Arhive oznaka: važnost spola

Žene i muškarci s istospolnim sklonostima ne mogu biti svećenik

Danas se sve mora objašnjavati jer ljudima nije jasno ono što je samo po sebi jasno. Konkretno na ovoj temi, uvijek je bilo jasno kako muškarac ne može biti žena niti žena muškarac pa su pojave bile samoobjašnjavajuće. Vjerojatno ima još detaljnijih i obuhvatnijih objašnjenja, ali objasnit ću čisto laički i logički zašto žena ne može biti niti će ikada moći biti svećenik te zašto muškarac s istospolnim sklonostima ne može biti svećenik.

Ukratko rečeno, žena ne može biti svećenik jer je Isus bio muškarac i zato što je Isus

Posljednja večera
Đuro Seder, “Posljednja večera”, hilp.hr

zaručnik koji daje svoj život, svoje tijelo za svoju zaručnicu (Crkvu). Zaručnica ne može dati svoj život, svoje tijelo za zaručnicu (Crkvu) jer je to protuprirodno pa samim time žena ne može napraviti ni pretvorbu niti predstavljati Isusa (zaručnika). Muškarac s istospolnim sklonostima ne može biti svećenik jer on ne daje svoj život, svoje tijelo za zaručnicu (Crkvu) niti može napraviti pretvorbu, a niti predstavlja Isusa. Nijedan od ova dva slučaja nije diskriminirajući. To su jednostavno datosti.

Ono što je otkriveno istragom u SAD-u nakon izbijanja rane zlostavljanja u Crkvi je sljedeće: više od 80 posto slučajeva zlostavljanja je bilo uzrokovano istospolnim težnjama – počinili su ih svećenici s istospolnim sklonostima prema odraslim muškim osobama, dok su manje od 20 posto slučajeva bili pedofilski zločini! To se mora vrlo jasno reći, a Crkva se držati Isusova nauka te srezati LGBT i rodnu ideologiju u korijenu u samoj Crkvi i u društvu, samo odmahnuti rukom na one koji je optužuju za diskriminaciju jer to nije diskriminacija. Znate li kako interesne skupine istovremeno lobiraju i stvaraju pritisak da se osobe s LGBT sklonostima primaju u svećenički red dok istovremeno optužuju crkvu za pedofiliju? Zašto? Zato što je žele uništiti. Crkva mora raščistiti zločine pedofilije, ali više od 80 posto slučajeva čine homoseksualni zločini koji će se stalno javljati ukoliko se popusti pritisku.

Jednako tako, svaka žrtva je previše, ali je broj žrtava daleko manji nego što to mediji žele prikazati te se svaki taj slučaj mora gledati kao pojedinačni slučaj. Taj broj je manji i od broja žrtava npr. učitelja/ica, a u Crkvi je puno više dobrih svećenika, redovnika i redovnica.

Crkva se mora prestati ispričavati radi svog nauka i voditi računa o onome što je ispravno, a ne o zamjeranju ovome svijetu koji je ionako lud. Broj (praktičnih) vjernika se ne povećava nevjerodostojnošću, nego vjerodostojnošću pa koliko god to “teških pravila življenja ili zahtjeva obuhvaćalo” jer ono što je lažno ne može ni zadržati čovjeka s obzirom da se na to čovjek ne može osloniti. To je jedini način na koji se neće stvarati nove rane na Kristovom tijelu.

Različiti su razlozi radi kojih ljudi rade svašta, ali je sve povezano sa smislom, a sa smislom nema veze princip “može kakogod”, a princip “može kakogod” nikada ne smije biti prisutan u Crkvi. Crkva nije cirkus u koji ljudi dolaze radi zabave, zato što im je zabavno ili zato što im se nudi zabavni sadržaj. Jadna Crkva u kojoj se moraju izmišljati sadržaji kako bi se privukli ljudi. I, znate što? Unatoč tome što postanemo klauni koji pripremaju različite sadržaje kako bi odškrinuli ljudima vrata prema Isusu, opet nema rezultata, a dodatno nas svi oni koji su nas natjerali da postanemo klaunima optužuju što smo postali klaunima. Eto, tako prođe onaj tko ne živi Isusov nauk, nego želi udovoljiti zlu. Zlo pojede sve i nikada se ne zaustavi samo na malom prstu.

Zašto? Zato što Isus nije klaun pa ni Njegova zaručnica (Crkva) ne može privući ljude ako se ponaša kao klaun. Ljude privlači istina o Isusu i Njegov način života, a to podrazumijeva i zadatke koji su, iako teški, toliko smisleni pa ne predstavljaju nikakav problem. Problem je kad se ljudima servira Crkva kao zajednica Isusovih prijatelja čijim je dijelom vrlo jednostavno biti. Samim praktičnim katolikom se postaje odgojem od rođenja. Kasnije je to teško nadoknaditi.

Ovo, ukratko rečeno, možemo provesti postupno po sljedećim točkama:

1. “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju On ga stvori, muško i žensko stvori ih.” (Post, 27) -> Bog je Stvoritelj života. On odlučuje kad će i hoće li nastati novi život, a muž i žena svojim udjelom postaju su-tvorci novog života kojeg moraju štiti od začeća do prirodne smrti. Bog stvara čovjeka u jednom od dva spola – muškom i ženskom. Bog stvara čovjeka na svoju sliku (identitet) i čovjek kao takav nije proizvod slučajnosti. Ako čovjek kao jedinka nije proizvod slučajnosti, onda i spol čovjeka nije proizvod slučajnosti, nego odraz Božje volje

2. Spol ima nemjerljivu ulogu u izgradnji identiteta osobe. Bog daje čovjeku identitet, a s obzirom da je Bog nepogrješiv i Njegovo djelovanje nije proizvod slučajnosti, spolni identitet osobe nije pogrješka jer ga on itekako određuje, a s obzirom da nije pogrješka ujedno je i nepromjenjiv

Nastavi čitati Žene i muškarci s istospolnim sklonostima ne mogu biti svećenik

Quo vadis?

Legenda poznata pod nazivom “Quo vadis, Domine?” (Kamo ideš, Gospodine?) govori o Isusovom i Petrovom susretu na Apijskom putu (Via Appia), cesti koja vodi iz Rima. Legenda kaže da je za vrijeme žestokih Neronovih progona kršćana, Petar hodao Apijskim putem koji je vodio iz Rima- Drugim riječima, Petar je bježao iz Rima i od progona.

Privatno vlasništvo, all rights reserved

U Rimu su mnogi kršćani izgubili živote radi vjere u Isusa i navještanja Radosne vijesti. Hodajući putem, Petar je sreo Isusa koji je išao prema Rimu. Pitao ga je: ” Quo vadis, Domine? Kamo ideš, Gospodine?”. Isus je odgovorio: “Idem u Rim da me ponovno razapnu.” Petar se duboko ražalostio i posramio. Promijenio je smjer i krenuo prema Rimu. U Rimu je razapet na križu koji je postavljen naglavačke.

Nastavi čitati Quo vadis?