Ovaj članak vjerojatno ću nadopunjavati i mijenjati kako ću prikupljati nove informacije jer je Karlo I. Austrijski stvarno duhovna riznica, a obitelj Habsburg jako značajna, kako za cijelu Europu, tako i za Hrvatsku.
Fascinantno je kako neka obitelj nije samo, u ovome slučaju, austrijska, nego se utkala u povijest, a time i sadašnjost, mnogih drugih država. Za razliku od svih podataka koje sam znala o obitelji Habsburg, nisam znala puno toga o blaženom Karlu I. Austrijskom dok nedavno nisam istraživala. Znala sam ga po imenu, malo iz povijesti i to je to.
Istražujući o njegovom životu, puno toga bilo mi je poznato. Shvatila sam da dijelimo mnoge istosti i puno zajedničkih detalja koji potječu od katoličkog načina odgoja. To su sve one lijepe vrijednosti i istina o našem identitetu koju baštinimo kao djeca Božja. Zanimljivo je kako nas katolička vjera, tj. Krist povezuje pa različite osobe imaju iste detalje, zajedničke crtice, postupke, odluke ili uspomene, a da se nikada nisu ili neće upoznati na ovome svijetu.
Habsburzi su katolička carsko-kraljevska obitelj standardno povezana s Katoličkom Crkvom, ali vjera svakog čovjeka uvijek je podložna pojedinačnoj procjeni. Svaka osoba odgovara za sebe – ne možemo se provlačiti na obiteljskim lovorikama, ali nemamo ni otegotnih okolnosti ako netko drugi iz obitelji nije bio na razini. Jednako tako, svaka osoba ima svoje poslanje.
Blaženi Karlo I. Austrijski ili Karlo IV. Ugarski, punog imena Karl Franz Joseph Ludwig Hubert Georg Otto Marie von Habsburg-Lothringen, bio je posljednji austrijski car, odnosno posljednji hrvatsko-ugarski kralj. Bio je član kuće Habsburg-Lothringen (ujedinjenje Habsburg-Lothringen nastaje vjenčanjem carice Marije Terezije von H. i cara Franje von L). Rođen je 17. 08. 1887. u dvorcu Persenbeugu u istoimenom mjestu u Austriji. Umro je 1. 4. 1922. u progonstvu na Madeiri. Božjom voljom, neki bi cinično rekli spletom nesretnih okolnosti, postaje austrijski car 1916.
Spomendan mu se slavi 21. 10., što je datum njegovog vjenčanja s princezom Zitom od Bourbon-Parme (21. 10. 1911.). Taj datum, a ne datum njegove smrti, odnosno prelaska u Vječni život, uzet je za spomendan jer ga se spominje kao uzor za kršćanske muževe, a njegov i Zitin brak kao primjer kršćanske bračne ljubavi.
Njihov brak nije sklopljen radi osvajanja teritorija ili utvrđivanja pozicije obitelji Habsburg kao inače, tj. nije bio obilježen državnopravnim problemima i tendencijama, a par je živio prema kršćanskom smislu. Njegovo i Zitino poznanstvo seže od malih nogu, ali se, prije nego su obnovili svoje poznanstvo, nisu bili vidjeli dugi niz godina. U kratkom, ali plodnom braku, imali su osmero djece, a najmlađe, nadvojvotkinja Elizabeta, rođena je nakon Karlove smrti 1922. godine.
Od malih nogu odgajan je kao pobožan katolik, a svojim ga je molitvama pratila i jedna skupina ljudi jer mu je stigmatizirana redovnica prorokovala jako trpljenje i podnošenje snažnih napada. Gajio je izuzetnu pobožnost prema Presvetom Srcu (prvi petci), Euharistiji i Gospi (“Pod tvoju se obranu utječemo, Sveta Bogorodice”), a majka ga je vodila svaki dan na misu. Igrao se s malom djecom u mjestu i pomagao siromašnima novcem kojeg je zaradio prodajući cvijeće i povrće iz malog vrta.
Uz sve pohvale koje je dobivao, njegovi odgajatelji navodili su i primjere ponašanja na kojima treba raditi tijekom odrastanja.
