Nekako sam u zadnje vrijeme sjetno raspoložena i kao da “svodim račune” sama sa sobom.

Ovo nije članak o predbračnoj čistoći koju podupiremo i moralnom aspektu spolnosti. Nije ni članak o muško-ženskim odnosima i važnosti preuzimanja svoje uloge koja počiva na razlici muškaraca i žena. Članak nema, poput mojih drugih članaka, zaključak ili jasnu poruku. On nije ni osuda. Nije ni moj čin dobrote ni dar drugima nadahnut od Boga, kako inače vidim svoje pisanje.

Ovo je članak malo o meni, a malo o životu. Možda me zaškakljala potreba za otvaranjem prozorčića do mene. Ako ću se ipak dotaći moralnog aspekta, onda s te strane nemam problem u svojim računima. Radi toga sam promišljala o nekim drugim aspektima.

Ono čega se želim dotaći je radost (životnost) – kvaliteta koja mi je uvijek bila u redu i nekako se, na samozatajan i skoro minorizirajuć način, podrazumijevala sama po sebi (katolici smo i sl.) i time možda nije dobivala toliko pozornosti.

Jedna mlada osoba koju ne poznajem je bila okidač za ovaj članak i podsjetila me je na jednu priču. Htjela bih (bolje) znati tu osobu jer u sebi ima puno kvaliteta koje su vidljive u odgovorima i postupcima, ali i puno životne radosti koja proviruje kroz oči ponekad ispunjene tugom, promišljanjem i čežnjom za Bogom. Ta je osoba prelijepa jer, između ostalog, ima tu radost iz koje zrači ljepota duše. 

Prijatelji mojih prijatelja su bili u vezi pet/šest/sedam (? nisam sigurna) godina prije nego su prekinuli. Ne poznajem ih toliko i već sam zaboravila detalje, ali su studirali u Zagrebu i živjeli zajedno. Po završetku fakulteta, tražili su posao. Žena je trebala odraditi i staž. Muškarac je našao posao u Irskoj, a ona je htjela ostati u Hrvatskoj (tako nekako). Jedno vrijeme su funkcionirali u dvije države, a onda su prekinuli. Mislim da razlog prekida nije bila samo udaljenost.

Digresija: Općenito, ja nisam za duga hodanja i teorija mi je da više parova prekine, nego se oženi nakon dugog hodanja. Najbolja i jedina ispravna varijanta je gore spomenuta predbračna čistoća i onda ostane dovoljno vremena za upoznavanje.

E, sad, zanimljivost ove priče je u sljedećem: oboje su bili mirniji tipovi osoba pa su se svi iznenadili kad je žena pronašla dečka koji vozi motore*.

Što mislite, jesam li se ja iznenadila?

Nisam! Nimalo i nikako! 😄😎

Nije odgovor koji ste očekivali?

Što želim reći?

Stvari nekada nisu kakvima se čine. Zatim, ne treba se bojati života niti se bojati ići za onim za što čovjek ima poticaj. To je možda naš način dolaska do onog smislenog na što nas Bog poziva.

Ako ste na nekoj važnoj funkciji, ne znači kako ne smijete imati svoje posebnosti i načine (sve dok su moralni). Ako se od Vas očekuje preuzimanje neke uloge, ne znači da si ne smijete dozvoliti radost, osmijeh, svoje posebnosti. To je toliko podcijenjeno! Zašto se ne biste pripremali za postajanje glavom obitelji i pisanjem, volontiranjem u vojsci ili putovanjem svijetom s ruksakom na leđima? Doći će vrijeme kad ćete se morati posvetiti samo ozbiljnom. 

Nekako mi je to jasnije ovih dana.

Bog daje mudrost za marljivo i staloženo vršenje poziva, ali daje i radost. Sam Bog djeluje u kreativnosti, a za to je potrebna radost, čisto srce, neopterećenost i vrijeme.

Vrativši se na par iz priče, možda su shvatili da su jedno drugo zavaravali. Možda je muškarac bio neodlučan i nije preuzeo svoju ulogu, možda je žena htjela nešto novo … Ne znam, a razlozi nisu ni tema članka, ali …

… znam da sam počela puno više cijeniti radosne ljude koji imaju života u sebi, koji mogu imati teške živote, funkcije ili očekivanja, ali iz kojih zrači neka čistoća i ljepota radosti. Čak i kad se kroz tu radost može nazrijeti tračak tuge, a pogotovo odraz dubokog promišljanja o smislu života i intelekta (mudrosti) koji upućuje na Boga, meni su te osobe prelijepe i samo se mogu diviti ljepoti Božjeg stvaranja.

Tako olako odbacujemo dar radosti i dosta ga često povezujemo s manjkom mudrosti.

*vozi motore u kontroliranim uvjetima na stazi. Ne divlja po cesti