki čovjek – svaki čovjek mu je “jednako najvažniji” u svakom trenutku. On je Bog pa može tako 🙂 Radi se samo o tome koliko talenata je kome Bog dao, a On ih je raspodijelio tako jer nas poznaje. Zna da bi nešto što jednoj osobi u mjeri odgovara, drugome bilo previše i da bi ga to uništilo, umjesto spasilo.

Nažalost, ova istina je duboko skrivena i ljudi ne prepoznaju svoju jedinstvenost ili vrijednost. To je napast koja želi čovjeka učiniti nesretnim, očajnim i izolirati ga. Najgora moguća stvar je težiti biti netko drugi i najgore moguće prokletstvo je htjeti biti netko drugi, živjeti život prema tuđim očekivanjima.

Kada kažem tuđa očekivanja, ne mislim na ispravne vrijednosti koje usađuju vjerske institucije ili roditelji ili na pravila lijepog ponašanja, nego na očekivanja ljudi oko vas koja, kad razmislite, uopće nisu i ne moraju biti ispravna ili posebna, a ako savršeno funkcioniraju kod druge osobe, neće funkcionirati kod vas jer je svaka osoba jedinstvena, svaka osoba ima svoju priču.

Manjak samopouzdanja i osjećaj manje vrijednosti (poput stabla iz priče) je zajednička crta jako velikom broju mladih žena (djevojaka). Ako pročitamo neke članke, a i ako se samo okrenemo oko sebe, shvatimo da je taj problem uistinu primjetan. Taj se osjećaj ne rješava jednostavno i brzo, nego može biti toliko dubok da koči osobu u svakodnevnom životu i pretvara ga u pakao. Zato je jako bitno okruženje u formativnim godinama i djetinjstvo jer, ako se tada posije sjeme nedostatka samopouzdanja i osjećaja manje vrijednosti, onda to predstavlja jako veliki problem.

Osjećaj manje vrijednosti nema veze sa stvarnim karakteristikama osobe. To je pogrešna percepcija samog sebe jer taj osjećaj može pogoditi i objektivno prelijepe osobe i jako pametne osobe i jako sposobne osobe. Paradoks je u tome što se osoba može tako osjećati, iako je prekrasna i sposobna ili je otkrila lijek za neku bolest, osvojila medalju, super je roditelj, školske obveze izvršava besprijekorno, uspješno volontira s beskućnicima, super slika i uspješno balansira između mnoštva obveza i odgovornosti.

S druge strane, ako ćemo mi loviti tuđe talente i tuđe karakteristike, što će biti s našim vrijednostima i talentima? Talenti i naše karakteristike (izgled i stavovi) su nam dani da ih odgovorno koristima za pozitivne stvari, ali su nam dani i jer čine jedinstveni dio našeg identiteta s kojim jedino možemo doći do punog izražaja. To znači da je svakome od nas originala Bog darovao život. Ja volim kad se drugi originali trude postati najbolja verzija sebe.

Shine bright like a diamond! Nema mjesta za strah. Ako se netko usudi ponositi svojim glupostima ili stvarima koje nisu za ponos, onda nema straha  za tebe. Čovjeka može biti strah zablistati pa se izolira radi sramežljivosti (teže se uklapa u okolinu) zato što bi se tada otkrila sva njegova ljepota u punom smislu, a to onda zna “stvarati probleme” drugim ljudima koji i sami imaju problema s osjećajem manje vrijednosti i teže tuđoj jedinstvenosti. To se pretvori u spiralu ogovaranja, zavisti, podmetanja, ocrnjivanja, ismijavanja, mržnje. Paradoks je što takve osobe ne primjećuju da su oni sami jedno veliko jedinstveno, prekrasno čudo. Ako si stvoren kako bi zablistao, onda ne možeš pobjeći od toga, nego ljudima ispravno prezentirati zašto blistaš kako bi ih usmjerio prema Bogu jer je Bog taj koji zaslužuje slavu. On je je taj koji, ako Mu dopustimo, blista u nama. Ponekad može izgledati i biti zastrašujuće, ali je jedino smisleno.

S druge strane, ne možemo se praviti naivnima –  puno puta pokvareno i zločesto ponašanje neke osobe nema veze s osjećajem manje vrijednosti te osobe, nego isključivo sa zločestoćom te osobe ili naredbom interesnih sfera s obzirom da je sklonost zlu posljedica naše pale naravi. Potrebno je biti svjestan i jedne i druge mogućnosti (sigurno ih je i više), ali i znati što napraviti s tom spoznajom. Ako na nepravdu ne odgovaraš nepravdom, to ne znači da nisi shvatio igru koja se odvija. To samo znači da se ne spuštaš na tako nisku razinu i da si imao snage biti bolja osoba. S druge strane, to nikako ne znači da trebaš postati vreća za liječenje nečijih frustracija i nesigurnosti. To je nešto što čovjek nauči s godinama.

Moj savjet svima koji imaju teških problema slične naravi koje ne mogu riješiti je: molitva i sakramentalni život jer je Bog najbolji psihoterapeut i jedino se na njega čovjek može 100% osloniti jer je bezgrešan i razgovor sa stručnom osobom (dr. psihoterapeut i duhovnik ako je potrebno).

I za kraj, još jedna priča koja je povezana s temom:

“Jedan je čovjek, idući iz grada kući, jahao na magarcu, a njegov je sin, momčić od deset godina, išao pored njega pješice. Susretne ih jedan čovjek pa reče:

– To nije pravo, brate, da ti jašeš, a dijete ide pješice. Tvoje su noge jače od njegovih!

Onda otac sjaše s magarca i posadi sina na magarca.

Malo dalje sretne ih drugi čovjek pa reče:

– To nije lijepo, momče, da ti jašeš, a da tvoj otac ide pješice. Tvoje su noge mlađe!

Onda uzjašu obojica i pođu tako malo, ali ih sretne treći čovjek pa reče:

– Kakva je to budalaština: dva luda magarca na jednoj slaboj životinji! Pravo bi bilo da čovjek uzme batinu pa da vas obojicu stjera!

Tada sjašu obojica i pođu pješice: otac s jedne strane, sin s druge, a magarac u sredini.

Sretne ih četvrti čovjek pa reče:

– Kakva ste vi tri, čudna druga! Zar nije dosta da vas dvojica idu pješice? Ne bi li bilo lakše da jedan od vas jaše?

Tada reče otac sinu:

– Mi smo obojica jahali na magarcu. Sad valja da magarac jaše na nama!

Onda obore magarca na zemlju te mu jedan sveže prednje noge, a drugi stražnje pa ga uzmu na kolac među se i tako ga nose.

Kad se ljudi koji su ih sretali i stizali stanu smijati i čuditi, otac baci magarca na zemlju i počevši ga odvezivati, poviče:

– Ta, svaki čovjek koji hoće svemu svijetu ugoditi je luđi od ovoga magarca. Ja ću sa svojim magarcem učiniti kako sam i prije s njim po svojoj volji činio, a ljudi neka govore što im drago!

Pa onda uzjaše na magarca, a sin pored njega pođe pješice i tako odu kući. (Narodna)

Do čitanja,

🙂

 Objavljeno: 24.03.2015.