Molitve i vjera – Stranica 2 – RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE

Čudotvorna medaljica Bezgrešne

Za početak nošenja Čudotvorne medaljice Bezgrešne, veže me posebna anegdota.

Obiteljski hodočastimo u Ludbreg u svetište Predragocjene Krvi Kristove. Jedne godine, mama i ja stale smo u isti red za ispovijed. Držim se pravila da, u koji red za ispovijed stanem, tu i idem na ispovijed bez obzira koliko se sporo pomicao taj red i koliko se ljudi dugo zadržavali.

Svaki put kada odem s ispovijedi, odem s osmijehom jer se pokaže kako mi je baš “takav tip” svećenika (ispovjednika) trebao, odnosno da sam baš trebala čuti to što sam čula.

Red u kojem smo stajale te godine napredovao je sporo. Došle su dvije časne sestre koje su se htjele ispovijediti, ali htjele su se ubaciti preko reda. Neki ljudi iz reda počeli su gunđati, ali meni je bilo svejedno s obzirom da sam na hodočašću, čekam ispovijed, ne mislim se svađati u redu za ispovijed (u svetištu) plus radi se o časnim sestrama. Ionako nisam tip osobe od kokošarenja pa ni svađanje u redu za ispovijed nije dolazilo u obzir. Uglavnom, pustila sam časne sestre prije sebe.

Kad su se ispovijedile, mlađa časna vratila se do mene i stavila mi nešto u ruku. Pogledala sam o čemu se radi i našla malu, plavu, ovalnu medaljicu Bezgrešne.

Tako sam počela nositi čudotvornu medaljicu. Nakon nekog vremena, izgubila sam je jer se alka medaljice slomila, a medaljica pala. Kupila sam i odnijela na blagoslov drugu i sada je nosim oko vrata. (Usputno rečeno, blagoslovljene privjeske, lančiće, medalje i ostalo možete zakopati negdje gdje ne gaze ljudi kad se ti predmeti više ne mogu nositi jer se ne smiju bacati. Ono što se može spaliti, može se spaliti moleći Vjerovanje.)

Čudotvorna Medaljica Bezgrešne napravljena je prema svjedočanstvu s. Katarine Laboure od 27.11.1830.

Bila je subota uoči prve nedjelje Došašća.

“.. U pola šest popodne, dok sam u dubokoj tišini meditirala, učinilo mi se da s desne strane kapelice čujem šum, kao šuštanje svilene haljine. Digavši pogled na tu stranu, ugledah presvetu Djevicu u visini slike sv. Josipa. Bila je srednjeg rasta, a toliko lijepa da mi je nemoguće opisati. Stajala je obučena u svilenu haljinu boje bijele zore, bez ovratnika i glatkih rukava. S glave joj se spuštala bijela koprena sve do nogu. Lice joj je bilo prilično otkriveno, a noge su joj oslonjene na zemaljskoj kugli, ili bolje, na polovici kugle jer od nje vidjeh samo toliko. U rukama, uzdignutim u visini pojasa, na prirodan je način držala drugu, manju kuglu koja je predstavljala svemir. Oči su joj bile uprte u nebo, a lice joj je bilo izvanredno lijepo, ne bih ga mogla opisati. Odjednom, na njenim sam prstima primijetila prstenje ukrašeno dragim kamenjem, jedan prsten ljepši od drugoga; jedno prstenje je bilo veće, drugo manje, isijavajući pritom zrake koje bijahu jedne ljepše od drugih. Zrake su izlazile iz dragog kamenja. Veće je isijavalo dulje zrake koje su se neprestano povećavale tako da je čitava unutrašnjost bila toliko ispunjena da joj više nisam mogla vidjeti noge. Nemoguće je izreći što sam sve osjetila i što sam naučila u trenutku kada je Sveta Djevica zemljinu kuglu uručila našemu Gospodinu … U tom trenutku, bila sam i nisam bila. Osjećala sam da se stvorio okvir oko Presvete Djevice, pomalo ovalan, u kojem su se u obliku polukruga, mogle pročitati ove riječi: ‘O, Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo’.

Potom začuh glas koji mi reče: “Daj izraditi medaljicu po ovome uzoru. Svi oni koji će je nositi oko vrata dobit će velike milosti. Milosti će biti mnoge za one koji će je nositi s vjerom”.

Istog trenutka učini mi se da se okvir okrenuo. Ugledah naličje medaljice. Zabrinuta da saznam što se nalazi na naličju medaljice, jednog dana nakon duge molitve začujem glas koji mi govori:

‘Nalazi se slovo M, Marijin monogram, a iznad njega nalazi se križ. Temelj križa bijaše crta ili I, Isusov monogram. Ispod tih dvaju monograma bijahu Presveta Srca Isusa i Marije; prvo bijaše okruženo trnovom krunom, a drugo probodeno mačem’.