Nakon Karlove smrti, ustanovljena je molitvena zajednica koja postaje crkveno priznata 1963. godine pod nazivom “Molitvena udruga cara Karla za mir među narodima”.
Nakon što je jednom tijekom igre slučajno pogodio Gospinu sliku granom na stablu, plakao je i od tada se trudio pred svaku Gospinu sliku donositi što više cvijeća. Gospin zagovor i utjecanje pod njezinu zaštitu pratilo ga je kroz život pa je zanimljivo kako je puno prijelomnih trenutaka u njegovom životu vezano za subotu koja je povezana s Gospom (npr. pobožnost pet prvih subota): subotom se krizmao, proglašen je punoljetnim, vjenčao se, okrunjen je za apostolskog kralja Mađarske, stigao je na otok Madeiru u izgnanstvo.
Svakodnevno je molio krunicu, pronalazeći vremena za nju makar i nekoliko minuta prije ponoći.
Nakon srednjoškolskog obrazovanja, nastavlja očeve korake i priključuje se austro-ugarskoj vojsci. Svoje vojničke dužnosti izvršava u Bohemiji (2/3 današnjeg teritorija Češke), a paralelno s tim studira pravo i politiku u Pragu.
Njegovo ispravno poimanje vjere i braka može se primijetiti i u činjenici da je princezi Ziti, dan prije kraljevskog vjenčanja, rekao:
“Hajdemo sada pomoći jedno drugome stići u nebo.”
Meni je to jako lijep znak čovjekovih nada, vjerovanja, pogleda na svijet i karaktera.
Par je zaručen ciljano na blagdan sv. Antuna Padovanskog 1911. godine ispred Presvetog Oltarskog Sakramenta u Mariazellu (“Magna Mater Austriae”) – velikom marijanskom svetištu u Austriji čvrsto povezanim s Habsburzima u kojem sam imala čast biti kad sam bila mala. Ako Bog da, opet ću posjetiti Gospu u Mariazellu 🙏.
Lijep detalj i odraz čvrste vjere vidljiv je i na vjenčanom prstenju para na kojem je bilo ugravirano: “Sub tuum praesidium confugimus, sancta Dei Genitrix” (“Pod tvoju se obranu utječemo, Sveta Bogorodice”). Tu molitvu molio je i prije odlaska u rat 1914. godine. On i Zita podupirali su jedno drugo, bili predani jedno drugome i čvrsto se držali Boga koji je bio treća osoba u njihovom braku. Svako dijete gledali su kao Božji dar. Svaki dan prisustvovali su sv. misi, a jedino razdoblje kad to nisu mogli bilo je za vrijeme putovanja brodom u izgnanstvo na Madeiru te im je to teško palo.
Karlo I. naslijedio je cara Franju Josipa I. na prijestolju (car je bio brat njegovog djeda) 1916. godine jer tadašnji prijestolonasljednik, Franjo Ferdinand, biva ubijen u sarajevskom atentatu 1914. godine od strane srpskih radikala koji su htjeli izdvajanje Slavena u jednu državu (naravno, pod njihovim vodstvom). Atentat postaje povod Prvom svjetskom ratu. Karlo je bio u dobrim odnosima s carem i u njemu je vidio očinsku figuru koja mu je nedostajala kod vlastitog oca koji nije bio dobar uzor u nekim pitanjima. Car Franjo Josip I. umire 1916. godine pa Karlo I. postaje carem 30. 11. 1916. te preuzima zapovjedništvo nad vojskom.
Car Franjo Josip I. pohvalio se kako na kraju njegove vladavine nije bilo nijednog biskupa koji je bio blizak masonima te je iskoristio svoju poziciju za sprječavanja kulturnog rata u Austriji koji se već dogodio u Njemačkoj pod vodstvom Bismarcka koji je bio neprijatelj katolika. (Napomena: u to vrijeme jača i napad masonerije na Vatikan; Gospina ukazanja u Fatimi 1917.; Vojska Bezgrešne, sv. Maksimilijan Kolbe).
