Legenda poznata pod nazivom “Quo vadis, Domine?” (Kamo ideš, Gospodine?) govori o Isusovom i Petrovom susretu na Apijskom putu – Vii Appii, cesti koja vodi iz Rima.

Legenda kaže da je Petar hodao Apijskim putem koji je vodio iz Rima za vrijeme žestokih Neronovih progona kršćana. Drugim riječima, Petar je bježao iz Rima i od progona.

U Rimu su mnogi kršćani izgubili živote radi vjere u Isusa i naviještanja Radosne vijesti. Hodajući putem, Petar je sreo Isusa koji je išao prema Rimu. Pitao ga je: “Quo vadis, Domine? Kamo ideš, Gospodine?” Isus je odgovorio: “Idem u Rim da me ponovno razapnu.”

Petar se duboko ražalostio i posramio. Promijenio je smjer i krenuo prema Rimu. U Rimu je razapet na križu koji je postavljen naglavačke na njegov zahtjev.

Ne znam kako vas i dotiče li vas uopće ova priča, ali mene je puno puta potaknula na razmišljanje i djelovanje.

Danas je jako teško prenijeti i iskomunicirati neku pozitivnu poruku koja je u skladu s Istinom ili koja promiče moralne vrijednosti.

Pritisak i blokada od strane medija, davanje pogrdnih epiteta, svrstavanje osobe u košaru pod nazivom “protiv napretka i razvoja”, nazivanjem nekoga mrziteljem, progon i sl. prepreke su na koje nailaze ljudi koji žele potaknuti druge i podsjetiti nas na dostojanstvo koje nam je dano našim rođenjem i time što smo stvoreni na Božju sliku.

Priča mi daje snagu jer me podsjeti da je jako važno znati kamo idemo, a s druge strane podsjeti me da, iako je često puta teško, ništa nije besmisleno jer ovozemaljska smrt nije kraj, nego tek početak vječnosti.

Podsjeti me da, mnogobrojne talente koje imamo, moramo koristiti za dobro i smisleno jer su nam dani s razlogom.

U konačnici, a to je i ono što je najvažnije, podsjeti me da je Isus dao svoj život za mene, da me je otkupio od zla i da se, štogod bih trebala napraviti, ne može usporediti sa žrtvom koju je On podnio.

Jeste li primijetili koliko je lakše napredovati i praviti planove kada imate cilj? Ako je cilj: Subota, 18h – gotova priprema za kolokvij/ispit i početak spremanja za izlazak, druženje s prijateljima, obitelji, odlazak na koncert, misu, humanitarnu akciju… , jeste li primijetili da ćete u tom slučaju stvarno i napraviti plan i raspored gradiva kroz tjedan kako biste tu subotu navečer mogli ostvariti svoj cilj? Ili, ako želite na neko putovanje, da ćete napraviti tjedni/mjesečni plan štednje? Ok, priznajem, nekada planovi kiksaju u provedbi, ali sve se može popraviti.

Ako pogledamo cjelokupni život, on je skup planova i miniciljeva koji bi nas trebali voditi prema krajnjem cilju – dolasku u raj.

Zato je u životu potrebno znati tko smo i kamo idemo.

Ako zaboravimo ili ne znamo tko smo, ne možemo definirati ni kamo idemo, a onda upadamo u zamku prividne slobode koja čovjeka veže okovima, umjesto da mu da istinsku slobodu. Isto tako, onda je i sve što danas radimo besmisleno jer je besciljno.

Tko smo? Tko je čovjek u svojoj biti, u egzistencijalnom smislu?

Čovjek je Božja slika i prilika, što znači da je čovjek:

• jedinstven – ne postoji ista osoba poput nas, svatko je od nas jedinstven, ima jedinstvene talente, misiju, ljepotu, izgled, karakter pa stoga postoji i jako puno definicija i varijanti ljepote :))
• svet jer je Božje stvorenje i
• smislen (ima smisao) jer služi kao pomoć drugim ljudima u pronalasku svog smisla

Kad je Bog stvorio Adama i Evu, naglašeno je da je stvorio muško i žensko, znači naglašena je važnost spola.

Nije rečeno da je Bog stvorio crnce, bijelce ili pripadnike žute rase, visoke, niske, mršave, debele, crnokose, plavokose…, nego “muško i žensko stvori ih”.

Prva zapovijed koju im je dao je da se plode i množe te napune zemlju i sebi je podlože. Nije im prvo rekao da ne kradu, da ne lažu, da ne psuju. Iz toga proizlazi važnost spola u definiranju i formiranju osobe, a s obzirom da smo jedinstveni i imamo smisao, iz toga proizlazi da spol nije slučajnost, nego je dan kako bi pomogao u formiranju ličnosti osobe od trenutka začeća. S obzirom da imamo smisao, žena pomaže muškarcu da otkrije svoj smisao, a muškarac ženi da otkrije svoj smisao.

Upravo zato su spol i spolnost toliko napadani, a sve aktivnosti koje se provode s ciljem promjene društvene paradigme odvijaju se na području spola i spolnosti, odnosno nastanka života (rodna ideologija, abortus, eutanazija, umjetna oplodnja, zdravstveni odgoj…) Jeste li primijetili? Ako se čovjeku uništi slika o njemu kao Božjoj slici, onda je, pod krinkom slobode, sve dopušteno i normalno.

Kamo idemo (odlazimo)?

Dok smo živi, živimo ovozemaljski život. U trenutku smrti, prelazimo iz ovozemaljskog života u vječnost jer smrt nije kraj niti je ovozemaljski život sam sebi svrha.   

Živeći iz dana u dan, zaokupljeni smo s puno zadataka, obveza, problema, zahtjeva. Uvijek smo u vremenskom škripcu te je teško razmišljati o vječnosti, tj. razmišljati o nečemu što nam se čini tako dalekim. Možemo živjeti zdravim životom, brinuti se o zdravlju i produljivati život, ali ono što je neizbježno je ovozemaljska smrt.

Nakon smrti, postoje dvije mogućnosti: raj ili pakao. Ako znamo kamo idemo, odnosno kamo želimo ići, odnosno kamo stremimo, onda se već danas za to moramo pripremati i živjeti u skladu s tim.

Ako znamo kamo idemo, onda ćemo se koristiti svakim darovanim sredstvom (molitva, ispovijed, misa) koje će nam pomagati na našem putu.

Ako ne znamo kamo idemo, onda je svaki put dobar jer će nas svaki put dovesti nekamo, dovesti do nečega, ali je kvaka u tome što to najčešće neće biti ono što će nam se svidjeti, ono što smo očekivali, ono za što smo stvoreni i ono čemu se nada naša duša.

Svako dobro,

🙂