Pod Djevičinim nogama vidjela sam još zelenkastu zmiju sa žutim točkama…”

Dakle, na prednjoj strani medaljice, nalazi se lik Gospe. Oko nje su ispisana riječi: “O, Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo”. Na naličju su upisana slova M i križ te Isusovo srce probodeno trnovom krunom i Marijino srce probodeno mačem (radi boli). Oko monograma se nalazi 12 zvijezda koje su, upravo iz kršćanske kulture i Otkrivenja, poslužile kao simboli na zastavi EU. Toliko o tome kako Europa nema kršćanske temelje. Europa je prožeta kršćanskom. Mnogi su je oteli kršćanstvu i stvaraju nakaradu. Moramo je opet vratiti kršćanstvu jer je ona naša i mi smo njezini.

Medaljica je čudotvorna, a njezinu širenju pridonio je sv. Maksimilijan Kolbe koji je pokrenuo Vojsku Bezgrešne 16.10.1917. U tom razdoblju, osim krvavog rata, događalo se razaranja čovjeka jačanjem liberalnih struja koje su htjele rušiti istine Objave – temelje kršćanstva. Masoni su izraženo djelovali te se Crkva vrijeđala i javno izrugivala.

Sv. Maksimilijan ubijen je 1941. godine u koncentracijskom logoru kad je položio svoj život umjesto drugog čovjeka kojeg su odabrali za smaknuće.

Po zagovoru Bezgrešne dogodila su se velika čuda (dane velike milosti). Možda najpoznatije čudo je preobraćenje Židova Alfonsa Ratisbonnea koji je bio žestoki protivnik Katoličke crkve i katolika.

Medaljicu nosim kao podsjetnik; za zaštitu i snagu u borbi s mojim napastima; pomoć u življenju čistoće te kao podsjetnik na uzor prave žene i majke, Bezgrešne, naše Gospe, kojoj se uvijek možemo preporučiti u zaštitu.

Iako je Marija žena, ona je istinski zaštitnik te saveznik i žena i muškaraca jer je naša nebeska majka pa nam pomaže u svim teškoćama i napastima protiv samopouzdanja (o kojima sam pisala u prethodnom članku), a mladi je najčešće nose radi podsjećanja u očuvanja čistoće i borbe protiv napasti. Gospa nije božica, nego najizvrsniji primjer čovjeka. Njoj se ne klanjamo, nego utječemo u zagovor jer je Isusova i naša majka.

Medaljicu možete kupiti u marijanskim svetištima ili u knjižarama i suvenirnicama s kršćanskom literaturom. Ako ste u Zagrebu, medaljicu možete kupiti u knjižarama oko katedrale.

Molitva Bezgrešnoj: “O, Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo i za sve one koji se tebi ne utječu, a naročito za neprijatelje Svete Crkve i za sve one koji su tebi preporučeni.”

Svako dobro,

🙂

Quo vadis?

Legenda poznata pod nazivom “Quo vadis, Domine?” (Kamo ideš, Gospodine?) govori o Isusovom i Petrovom susretu na Apijskom putu – Vii Appii, cesti koja vodi iz Rima.

Legenda kaže da je Petar hodao Apijskim putem koji je vodio iz Rima za vrijeme žestokih Neronovih progona kršćana. Drugim riječima, Petar je bježao iz Rima i od progona.

Privatno vlasništvo, all rights reserved

U Rimu su mnogi kršćani izgubili živote radi vjere u Isusa i naviještanja Radosne vijesti. Hodajući putem, Petar je sreo Isusa koji je išao prema Rimu. Pitao ga je: “Quo vadis, Domine? Kamo ideš, Gospodine?” Isus je odgovorio: “Idem u Rim da me ponovno razapnu.”

Petar se duboko ražalostio i posramio. Promijenio je smjer i krenuo prema Rimu. U Rimu je razapet na križu koji je postavljen naglavačke na njegov zahtjev.

Ne znam kako vas i dotiče li vas uopće ova priča, ali mene je puno puta potaknula na razmišljanje i djelovanje.

Danas je jako teško prenijeti i iskomunicirati neku pozitivnu poruku koja je u skladu s Istinom ili koja promiče moralne vrijednosti.

Pritisak i blokada od strane medija, davanje pogrdnih epiteta, svrstavanje osobe u košaru pod nazivom “protiv napretka i razvoja”, nazivanjem nekoga mrziteljem, progon i sl. prepreke su na koje nailaze ljudi koji žele potaknuti druge i podsjetiti nas na dostojanstvo koje nam je dano našim rođenjem i time što smo stvoreni na Božju sliku.

Priča mi daje snagu jer me podsjeti da je jako važno znati kamo idemo, a s druge strane podsjeti me da, iako je često puta teško, ništa nije besmisleno jer ovozemaljska smrt nije kraj, nego tek početak vječnosti.

Podsjeti me da, mnogobrojne talente koje imamo, moramo koristiti za dobro i smisleno jer su nam dani s razlogom.

U konačnici, a to je i ono što je najvažnije, podsjeti me da je Isus dao svoj život za mene, da me je otkupio od zla i da se, štogod bih trebala napraviti, ne može usporediti sa žrtvom koju je On podnio.