Uvidjevši ratne strahote I. svjetskog rata na licu mjesta jer je bio jedini vladar koji je obilazio frontove, Karlo I. počinje raditi na mirovnom sporazumu između Austro-Ugarske i sila Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) tražeći potporu Njemačke za taj pothvat.
Tijekom rata zapovijeda humano postupanje sa svima – s vojnicima, zarobljenicima i ranjenicima te zahtijeva što bržu liječničku skrb za sve. Zabranjuje borbe u dvobojima, prakse bičevanja i vezivanja zapešća za gležnjeve, upotrebu bojnih otrova – iperita protiv neprijatelja (igralo ulogu u beatifikaciji) i korištenje podmorničkog rata. Organizira pučke kuhinje, koristi konje i kočije iz palače za dostavu ugljena Bečanima, bori se protiv lihvarstva i korupcije te dijeli milostinju. Naređuje palači provođenje racionalizacije hrane i serviranje manjih porcija kako bi i palača dijelila situaciju s narodom. Osniva katolički tisak i planira izgradnju više crkava u Beču kako bi služile rastućim potrebama vjernika, a prvi je svjetski čelnik koji je osnovao Ministarstvo socijalne skrbi koje je zaduženo za brigu o mladima, ratnim vojnim invalidima, udovicama, siročadi, socijalnom osiguranju, radničkim pravima i zaštiti itd.
Naš blaženi Alojzije Stepinac, koji je spasio toliko ratne djece (6.717) bez obzira na nacionalnost 1941.-1942., kao i skrivao i spašavao Židove, a na kraju i dao život za Crkvu i svoj hrvatski narod, i Karlo slagali bi se dobro. Iako su im životi bili različiti, vidim tu neku sličnost koja se provlači.
Što se tiče situacije u Austro-Ugarskoj, Karlo je htio stvoriti konfederaciju u kojoj bi svaki narod imao pravo na svoju samoupravu. S jedne strane, narodima u Austro-Ugarskoj to nije bilo dovoljno i tražili su punu autonomiju nakon zakuhanih situacija i ideje panslavizma, a s druge strane, Karlo I. dobivao je kritike kako je previše liberalan i da ne smije dopustiti takvu samostalnost narodima.
Vršenje carskog poziva shvaćao je kao misiju kojom ga je Bog obdario, a on je htio vršiti Božju volju nasljedujući Krista i u ljubavi prema povjerenim narodima. Zato se toliko zalagao za mir, iako će to neki okarakterizirati kao državničku mlakost ili nedostatak čvrstine. Jedino je on dao potporu papi Benediktu XV. u njegovim naporima za mir tijekom I. svjetskog rata.
“Svo moje zalaganje uvijek je, u svim stvarima, što je moguće jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način”.
Car Karlo I. izdaje proglas 16. 10. 1918. kojim je ponudio narodima organizaciju Austro-Ugarske Monarhije kao saveza slobodnih naroda (savezna država u kojoj svaki narod na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu. Franjo Ferdinand imao je sličnu ideju i htio je maknuti mađarsku hegemoniju nad Hrvatskom. Zato ga Mađari nisu voljeli). Međutim, američki državni tajnik, Robert Lansing, svojom notom odbacuje ideju opstanka reformirane A-U Monarhije, istaknuvši da sile Antante sada podupiru težnje Čeha, Slovaka i Južnih Slavena i da ponuđena autonomija narodima unutar Monarhije više nije dovoljna. Tako su sile Antante podržale razbijanje i raspad Austro-Ugarske Monarhije i mogle su se okrenuti stvaranju novog svjetskog poretka bez katoličke carsko-kraljevske obitelji (plan koji se dugo planirao (?). Imam problem s činjenicom da su opstale protestantske kraljevske obitelji u Europi, a da glavna katolička nije). Hrvatska je završila u štetnoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba 29. 10. 1918., a kasnije u pogubnoj Kraljevini SHS i Jugoslaviji.
