U zadnje vrijeme nekako puno puta recikliram teme s obzirom da se svako malo nešto aktualizira.

Problem genetski modificiranih beba (beba kojima se mijenjala genetika) nije u tome što se ne zna je li modifikacija bila uspješna, tj. hoće li te osobe proživjeti život bez posljedica uzrokovanih zadiranjem u njihove gene, nego u tome što se jedno ljudsko biće uopće usudilo igrati Boga Stvoritelja i mislilo kako je ono dostojno i odgovorno za kontrolu života i smrti, tj. odgovorno za to tko će se roditi s kakvim genima. Što se tiče same modifikacije, jadne te osobe jer sam sto posto uvjerena kako ovo nasilje nad njima neće proći bez posljedica – fizičkih, psihičkih i duhovnih.

Sve je to krenulo radi okretanja od Boga, a započne s onim ‘botoks je stvar higijene’: i prenatalna testiranja i pobačaji i umjetna oplodnja i eutanazija i kloniranje i trgovina organima i genetske modifikacije na genima i neke ideje oko umjetne inteligencije pa i botoks koji se ne može uspoređivati s prije nabrojanim zlima, ali jako dobro prikazuje kako se nešto što je nakazno (izbotoksirani ljudi – žao mi je, ali to je baš ružno) uvede pod normalno nastojeći nas uvjeriti, pokraj zdravih očiju ili duše, kako je dobro ili lijepo nešto što je zlo ili ružno.

Jednako tako, jasno je zašto se ne smije dozvoliti posvajanje/udomljavanje djece parovima s istospolnim sklonostima.

Nitko nema pravo na dijete, nego dijete ima pravo na mamu i tatu, a to su, kako im ime samo kaže, osoba ženskog i muškog spola koje su, u najboljem slučaju i interesu djeteta, u braku.

Država nema pravo djecu izvrgnuti eksperimentu s već poznatim rezultatima – to nije normalno okruženje za odgoj djece i iz toga proizlaze i psiho-socio-duhovni problemi koje takva djeca imaju. Njihovi problemi ne proizlaze iz stigmatizacije, nego iz nenormalnosti međuljudskih odnosa i uvjeta odrastanja. Kad je nešto u samoj svojoj biti, srži pogrešno, onda se pojave i takvi rezultati.

Nije nikakva novost kako određene kategorije ljudi vole lagati i to im je svakodnevni način funkcioniranja. Jedan od njih je i ministar koji bi trebao biti u zatvoru radi kriminala i čiju stranku podržava jedan posto građana, ali i LGBT udruge koje govore kako im nije cilj uništiti brak i kako oni ne žele brak, a na kraju ne žele samo brak, nego i djecu.

Znam kako vas i mene nisu prevarili, ali mnoge jesu.

Pri tome iz ovoga izuzimam osobe koje se bore s homoseksualnim sklonostima tako što posjećuju duhovnika i psihoterapeuta te koji su svjesni svog problema i priznaju ga (oni i ne žele uništiti brak i obitelj). Za razliku od njih, drugi dio takvih osoba izdižu svoj način života i LGBT-sotonističku propagandnu mašineriju.

Prvih mi je žao što nose taj križ, ali Bog liječi te im mogu samo reći da ne odustaju jer su vrijedni. Bog liječi homoseksualne sklonosti – to je poremećaj egzistencijalnog identiteta i na toj se razini liječi pa psihijatri ne mogu sami jer je to prvenstveno pitanje duhovne egzistencije.

Osobe iz druge grupe same su izabrale put kojim kroče i ono što žanju.

Ovima prvima pomažu osobe poput vas i mene, a uništavaju osobe iz druge skupine. Jednako tako, onima iz druge skupine koji žele izaći iz tog kruga i boriti se, to biva onemogućeno prijetnjama i ucjenama od strane tih skupina.

Nadalje, to nisu gay osobe. To su osobe s istospolnim sklonostima. Sklonosti se stječu, razvijaju i napuštaju. Mnogi od njih svjedoče o paklu kojeg su prošli jer im je osoba kojoj su se obratili po savjet rekla: “tako te Bog stvorio. Živi tako” i o raju koji je nastupio kad su nakon puno vremena našli osobu koja im je rekla: “Bog te je stvorio za nešto puno više, a ne za destrukciju kojom živiš.” To se ne čuje u medijima jer su njihovi financijaši destruktori čovjeka.

Mali broj posvajanja/udomljavanja djece znači kako sustav posvajanja nije dobar. To se neće riješiti dopuštanjem posvajanja/udomljavanja parovima s istospolnim sklonostima jer oni žele mogućnost posvajanja djece koju njihovi partneri imaju iz heteroseksualnih zajednica, a ne iz doma. Manjina koja bi udomila dijete iz doma bila bi privilegirana u odnosu na heteroseksualne parove jer se, iz nekog razloga, heteroseksualnim parovima ne odobrava udomljavanje. Zato i imamo problem s malim brojem posvajanja/udomljavanja.

Prema tome, postavlja se pitanje kako bi par s homoseksualnim sklonostima imao pravo posvojiti/udomiti, a ljudi koji su u braku ne jer se konstantno ističe kako je cilj povećanje broja posvojene/udomljene djece. Ako se poveća broj posvajanja/udomljavanja, logično pitanje koje se javlja je čuvaju li se ta djeca za osobe s homoseksualnim sklonostima i tko si dozvoljava zloupotrijebiti djecu za tko zna kakve svrhe i rituale žrtvovanja koji se rade svugdje na svijetu (prednjače V.B. i SAD – Hollywood)?

I za kraj, želim nešto istaknuti.

Svjetski političari koje se proziva za neimanje djece (Macron, Merkel, Juncker …) samo su lutke na koncu/lutke na važnim pozicijama koje slušaju svoje zemaljske gospodare, ali samo su lutke. Oni koji povlače i pomiču te lutke itekako imaju djecu jer imaju dinastije. Želja za očuvanjem carstva ipak je veća od gađenja prema novom ljudskom biću njihove dinastije, dok je gađenje prema novom ljudskom biću neke obične obitelji i dalje ostalo pa to moraju zaustaviti. Zato čine to što čine jer nasljeduju Zloga.

Ono što im stvara problem je činjenica kako nisu oni gospodari svijeta. Jedan je Gospodar svijeta, a On je zauvijek pobijedio. To njihova ega i oholost iz narcisoidnosti jednostavno ne mogu podnijeti, kao ni činjenicu da mogu raditi ono što žele, ali ne dokle žele.

U svakodnevnom životu, nisu svi ljudi koji imaju djecu dobri niti su svi koji nemaju djecu zli. Djecu Definitivno nije dovoljno samo roditi djecu, nego je, majka i otac (ne dadilje, vrtići, škola i institucije), moraju odgojiti.

Ako netko može imati djecu, a u braku odluči da ih ne želi, to je zlo i sebično i samim time čini svoj brak ništavnim jer je prekršio bračnu privolu. To znači da druga osoba iz tog braka koja želi djecu može tražiti i dobiti poništenje braka jer se on u očima Crkve ne smatra brakom.