Genetski inženjering i posvajanje u LGBT zajednicama

U zadnje vrijeme nekako recikliram teme s obzirom da se svako malo nešto aktualizira.

A) Problem genetski modificiranih beba (beba kojima se mijenjala genetika) nije u tome što se ne zna je li modifikacija bila uspješna, tj. hoće li te osobe proživjeti život bez posljedica uzrokovanih zadiranjem u njihove gene. Problem je u tome što se jedno ljudsko biće uopće usudilo igrati Boga Stvoritelja i mislilo kako je ono dostojno moći kontrole života i smrti, moći odluke tko će se roditi s kakvim genima.

Što se tiče same modifikacije, jadne te osobe jer sam sto posto uvjerena kako ovo nasilje nad njima neće proći bez posljedica – fizičkih, psihičkih i duhovnih.

Sve nakaradnosti krenule su zbog okretanja od Boga, a započnu s onim ‘botoks je stvar higijene’, nastojeći nas pokraj zdravih očiju uvjeriti kako je dobro ili lijepo nešto što je zlo ili ružno.

B) Nitko nema pravo na dijete, nego dijete ima pravo na mamu i tatu, a to su, kako im ime samo kaže, osoba ženskog i muškog spola koje su, u najboljem slučaju i interesu djeteta, u braku.

Država nema pravo djecu izvrgnuti eksperimentu s već poznatim rezultatima – to nije prirodno okruženje za odgoj djece. Iz toga proizlaze i psiho-socio-duhovni problemi koje takva djeca imaju. Njihovi problemi ne proizlaze iz stigmatizacije, nego iz uvjeta odrastanja.

LGBT+ udruge govore kako im nije cilj uništiti brak, kako oni ne žele brak, a na kraju se ipak pokaže da žele i brak i djecu.

Znam kako vas i mene nisu prevarili, ali mnoge jesu.

Pri tome iz ovoga izuzimam osobe koje se bore s homoseksualnim sklonostima tako što posjećuju duhovnika i psihoterapeuta, koji su svjesni da je to drukčija sklonost. Oni i ne žele uništiti brak i obitelj. Za razliku od njih, drugi dio takvih osoba premrežen je LGBT+ aktivističkim udrugama.

Prvih mi je žao što nose taj križ, ali svi mi nosimo neki križ. Uz to, Bog liječi rane, navike, odluke, volju. Nadalje, imanje istospolnih sklonosti, što nije grijeh, ne podrazumijeva prakticiranje tih sklonosti, što bi bio grijeh. Znači, osoba koja ima istospolne sklonosti ne mora ih prakticirati. Katolik s istospolnim sklonostima pozvan je na življenje čistoće. On može živjeti čisto, a i u miru sa samim sobom uz sakramentalnu milost.

Takvim osobama pomažu osobe poput vas i mene, a uništavaju osobe iz druge skupine. Jednako tako, onima iz druge skupine koji žele izaći iz tog kruga, to biva onemogućeno prijetnjama i ucjenama od strane tih skupina.

Nadalje, osobe s istospolnim sklonostima nisu gay osobe. To su osobe s istospolnim sklonostima.

Sklonosti se stječu, razvijaju i napuštaju. Mnogi od njih svjedoče o paklu kojeg su prošli jer im je osoba kojoj su se obratili po savjet rekla: “tako te Bog stvorio. Živi tako” i o raju koji je nastupio kad su nakon puno vremena našli osobu koja im je rekla: “Bog te stvorio za nešto puno više, a ne za destrukciju kojom živiš.” To se ne čuje u medijima jer su njihovi financijaši destruktori čovjeka.

Mali broj posvajanja/udomljavanja djece znači kako sustav posvajanja nije dobar. To se neće riješiti dopuštanjem posvajanja/udomljavanja parovima s istospolnim sklonostima jer oni žele mogućnost posvajanja djece koju njihovi partneri imaju iz heteroseksualnih zajednica, a ne iz doma. Manjina koja bi udomila dijete iz doma bila bi privilegirana u odnosu na heteroseksualne parove jer se, iz nekog razloga, heteroseksualnim parovima ne odobrava udomljavanje. Zato i imamo problem s malim brojem posvajanja/udomljavanja.

I za kraj, želim nešto istaknuti.

Svjetski političari koje se proziva za neimanje djece (Macron, Merkel, Juncker…) samo su lutke na koncu/lutke na važnim pozicijama koje slušaju svoje zemaljske gospodare, ali oni su samo lutke. Oni koji povlače i pomiču te lutke itekako imaju djecu jer imaju dinastije. Želja za očuvanjem carstva ipak je veća od gađenja prema novom ljudskom biću njihove dinastije.

Ono što im stvara problem je činjenica kako nisu oni gospodari svijeta. Jedan je Gospodar svijeta, a On je zauvijek pobijedio. To njihova ega i oholost jednostavno ne mogu podnijeti, kao ni činjenicu da mogu raditi ono što žele, ali ne dokle žele.

U svakodnevnom životu, nisu svi ljudi koji imaju djecu dobri niti su svi koji nemaju djecu zli. Ne dopuštam da to bude razlikovni kriterij je li netko dobar ili zao. Definitivno nije dovoljno samo roditi djecu, nego je, majka i otac (ne dadilje, vrtići, škola i institucije), moraju odgojiti.

Ako netko može imati djecu, a u braku odluči da ih ne želi, to je zlo i sebično. Samim time čini svoj brak ništavnim jer je prekršio bračnu privolu. To znači da druga osoba iz tog braka koja želi djecu može tražiti i dobiti poništenje braka jer se on u očima Crkve ne smatra brakom.