Mađarska potpisuje raskid Austro-Ugarske Monarhije 31. 10. 1918., a 11. 11. 1918. godine, Njemačka i sile Antante potpisuju primirje (koji rad iza leđa!) te Karlo I. izdaje proglas kojim je priznao pravo Austrijanaca na samoodređenje. Oslobodio je svoje dužnosnike bilo kakve odanosti prema sebi, s obitelji napustio Schönbrunn i preselio se u lovački dvorac Eckartsau. Sam proglas nije smatrao abdikacijom jer se nadao svom povratku kao cara. Sutradan Austrija proglašava neovisnost, a nekoliko dana nakon, to čini i Mađarska. Usprkos tome, socijalistička vlast u Austriji i dalje vidi prijetnju u Karlu jer nije abdicirao te ga protjeruju u egzil u Švicarsku.
Dodatak: Usputno rečeno, Hitler je patološki prezirao Habsburge – oni su predstavljali sve suprotno od njega. Gadilo mu se, a i ismijavao je činjenicu što je prijestolonasljednik Franz Ferdinand oženio (nižerasnu) Slavenku – Čehinju (oboje ubijeni u sarajevskom atentatu). Nažalost, taj brak nije bio prihvaćen ni od nekih članova obitelji Habsburg, a rezultiralo je time da prijestolonasljednikova supruga i djeca nisu imala titule i povlastice, pravo na imovinu ili dolazak na tron. Hitler se opsjedao idejom hotela Imperial u Beču i tamo je odsjedao kad je pripojio Austriju Njemačkoj. Naime, kad je studirao umjetnost u Beču, jedne večeri prolazio je pokraj tog hotela koji je ugostio prijem za prijestolonasljednika Karla i ostatak Habsburga. Obećao je sam sebi kako će jednoga dana ući u hotel Imperial i po crvenom tepihu doći u blještavi interijer u kojem su Habsburzi plesali.
U ožujku 1919. carska obitelj napušta Austriju, a u travnju 1919. parlament izglasava “Zakon Habsburg” kojim je caru Karlu i carici Ziti trajno zabranjen povratak u Austriju te oduzeta sva imovina. Ostali članovi kuće von Habsburg-Lothringen bili su izgnani s austrijskog teritorija. Istog dana donesen je i zakon o ukidanju svega plemstva u Austriji. Na primjer, njihov najstariji sin, nadvojvoda Otto von Habsburg-Lothringen, sve do 1966. nije mogao u Austriju (i tada je mogao samo kao privatna osoba), a on i njegova djeca, među kojima je i Karlo von Habsburg, današnja glava obitelji, imali su putovnice na kojima piše “vrijedi za sve države, osim Austrije”. Današnji članovi obitelji mogu imati austrijsko državljanstvo, mogu se baviti politikom u nekim okvirima, ali im je zabranjen ikakav rad koji bi aludirao na njihovo aristokratsko podrijetlo i činjenicu da su izravni nasljednici krune. Morali su promijeniti i prezime pa su sada Habsburg-Lothringen, umjesto von Habsburg-Lothringen (zabranjena je upotreba “von” – “od”, kao i carske titule). Moraju plaćati ulaznicu za posjet dvorcu Schönbrunn (suludo). Od današnjih Habsburga na svijetu, jedan dio živi i u Austriji. Nadvojvoda Karlo von Habsburg također živi u Austriji, kao i njegov sin Ferdinand Zvonimir (let’s go, Ferdinand! 🏎️)
Papa Benedikt XV. strahovao je da bi se u Srednjoj Europi mogla ustanoviti komunistička vlast pa je, prema njegovoj želji, Karlo I. u Mađarskoj pokušao ponovno uspostaviti svoju vlast nakon što je izdao proglas. Pokušao je vratiti mađarsku krunu dva puta na miran način, ali bezuspješno. Nakon prijetnje Kraljevine SHS i Čehoslovačke 21. 10. 1921. da će objaviti rat Mađarskoj ako on preuzme vlast, Karlo I., ne želeći stradanje naroda i novi rat, odustaje od povrata krune. Nije htio biti pobjednik pod svaku cijenu.
