“Nisam samo protiv pobačaj a. Ja sam za život.” (A. Bocelli)
Za argumentiranu raspravu uopće nije bitno što je netko ostvario u životu, kako je doprinio ovom svijetu, je li bio dobar ili zao kako bi to onda bio argument za život.
Apsolutno je nevažno tko je ostao živ zahvaljujući zabrani pobačaja. Čovjek je, po tome što je Božje biće i što bez Njegove odluke ne bi ni nastao, neprocjenjive vrijednosti. Ima pravo na život samom tom činjenicom.
Život započinje začećem.
Od amebe ili klupe ne može nastati čovjek nakon devet mjeseci razvoja. Zdravom logikom, to znači da se od početka radi o čovjeku, a nadalje da se, u slučaju prekida života, radi o smrti. To je činjenica koja jednako vrijedi i jednako je treba poštovati i katolik i musliman i ateist te je to sama suština zašto pobačaj nije dobro.
Priziv savjesti je sasvim logično i apsolutno neotuđivo pravo u bilo kojem zanimanju i pitanju, pa tako i u slučaju abortusa i liječnika. Abortus je duboko nemoralan čin ubojstva nerođenog djeteta. Točnije rečeno: neotuđivo je pravo živjeti i raditi moralno.
Apsurdna je rasprava treba li dozvoliti moralno življenje, kao da bi osoba uopće trebala tražiti dopuštenje za moralno življenje.
Besmisleno je uzimati slučaj po slučaj i ‘odobravati’ pravo na priziv savjesti. Pravo na priziv savjesti postoji u svakom segmentu života – bila osoba liječnik koja ne želi živjeti nemoralno pa neće raditi abortus, bila osoba ekonomist koja ne želi živjeti nemoralno pa neće muljati s uvjetima stečaja, bila osoba kuhar koja ne želi živjeti nemoralno pa neće staviti otrov u peciva.
Javno svjedočenje utjecajnih i poznatih može ohrabriti. Andrea bi imao jednako pravo na život i da nije postao odličan tenor i utjecajan u glazbenoj industriji. Mi bismo imali jednako pravo na život i da jesmo i da nismo ono što smo danas.
Budi svjetlo svijeta i sol zemlje. Nekada se čini kao da je nešto uzaludno, ali Bog sve vidi i pomaknut će stvari kad je pravo vrijeme.