Prije nekoliko tjedana, u jedan petak kad je bilo na redu sljedeće čitanje, moj župnik imao je jako dobru propovijed.
Započeo ju je primjerom onoga što nikada nije čuo da mu je bilo koji čovjek koji je pristupio sakramentu ispovijedi kod njega ispovijedio.
Ulomak iz evanđelja bio je sljedeći:
“I otišavši odande, dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. 2 I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? 3 Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se zbog njega.
Subscribe to continue reading
Subscribe to get access to the rest of this post and other subscriber-only content.
Nekako ne priliči uz ovako lijepu sliku i značenje crkve pisati o grijehu nepotizma i mita, ali s druge strane, možda baš zbog sakramenta ispovijedi koji se najčešće podjeljuje u crkvi, ima smisla pisati o tome.
Nepotizam i mito su, prije svega, veliki grijesi, a tek onda i ilegalne radnje. Oni potkopavaju zdrave temelje društva i blokiraju njegovo normalno funkcioniranje jer ga truju.
Grijeh nepotizma i mita jednako čini osoba koja daje mito, kao i ona koja ga prima. Nema izuzetaka!
Treba potražiti drugo rješenje. Postojanje mita nedopustivo je pogotovo u zdravstvu. Ne mogu pojedini pacijenti imati bolji tretman od drugih zbog nepotizma ili mita. Pacijenti ne smiju davati mito, a liječnici ne smiju tražiti mito.
Ako se te radnje ne sprječavaju i ne spriječe, takav način funkcioniranja preraste u strukturu grijeha kroz koju više ništa ili nitko ne može proći bez pridržavanja takvih ponašajnih normi.
Jesu li svi ljudi neke skupine jednaki i pridržavaju li se istih moralnih načela? Ne.
Zato tvrditi da ništa ne valja i da su svi isti (zli) nije dobro. Dobro je nekada u manjini, ali to nije opravdanje kako bismo se ponašali kao većina ako se većina ne ponaša ispravno.
Činjenjem grijeha i kriminalnih radnji ne možemo dobiti ništa dobro.
Ono što stalno ističem vezano za politiku, principe, odgoj i moral, a što mora rezultirati vjerodostojnošću, može se sažeti na sljedeći način:
Status quo “on krade, ali daje i ljudima” je status quo kriminala.
Stabilnost kažnjavanja poštenih i principijelnih koji ne žele igrati po pravilima kriminalnog statusa quo, nego su ga uzdrmali je stabilnost nagrađivanja nepoštenih stabilnim poslovima u tromom državnom sektoru.
Politička stabilnost kriminala, ortaka i hobotnice od najniže do najviše razine nije stabilnost kojoj treba težiti.
Stabilnost rođačkog kapitalizma i struktura je u Nebo vapijući grijeh.
Deklarirani vjernik koji ne živi i ne radi po deklariranoj vjeri je sablazan.
Bezkarakterna i bezbožna stabilnost je moralna kaljuža.
Politička stabilnost bez odgoja je oportunitetni trošak situacijskog lopova.
Stabilnost kolektivne (ne)odgovornosti je stabilnost propalog poduzetničkog društva i propale države.
Stabilnost neimenovanja stvari i pojava pravim imenom je stabilnost nevjerodostojnosti i gaženja savjesti.
Stabilnost neizvršavanja građanske dužnosti glasanja je stabilnost neodgovornosti i mogućih izbornih manipulacija.
Stabilnost planskog razvoja samo jednog grada u državi koji živi kao država u državi s privilegijama, za razliku od ostatka države, je stabilnost “sve dođe na naplatu” i “sve se vraća, sve se plaća” (depopulacija).
Stabilnost koju osiguravaju predstavnici većine građana, koji su samo deklarativni u stavovima, s predstavnicima, koji mrze tu većinu građana, je stabilnost političke trgovine, nevjerodostojnosti, kriminala, nepotizma i demografske katastrofe. To je stabilnost i lijenih državnih zaposlenika i umirovljenika s 35 godina, vrijednih privatnih zaposlenika koji ni sa 60 godina ne mogu u zasluženu mirovinu, a koji financiraju one koji su s 35 godina otišli u mirovinu i one koji i ne traže posao ili rade na crno, a imaju zdravstveno osiguranje preko burze za zapošljavanje.
To je stabilnost fakultetski obrazovanih ljudi diplomiranih magna cum laude koji rade za 2.400 kn uz sve svoje sposobnosti. To je stabilnost poduzetnika koji imaju milijune (milijarde?) kuna duga koji se toleriraju oporezivanjem poštenih poduzetnika i za zrak koji dišu.
Pred kraj prošlog tjedna, u Hrvatskoj je buknula vijest kako je hrvatska vanjska politika (konačno) krenula u dobrom smjeru.
Doduše, ova vijest je negativna i opasna ako se pita članove različitih civilnih udruga koje se financiraju novcem poreznih obveznika, a ne zastupaju interese i vrijednosti tih poreznih obveznika te su se odmah digle na noge.