S obitelji biva izgnan na izolirani i udaljeni portugalski otok Madeiru koju su Velika Britanija i Francuska odredile kao mjesto izgnanstva. Na Madeiri je posluživao na sv. misi, a tamo su živjeli u bijedi radi čega je obolio od bronhitisa (upale pluća) te, nakon dva srčana udara, preminuo 1. 4. 1922. u 34. godini života. Biografi ističu da je imao pogled usmjeren prema Presvetome Sakramentu.
Umirući na prvi petak u mjesecu, čekao je da ga pričeste i rekao koliko mu je važno Presveto Srce:
“Bez toga (napomena: pobožnosti Srca Isusova) sve bi ovo bilo nemoguće podnijeti.”
Smrti je svjedočio njegov sin Otto von Habsburg – Lothringen koji se sjeća da je njegov otac rekao da svoju bolest i patnje prinosi kao žrtvu za svoje narode, a svoj život i sve što se dogodilo smatrao je odrazom Božje volje te je hrabro prihvatio svoju sudbinu.
Blaženi Karlo I. pokopan je u crkvi Gospe od Montea na Madeiri, a Austrija nije dozvolila povratak tijela i pokapanje u carsku grobnicu Kaisergruft u Beču koja se nalazi ispod kapucinske crkve (posljedice Zakona Habsburg). Zanimljivo, njegov sin Otto pokopan je u carsku grobnicu. Uz Ivana Pavla II., Otto ima značajnu ulogu u proglašenju hrvatske neovisnosti. Sam je svjedočio kako su mnogi bili protiv Hrvatske na temelju srpske propagande, ali i radi katoličanstva. Uvijek je isticao Hrvatsku kao srednjoeuropsku državu te dao mnoge smjernice i ideje za koje bih i ja htjela da ih se više držimo jer su zdravorazumske, a strateške.
Karlo I. proglašen je blaženim 3. 10. 2004. od strane pape Ivana Pavla II. i koji je u dekretu o beatifikaciji rekao sljedeće:
“Bio je čovjek velikog moralnog integriteta i čvrste vjere koji je za svoje narode tražio uvijek ono najbolje, a sva vladarska djela vršio u skladu sa socijalnim naukom Crkve. Držao se ideala pravednosti i mira te nepokolebljivo težio svetosti. Bio je primjernim kršćaninom, suprugom, ocem i vladarom. Neka blaženi Karlo bude primjer posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi”.
Molitva blaženomu Karlu Austrijskom
Blaženi Karlo,
svoju si tešku službu i sve velike životne izazove
preuzeo kao Božju zadaću
i u svome si se razmišljanju, odlučivanju i djelovanju
pouzdao jedino u Trojedinoga Boga.
Molimo te, zauzmi se za nas kod Gospodina
i izmoli nam ufanje i hrabrost,
da ne bismo u, ljudski gledano,
bezizglednim prilikama očajavali,
nego vjerno išli Kristovim putem.
Izmoli nam milost
da svoje srce dopustimo oblikovati Kristovim srcem.
Budi uz nas, da bismo se suosjećajno i djelotvorno
zauzimali za siromašne i potrebite,
neustrašivo se borili za mir oko nas i u cijelome svijetu,
a svoj život u svim okolnostima,
ispunjeni radosnom nadom,
polagali u Božje ruke
te da svi mi poput tebe prispijemo k Njemu
po Kristu Gospodinu našemu.
Amen.
(Uz odobrenje crkvenih vlasti)
Život blaženog Karla I. pravi je i veliki primjer kako naše odluke imaju posljedice.
Kad molimo za čudo, možda ga ne izmolimo za ono za što se molimo, ali se Bog itekako posluži tom molitvom i dozvoli čudo nekome koga uopće ne poznajemo i za čije križeve ne znamo. Putovi Božjeg djelovanja stvarno su fascinantni i nekako ispadne da je svijet malo mjesto. Zato, nemojte očajavati! Možda vam se čini kako nemate utjecaj ni na što i da ste skroz nevažni, ali nema gore laži od toga. Izmolite jedan Očenaš nakon Angelusa i recite Bogu da je to za najpotrebnije pa ćete primjećivati dobro za koje ćete se moći pitati jeste li imali udjela u njemu. Ili mislite da to što ustajete u pet sati ujutro svaki dan kako biste stigli na posao u osam ne možete prikazati kao žrtvu za nešto? 🙂
Blaženi Karlo Austrijski, moli za nas!
