Ponekad dojadi skretati pogled s tuđih pogrešaka ili grijeha u smislu pružanja novih prilika, okretanja drugog obraza ili traženja u drugome naznaka njegovog dostojanstva – slike Božje.
Možda vam može pomoći to da je puno gore biti osoba od čijih pogrešaka treba skrenuti pogled jer ta osoba ima moralnu krivnju, nego osoba koja treba skrenuti pogled. Uvijek je ljepše mirisati nego zaudarati.
Juda Iškariotski bio je jedan od Isusovih najbližih suradnika. Bio je jedan od dvanaestorice koje je Isus uvijek imao uza se, kojima je otkrio tko je i što je, koje je pripremao za službu Puta kad On uziđe na nebo.
Nakon što je Isus bio predan, Juda je otišao potražiti pomoć kod svećeničkih glavara koji su mu platili kako bi ih odveo do Isusa i kako bi im pokazao tko je Isus.
Kad je shvatio što je učinio, ponio je dobivenih trideset srebrnika i rekao im da je pogriješio što je predao krv nedužnu.
Drugim riječima, sav uznemiren, izvan sebe, Juda je otišao k njima po savjet. Htio je da mu pomognu vratiti se na pravi put, htio je da mu pomognu maknuti grizodušje i jezu spoznaje koja mu je sjela na srce, pamet, dušu.
“Jer novi ateizam nije poput starog, teorijskog ateizma koji se ponosio što je intelektualno sastavljen od malo znanosti, antropologije i komparativne religije. Novi ateizam nije ateizam intelekta, nego ateizam volje; to je čin slobodnog i željnog odbacivanja moralnosti i njezinih zahtjeva. On započinje samoostvarenjem (afirmacijom samog sebe – moja napomena) i nijekanjem moralnog zakona.”
“Barbarizam novog doba neće biti poput onog starih Huna; on će biti tehnološki, znanstveni, sekularistički i propagandni. Neće doći izvana, nego iznutra jer barbarizam nije izvannas; on je unutarnas. Stare civilizacije su bile uništene uvezenim barbarizmom; moderne civilizacije odgajaju svoj.”
Sluga Božji Fulton J. Sheen
“Karakteristika svake propadajuće civilizacije je kako velike skupine ljudi nisu svjesne tragedije. Čovječanstvo u krizi je općenito neosjetljivo na težinu vremena u kojima živi. Ljudi ne žele vjerovati da su njihova vremena zla, dijelom i zato što nemaju standarda izvan sebe po kojem bi procijenili svoje vrijeme. Ako ne postoji fiksni koncept pravde, kako će čovjek znati da je ona prekršena? Samo oni koji žive u vjeri stvarno znaju što se događa u svijetu; velike mase bez vjere su nesvjesne destruktivnih tijekova koji nastaju zato što su izgubili viziju visine s koje su pali.”
nalazimo se u godini milosrđa koju je proglasio papa Franjo.
Ono kad Isusu pričaš kako ti je teško…
Grijehom vrijeđamo Božju čast i ljubav, svoje dostojanstvo djeteta Božjeg i duhovno zdravlje Crkve. Potrebno je ostvariti ustaljeni red odlazaka na ispovijed jer se ispovijedanjem rješavamo napasti i navezanosti na grijeh, a svatko od nas ima napasti koje ga najviše napadaju jer smo svi jedinstveni i imamo različite životne priče. Redovitim ispovijedanjem, duša se čisti jer se vježba u pokajanju i poniznosti te zadobiva mnoge milosti pomirenjem s Bogom i sa samim sobom.
Sv. Ivan Bosco je doslovno osjećao smrad grijeha ljudi koji su mu dolazili na ispovijed. Nakon ispovijedi, smrad bi nestao.
Ja idem svaka četiri tjedna i svaki put s ispovijedi odlazim sretna i mirna, bez tereta na leđima i oko srca, Razveseli me snaga poniznosti koju dobijem. Srce mi, doslovno, pjeva, radosna sam, volim cijeli svijet jer se podsjetim koliko me Bog ljubi baš takvu kakva jesam.
Ako se nekad osjećaš očajno jer ponavljaš isti grijeh ili si na početku svog duhovnog rasta ili u posebno teškim životnim trenutcima i iskušenjima, ispovijedaj se stvarno redovito, tj. nemoj izbjegavati ispovijed ako znaš i osjetiš da si sagriješio/la. Nemoj pasti u zamku oklijevanja, straha ili srama. Kreni bez straha i svaki put bit ćeš jači/a.
S obzirom da ne znamo kad ćemo umrijeti, po pitanju grijeha i ispovijedi trebamo se odnositi kao da živimo zadnji dan života i na ispovijed odlaziti koliko nam je potrebno, odnosno kad smo sagriješili.
Ispovijed ne smije postati izlika za činjenje grijeha jer, kako bi ispovijed bila valjana, preduvjet je kajanje za grijehe i obećanje da ćemo se truditi biti bolji. Ako činimo što želimo u lažnoj slobodi i onda primjenom automatizma odlazimo na ispovijed, a jedva čekamo ponoviti grijeh jer razmišljamo ‘postoji ispovijed koja će to riješiti’, ona ne ostvaruje svoje učinke.
Ne volim takav pristup i ne volim nevjerodostojnost, deklarativnost. Ono što se dosta zloupotrebljava je i sam pojam “milosrđe”. Milosrđe nije davanje blagoslova na naše krive postupke i kršenje crkvenog nauka pod niti vodiljom da Bog sve oprašta. Milosrđe i neosuđivanje ne znače ni diktaturu političke korektnosti. Milosrđe bez istine je najveći zločin jer smo zapriječili spasenje čovjeku. Nismo ga uputili na put spasenja.
Nedavno sam razgovarala s jednim svećenikom o toj temi te o tome kako me ona malo “žulja”. On je rekao nešto što mi je pomoglo. Rekao je da oni (svećenici) možda krivo započnu temu izgubljenog sina jer bi, na početku teme i prije nego počnu o milosrđu, prvo trebali reći da je najbolja varijanta nikada ne otići iz Očeva doma. Ako nekoga volimo, ne želimo ga povrijediti, unaprijed se oslanjajući na to da će nam ionako oprostiti. Nakon što upoznaju vjernike s time, mogli bi nastaviti s onim da, ako se grijeh dogodi, moramo čvrsto odlučiti da ćemo se popraviti, tražiti oprost i pouzdati se u Božje milosrđe jer nam je ono svima potrebno.
otpuštanje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha
mir i spokoj savjesti te duhovna utjeha
povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu
Za zadobivanje potpunog oprosta vremenite kazne u godini milosrđa (2016.), potrebno je:
iskreno se pokajati za grijehe
ispovijediti se
pričestiti se
izmoliti molitve na nakanu Svetoga Oca prigodom hodočašća u jubilejsku crkvu.
Jubilejska crkva je crkva koja je unaprijed određena i na kojoj su, na početku godine milosrđa, svečano otvorena vrata milosrđa (npr. katedrala u Zagrebu).
Molitve na nakanu Svetog Oca su: Vjerovanje + Očenaš + Zdravo Marijo + Slava Ocu.
Ispovijed je ogromni Božji poklon za nas kojim nas On uvijek iznova podsjeća da smo Njegova ljubljena djeca koju dočeka raširenih ruku, ali ne bez pokajanja. Mogućnost ispovijedi treba što obilatije koristiti jer se sklonost nekom grijehu može riješiti samo povratkom u Božje krilo kroz stalno ispovijedanje tog grijeha kad god ga počinimo. Ako smo neki grijeh učinili jednom, jednom ga i ispovijedimo. On nam je oprošten ispovijeđu. Ono što se može dogoditi je da se čovjek i dalje kaje, očajava, žaluje ili sumnja da mu je oprošteno pa ima potrebu ispovijedati jedan grijeh više puta. To se ne može raditi.
Isus je jedini koji nas nikada neće ostaviti kako god se osjećali, osjećali ili ne osjećali njegovu prisutnost i osjećali se usamljeno. On je savršen i zato nas može savršeno voljeti. On je iznad emotivnosti i podložnosti osjećajima jer bi osjećaji nekada jedno, a razum ono drugo (što je ispravno). Jedino On sluša sve naše sreće, tuge, tjeskobe i probleme jer jedino On zna sve i zato mu ništa što nas tišti nije trivijalno i beznačajno.
Koliko god imali sreće pa smo u životu imali osobe koje su nam dale obilje ljubavi, potpore i bliskosti, nijedan čovjek nikada neće moći u nama utažiti želju za potpunošću – potpunim pripadanjem i savršenom ljubavlju. To daje jedino Bog jer jedino On savršeno ljubi, stoga nemoj na ovome svijetu i od ljudi tražiti takvu ljubav jer je tražiš na krivom mjestu. Možeš imati najboljeg muža/ženu na svijetu, a ipak ćeš se nekada osjećazi nepripadajuće i usamljeno.
Zato muž i žena jedno drugome pomažu u rastu, razvoju i putu prema Nebu. To je smisao brak – pomoći suprugu/supruzi da dođe u Nebo, da joj/mu sv. Petar otključa vrata raja nakon sto dođe do svog ovozemaljskog kraja.
Nemoj odustajati!
Hvala vam na molitvama, podršci i čitanju.
Ne znam koje su vaše potrebe. Znam da se svi nalazimo u različitim životnim situacijama, ali opet s istim iskonskim potrebama i čežnjama. Sve vas nosim u molitvama, a molim vas da i vi mene nosite u svojim.
Pitate li se ikada što se događa kada naši postupci ne potvrđuju ono za što se deklarativno izjašnjavamo (izdajemo) te tko snosi posljedice tog nesrazmjera? Razmišljate li ikada da moje i vaše ponašanje baca svjetlo na nas same, ali i na našu katoličku vjeru i Crkvu koju je utemeljio Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek? Teorija nije sama sebi svrha, nego se treba primijeniti u praksi.