Jednako tako, na noge su se digli diplomati prošlih diplomatskih misija i političari političkih opcija koje nemaju potporu hrvatskog društva, ali koji su s jedan posto birača uspjeli postaviti i ministre, raširiti “rođo ekonomiju” po državnim društvima, a i ocrnjivati Hrvatsku po svijetu (mislim na političku opciju HNS – Hrvatska narodna stranka). Kad govorimo o izborima, ponekad je točna poznata Churchillova izreka: “Najbolji argument protiv demokracije je petominutni razgovor s prosječnim glasačem.”
I dok se Churchill vrlo vjerojatno nije vodio moralnošću i moralnom (apsolutnom) istinom, nego pragmatičnom politikom na svoj mlin, ja se vodim moralnošću pa bih tako tu njegovu izreku modificirala gledajući na ovaj način: to što puno ili svi ljudi biraju isto, ne govori ništa o moralnosti i ispravnosti toga.
Moralno ispravno je moralno ispravno pa i onda kada to nešto odabire samo jedna osoba. Moralno neispravno je moralno neispravno i onda kada to svi biraju. Ja sasvim sigurno nisam osoba koja se oslanja na to da je moralno ono što većina odluči. To nikada nije bio moj credo.
bug.hr
Zaokret Hrvatske i naše vanjske politike je ohrabrujuća vijest, ali samo ako se i dalje nastavi u tom smjeru te na svim frontovima.
Neću biti preoptimistična s obzirom da je i politička opcija na vlasti puno puta dokazala da nije demokršćanska. Jedan od primjera krivog reagiranja je i u slučaju s Hrvatskim audiovizualnim centrom (HAVC). Državna revizija pokazala je mnogobrojne nepravilnosti i malverzacije u korištenju novca poreznih obveznika, a prošli su bez sankcija. To se mora sankcionirati bez obzira radi li se o desnima, lijevima, onima gore ili dolje. Drugi primjer je pokušaj uvođenja liberalnog ZO-a. Ili nepotizam, korupcija…
Samo se nadam da hrvatske europarlamentarke iz demokršćanske opcije ne pokvare stvari s obzirom da su, pomalo negativno, rekle da nisu upoznate s time. Nažalost, pokazalo se da nema mjesta preoptimističnosti s obzirom da te iste zastupnice najavljuju ratifikaciju Istanbulske konvencije koja potiče rodnu ideologiju.
Da mi je znati gdje je otišlo krivo s demokršćanskom opcijom i njihovim zastupnicima! Neću reći da su pogriješili u vjerodostojnosti. Oni jesu vjerodostojni u onome što jesu, a demokršćanska opcija nisu.
Kad smo kod HAVC-a i hrvatskog filma, ja ne volim hrvatski film jer se ne miče od loših tema.
Obitelji koje su u njima prikazivane su uvijek disfunkcionalne. Netko je uvijek narkoman, netko alkoholičar, djeca su nesretna i premlaćivana u mračnoj rupčagi od stana, a Crkva uvijek u krivu. I samo osvjetljenje i scenografija je tmurna i jadna, nekako kao da je film zaostao u dobu totalitarističkih režima gdje je sve bilo sivo i u betonskom bloku. Jednostavno je sve nekako poremećeno (što ne znači da i to nije dio stvarnosti i da nema takvih obitelji), ali ovdje je tako u svakom filmu.
Jako sam protiv uplitanja politike u teme filmova, ali sam i protiv financiranja filmova koji ocrnjuju porezne obveznike i državu koja ih financira te koji promiču laži i lažnu sliku društva. HAVC financira projekte koji su protivni hrvatskim interesima i koji ocrnjuju Hrvatsku u svijetu. Mora postojati odgovornost prema vlasniku sredstava. Privatnik bi odavno propao ukoliko bi tako postupao. Da, to je ta razlika između privatnog i državnog sektora.
Lako je biti kulturni “intelektulac” s državom kao kasicom prasicom kojoj ne polažeš račun zašto je vaš film pogledalo deset ljudi u kinu, iako je osvojio nagradu na nekom festivalu. Osvojio je nagradu jer drugi nisu ludi pljuvati po svom izvoru financiranja pa vas se nagradilo za idiotizam.
O čemu se radi u zaokretu vanjske politike?
Tijekom rasprave o ljudskim pravima unutar Vijeća Europske unije, hrvatski ministar vanjskih poslova je iznio hrvatsko stajalište vezano za reproduktivna prava i financiranje nizozemske inicijative stvaranja zajedničkog fonda EU iz kojeg bi se financirali pobačaji diljem svijeta.
Nizozemska inicijativa “She decides” nastala je kao odgovor nizozemske vlade na potez američkog predsjednika, D. Trumpa, od 23. siječnja 2017. On je tada potpisao ukaz kojim se zabranjuje financiranje međunarodnih nevladinih organizacija koje pružaju usluge ili daju potporu za pobačaj u inozemstvu. Tim potezom je zatvorio značajan izvor sredstava abortivnim klinikama i udrugama koje promiču abortus u SAD-u, a ovim zajedničkim fondom nadoknadio bi se taj gubitak. Neke države su pozitivno reagirale, dok su Mađarska i Poljska zauzele stajalište kao Hrvatska.