Ako Vas zanimaju stavovi današnjih članova obitelji von Habsburg o Hrvatskoj i odnosu Habsburga kroz povijest prema Hrvatskoj, potražite izjave osoba spomenutih u članku. Svjesni su kako su Hrvati bili uvijek vjeran narod i da neki njihovi preci nisu bili uvijek korektni prema nama.
Izvori:
“Posljednji car – svetac”, Ernst Joseph Gorlich, 2004.
http://www.emperorkarlleaguemalta.com
Intervju: Karl von Habsburg Lothringen
orijentacijski http://www.wikipedia.org, http://www.hkm.hr
Fotografije:
“Posljednji car – svetac”, Ernst Joseph Gorlich, 2004.
religionbioethicssociety.com 
Tako je 🙂 Lijepo je kad smo ponosni na pretke, njihov život I djelovanje. I kad iz njihovih časih primjera crpimo snagu za svoj život…..
Sviđa mi seSviđa mi se
Da🙏
Sviđa mi seSviđa mi se
Poštovana, tražeći članke o bl. Karlu naišla sam na Vaš blog. Divni tekstovi, krasna razmišljanja, jako lijepo! Dijelim Vaše stavove i drago mi je što još uvijek ima istomišljenika Srdačno Vas pozdravljam!Suzana
Sviđa mi seSviđa mi se
Poštovana Suzana, hvala na lijepim riječima 🙏 Meni ih puno znači čuti jer čovjek stvarno može imati osjećaj kao da je sam na svijetu sa svojim stavovima i razmišljanjima ili da njegov trud nema učinka ni na što. Baš mi je drago što je bl. Karlo odigrao vezu u ovom slučaju ☺️ Svako dobro, sp!
Sviđa mi seSviđa mi se
Da, dobro ste rekli jer I sama se ponekad osjećam usamljena u svojim mislima, stavovima I životnim načelima ( osim u mojoj obitelji, koja dijeli moje stavove u svemu).A kako sam došla do bl. Karla- put je zanimljiv….tražeći podatke o mojim pretcima ( a toga ima dosta na int), došla sam do nekih portala preko kojih sam otvarala nove i oni su me opet dovely do bl. Karla! I na kraju do Vašeg bloga! Konkretno porlal Hrvatsko kraljevsko vijeće me je najviše zaintrigirao člancima o bl. Karlu.
I da, svdijela mi se posebno Vaša zadnja rečenica….:-)
Sviđa mi seSviđa mi se
Da, obitelji su bitne: trebaju prenijeti vjeru u Boga i opremiti čovjeka za borbu kroz život, a ujedno su i brana.
Onda Vi imate zanimljivu obiteljsku povijest. Ako saznate nešto novo o bl. Karlu Hab. i obitelji, a želite podijeliti, slobodno napišite pa mogu ubaciti u članak ili ostaviti u komentaru.
Sviđa mi seSviđa mi se
Da ne bi bilo zabune, moji pretci nisu povezani ni na koji način sa kraljevskom lozom Habsburg :-), ali jesu bili važni čimbenici u obrani opstojnosti Hrvatske u njenim samim početcima postojanja.Barem tako kažu izvori iz kojih sam čitala o njima.Predamnom je još dosta istraživanja, pa koliko mi slobodno vrijeme dozvoli, idem naprijed. A kako je bl Karlo iskreno volio moj narod I zalago se za njegovu slobodu I suverenost, to je svakako bitan detalj koji je meni osobno posebo važan.
Sviđa mi seSviđa mi se
Naravno. Mislila sam na činjenicu da možete doći do dosta podataka. Zanimljivo je istraživati obiteljsku povijest. Prije nekoliko godina, i ja sam se kratko bavila time. Lijepo je kad se pojave i provuku ispravni uzori. Na kraju se pokaže kako ima puno toga dobrog i lijepog na ovome svijetu.
Sviđa mi seSviđa mi se