Jeste li primijetili koliko je lakše napredovati i praviti planove kada imate cilj? Ako je cilj: Subota, 18h – gotova priprema za kolokvij/ispit i početak spremanja za izlazak, druženje s prijateljima, obitelji, odlazak na koncert, misu, humanitarnu akciju… , jeste li primijetili da ćete u tom slučaju stvarno i napraviti plan i raspored gradiva kroz tjedan kako biste tu subotu navečer mogli ostvariti svoj cilj? Ili, ako želite na neko putovanje, da ćete napraviti tjedni/mjesečni plan štednje? Ok, priznajem, nekada planovi kiksaju u provedbi, ali sve se može popraviti.

Ako pogledamo cjelokupni život, on je skup planova i miniciljeva koji bi nas trebali voditi prema krajnjem cilju – dolasku u raj.

Zato je u životu potrebno znati tko smo i kamo idemo.

Ako zaboravimo ili ne znamo tko smo, ne možemo definirati ni kamo idemo, a onda upadamo u zamku prividne slobode koja čovjeka veže okovima, umjesto da mu da istinsku slobodu. Isto tako, onda je i sve što danas radimo besmisleno jer je besciljno.

Tko smo? Tko je čovjek u svojoj biti, u egzistencijalnom smislu?

Čovjek je Božja slika i prilika, što znači da je čovjek:

jedinstven – ne postoji ista osoba poput nas, svatko je od nas jedinstven, ima jedinstvene talente, misiju, ljepotu, izgled, karakter pa stoga postoji i jako puno definicija i varijanti ljepote :))
svet jer je Božje stvorenje i
smislen (ima smisao) jer služi kao pomoć drugim ljudima u pronalasku svog smisla

Kad je Bog stvorio Adama i Evu, naglašeno je da je stvorio muško i žensko, znači naglašena je važnost spola.

Nije rečeno da je Bog stvorio crnce, bijelce ili pripadnike žute rase, visoke, niske, mršave, debele, crnokose, plavokose…, nego “muško i žensko stvori ih”.

Prva zapovijed koju im je dao je da se plode i množe te napune zemlju i sebi je podlože. Nije im prvo rekao da ne kradu, da ne lažu, da ne psuju. Iz toga proizlazi važnost spola u definiranju i formiranju osobe, a s obzirom da smo jedinstveni i imamo smisao, iz toga proizlazi da spol nije slučajnost, nego je dan kako bi pomogao u formiranju ličnosti osobe od trenutka začeća. S obzirom da imamo smisao, žena pomaže muškarcu da otkrije svoj smisao, a muškarac ženi da otkrije svoj smisao.

Upravo zato su spol i spolnost toliko napadani, a sve aktivnosti koje se provode s ciljem promjene društvene paradigme odvijaju se na području spola i spolnosti, odnosno nastanka života (rodna ideologija, abortus, eutanazija, umjetna oplodnja, zdravstveni odgoj…) Jeste li primijetili? Ako se čovjeku uništi slika o njemu kao Božjoj slici, onda je, pod krinkom slobode, sve dopušteno i normalno.

Kamo idemo (odlazimo)?

Dok smo živi, živimo ovozemaljski život. U trenutku smrti, prelazimo iz ovozemaljskog života u vječnost jer smrt nije kraj niti je ovozemaljski život sam sebi svrha.

Živeći iz dana u dan, zaokupljeni smo s puno zadataka, obveza, problema, zahtjeva. Uvijek smo u vremenskom škripcu te je teško razmišljati o vječnosti, tj. razmišljati o nečemu što nam se čini tako dalekim. Možemo živjeti zdravim životom, brinuti se o zdravlju i produljivati život, ali ono što je neizbježno je ovozemaljska smrt.

Nakon smrti, postoje dvije mogućnosti: raj ili pakao. Ako znamo kamo idemo, odnosno kamo želimo ići, odnosno kamo stremimo, onda se već danas za to moramo pripremati i živjeti u skladu s tim.

Ako znamo kamo idemo, onda ćemo se koristiti svakim darovanim sredstvom (molitva, ispovijed, misa) koje će nam pomagati na našem putu.

Ako ne znamo kamo idemo, onda je svaki put dobar jer će nas svaki put dovesti nekamo, dovesti do nečega, ali je kvaka u tome što to najčešće neće biti ono što će nam se svidjeti, ono što smo očekivali, ono za što smo stvoreni i ono čemu se nada naša duša.

Svako dobro,

🙂

Krunica kao izvor snage 🎙️🎞️

Nalazimo se u mjesecu listopadu.

Lišće je počelo padati i svojim bojama simbolizira smirivanje, završavanje radova na poljima i vinogradima.

Listopad i svibanj posebno su posvećeni Mariji u obliku pobožnosti. Pobožnost prvenstveno znači osobnu pažnju, sabranost i predanje Bogu u osobnoj molitvi, ali može značiti i zajednički oblik molitve. Listopadske i svibanjske pobožnosti obuhvaćaju zajedničko moljenje krunice vjernika u crkvi nakon koje slijedi sv. misa jer se na taj način potiče veće zajedništvo vjernika. Osim toga, krunicu možete moliti i sami te je odličan izvor osobne pobožnosti, a najbolje je kad župe mole krunicu prije svete mise cijelu godinu.

Nastavi čitati “Krunica kao izvor snage 🎙️🎞️”