Čak ako i maknemo moralni aspekt i biološke istine, i ekonomski je apsurdno da hrvatski ili nizozemski porezni obveznik financira pobačaj npr. jednoj Amerikanki.
Hrvatska je naglasila kako termin ‘seksualno i reproduktivno zdravlje i prava tumači na način da ne uključuje abortus’ te naglasila načelo supsidijarnosti (svaka država odlučuje kako će tumačiti ili kakvu će odluku donijeti) oko ovog pitanja.
Ovu odluku treba gledati i u svjetlu približavanja Hrvatske Višegradskoj skupini, tj. konačnom vraćanju Hrvatske u okrilje Srednje Europe gdje i pripada – vrijednosno, kulturološki i civilizacijski.
Nadalje, Hrvatska je u svom stajalištu naglasila kako će ‘posebnu pozornost posvetiti promicanju i zaštiti tradicionalne obitelji, temeljene na braku koji je definiran kao zajednica žene i muškarca te, kao takav, prirodna i temeljna jedinica društva’. Jednako tako, Hrvatska će se potruditi na području ‘podizanja svijesti o nasilju i progonu kršćanske i drugih vjerskih manjina u zemljama u kojima se vjerske slobode ne poštuju u potpunosti, posebno na Bliskom istoku’.
Naravno, ovakvo stajalište je ne samo legitimno – u skladu s Ustavom RH, Poveljom EU o temeljnim pravima i programom Vlade RH, nego i jedino moguće za jednu opciju koja se želi nazivati demokršćanskom, iako je svoje kršćanstvo pogazila već sto puta.
Lijeve političke opcije uvijek hrabrije provode svoje ideje. Možda je to zato jer nemaju usađenu zapovijed ljubavi i kršćanska moralna načela pa nemaju problema s agresivnošću te im je svako “oružje” dobrodošlo, čak i ono na osobnoj razini? Ili možda jer u demokršćanskim opcijama nisu istinski demokršćani? Jedan od svakako lako dokazljivih razloga je podrška medija s ozirom da su urednici uglavnom lijevo-liberalno nastrojeni. Kako društvo uništava neprincipijelni demokršćanin, jednako ga upropaštava totalitarni ljevičar uspješan u razarajućim principima.
Ono što je još potrebno istaknuti i prepoznati su opcije koje se kite kršćanstvom i vjerom, a s njom nemaju ništa, krivo je žive i promidžbeno se sakrivaju iza vjere. To vrijedi i za one u tim redovima koji povlače prema komunizmu i socijalizmu uz rodnu ideologiju (socijalisti i vrijednosni liberali), kao i za one koji povlače prema fašizmu i crnim košuljama. To su totalitarizmi koji s kršćanstvom nemaju veze jer ono počiva, između ostalog, i na slobodi savjesti i slobodi izbora, tj. Istini koje nije bilo u tim režimima, a ne na kultu čovjeka.
Takvi, i jedni i drugi, bacaju loše svjetlo na istinskog kršćanina iz reda demokršćana koji čuva svoj vjerodostojni integritet i postupa kako demokršćanin i treba. Demokršćanin se zalaže za razvoj poduzetništva uz konzervativne vrijednosti, vjeru u Boga, osobnu odgovornost za postupke, postupanje prema savjesti i moralnim načelima te socijalni karakter prema potrebitima. Praksa, zdravi razum i logika, a i Biblija pa i iz nje izveden kršćanski socijalni nauk koji se tiče napretka društva i ekonomije, pokazuju da je jedino to put napretka.
Ako je država na putu zaokreta vanjske politike, možda bi mogli razmisliti i o zaokretu unutarnje politike – od monocentrizma prema policentrizma kako se ne bi događalo npr. da se pomiču naplatne kućice kako bi se Zagrepčani vozili besplatno autoputom, a da se povećavaju cestarine do tih kućica za sve one koji nisu Zagrepčani. Tko što mislio i gdje živio, mora se priznati da je Zagreb sveta krava u Hrvatskoj.
Ne, to nije (samo) pitanje lokalne vlasti. To je, prije svega, pitanje nakaradnog sistema upravljanja u cijeloj državi i nedostatka osobne odgovornosti.
Kako članak ne bi bio prenegativan, evo nade: Bog sve zna!, ali morate biti i kritični prema onome što vam je bitno/onima koji su vam bitni jer će se samo tako popraviti pogreške. Na čovjeka (osim Pape u pogledu dogmi, nauka i teoloških istina) se ne odnosi dogma o nezabludivosti pa svatko može zalutati.
Zato se tada ne drži svijeća, nego raščišćava situacija, rješavaju problemi i upozorava zabludjelog.
Vjernik ne može biti samo deklarativni vjernik, neovisno o zanimanju i funkciji, pa ni da se dočepa fotelje u demokršćanskoj stranci. Ili može biti, ali onda ga drugi imaju pravo kritizirati jer baca loše svjetlo na sve.
RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE 