“Uskrsnućem Isusa Krista, pali anđeo Sotona je zbačen u podzemlje i on je postao poraženi vječni gubitnik.

Iako poražen, ne spava. On i dalje ubire nove žrtve koje uspije obmanuti svojim lažima. On bijaše čovjekoubojica, lažac od početka, kako nam piše sv. Ivan Evanđelist. Zato, braćo katolici, ne spavajmo nego se podložimo Bogu i oduprimo đavlu i on će pobjeći od nas.

Sotona je u podzemlju ustrojio svoju vojsku-demone. Prozbori im: ‘Neprijatelju našemu, Bogu, ne možemo ništa, ali one koji vrše njegove zapovijedi možemo zavarati i pridobiti za nas. Katolicima ne možemo zabraniti odlazak u svoje crkve niti čitanje Svetog pisma, ali ih možemo zavarati kako im više ne bi rasla ljubav za Isusom Kristom, kako ne bi imali kontakt s njim, odnosno razgovor, molitvu. Ako ih u ovome uspijemo zavarati i zavesti, pridobit ćemo ih za sebe. Ako ih pridobijemo, imat ćemo i vlast nad njima jer, dok se oni mole, mi smo u opasnosti. Dakle, pustite ih ići u crkvu, pustite ih činiti sve po svojim običajima, ali ukradite im vrijeme, vrijeme za razgovor s Bogom, odnosno molitvu. Tako glasi naredba moja vama, vojnici podzemlja. Dakle, krenite i zavarajte ih.’

‘Kako to učiniti?’– pitaju demoni.

Sotona odgovara: ‘Opteretite ih svaki dan s beskorisnim i beznačajnim sitnicama, zavladajte njihovim mislima i izmislite uvijek nešto novo. Usmjeravajte ih tako da imaju mnogo izdataka, neka im potrošnja bude što veća, neka dižu nove i nove kredite. Žene nagovorite neka žive za svoj posao jer će tako biti manje sa svojom djecom. Muževe nagovorite na rad sedam dana, svaki dan 10-12 sati. Tako će biti umorni i neće imati vremena za molitvu i obitelj. Tako ćemo im osigurati isprazan život. Napunite im glave da ne znaju slušati blagi glas Duha Svetoga. Naučite ih slušati glazbu dok jure svojim automobilima kako bi im misli odlutale i postali nepažljivi. Radio, tv, računala i mobitele, rasporedite kako bi im uvijek bili u neposrednoj blizini za odvlačenje pozornosti od njihovih bližnjih.

Preplavite ih časopisima. Čak i stol gdje objeduju napunite tiskom. Svaki sat im plasirajte nove i nove vijesti o ubojstvima, pljačkama, zrakoplovnim nesrećama, ratovima, pobačajima, eutanaziji, samoubojstvima i enormnim svotama novca od preprodaje droga. Oblijepite im ulice reklamama, a poštanske sandučiće zatrpajte reklamnim ponudama o gratis proizvodima. Na naslovnim stranicama novina neka budu što ljepše i golišave djevojke. Šaljite ih u kafiće, zabavne parkove, kina, koncerte jer nam je cilj da budu ZAUZETI, ZAUZETI, ZAUZETI!!! Ne smiju imati vrijeme za obitelj i Boga. Neka stalno imaju osjećaj zauzetosti i prenatrpanosti kako im na pamet ne bi pala evangelizacija jer bi mogli pridobiti neku novu dušu za Boga. Usadite im u srce ponos, sebičnost, oholost, proždrljivost, inat i bahatost kako se ne bi ponizili i zatražili od Boga oprost i novu snagu sile Duha Svetog. Vjerujte, ovaj plan će uspjeti.’

Govor je završen, a demoni su brže-bolje krenuli po svijetu izvršiti dobivenu zadaću – omesti kršćane i obmanuti ih kako bi cijeli život proveli jureći amo-tamo.”

Nepoznati autor

Na prvi pogled ili na prvo čitanje, možda se ovaj tekst može činiti malo strašnim ili malo preoštrim.

Kad se pročita ponovno i malo razmisli o njemu, onda se može shvatiti njegova istinitost. Mislim da tekst nije prestrašan ili preoštar, nego je baš onakav kakav treba biti.

Kao vjernica, kao katolkinja i kao osoba znam i vjerujem u postojanje Dobra i Zla. Sve i jedino dobro što dolazi, dolazi od Boga, a što ne dolazi od Njega i s Njegovim blagoslovom je Zlo. Dobro je zauvijek pobijedilo jer je Isus svojom smrću i uskrsnućem te otkupiteljskim djelovanjem pobijedio smrt. Kada je Lucifer odbio Božju naredbu služenja ljudima jer je bio ohol i nije htio on, koji je bio najviši red anđela i duhovno biće, služiti čovjeku – biću koje ima tijelo (radi toga mu se gadi svako novonastalo ljudsko biće i trudi se zavarati ljude kako bi se rađalo što manje Božjih slika – teologija tijela), zbačen je s neba te sada navodi ljude na grijeh i činjenje onih dijela koji vrijeđaju Boga, Stvoritelja svega, jer on želi i naš pad, naše otcijepljenje od našeg nebeskog Oca koji nas voli. Sotona želi da i mi završimo za vijeke vijekova u podzemlju gdje on caruje.

Ono što se bitno podsjetiti je to da je Dobro zauvijek pobijedilo i uvijek je jače od Zla koje se boji Boga i zato što Njemu ne može ništa, napada čovjeka.

Zla se ne treba bojati. Treba svoje ponašanje i povjerenje usmjeriti prema našem Ocu, ali ne smijemo zaboraviti da ono postoji, da je stvarnost, da se nekada može činiti da je toliko jako kao da mu nema kraja i da je pakao stvarnost koliko god ljudi sumnjali u to.

Već sam pisala kako funkcionira spirala zla- udari na čovjekove slabosti (a svatko od nas ima različite slabosti) kako bi poljuljao ispravno čovjekovo shvaćanje svijeta i poslušnost upisanom zakonu u naše srce. U početku naša savjest registrira kako je nešto drugačije, kako nešto ne štima, ali nakon nekog vremena se utiša jer nauči funkcionirati u crnilu ili sivilu, slobodno se opredijeli za zlo.

Što mislite o važnosti (slobodnog) vremena? Mislim kako se svi možemo složiti da vremena uvijek nedostaje, odnosno, uvijek bi bilo stvari i aktivnosti koje bi se mogle obavljati i da dan traje dulje od 24 sata. Ono što je važno je kako i za što koristimo naše vrijeme.

Posao i rad u bilo kojem obliku su neophodni i potrebni za čovjekov razvoj (afirmaciju), izgradnju osobnosti i društva, za život i kako bi čovjek bio psihički i duševno zdrav jer pridonosi. Lijenost je i grijeh i besmisleno traćenje talenata i života, kao što je grijeh da je radno sposobna osoba od 35 godina u mirovini, dok drugi zarađuju njegovu mirovinu i to mirovinu koja je više od 100 posto veća od mirovine koju će imati taj radnik ili rad na crno uz dobivanje svih prednosti prijavljenosti na burzu nezaposlenih poput besplatnog zdravstvenog koje toj osobi plaćamo i vi i ja i prodavačica s plaćom od 3.000,00 HRK. Nemojmo lagati. Stvari treba zvati pravim imenom.

Poanta ovog teksta je, još jednom, podsjećanje da ono što je loše (zlo) na prvi pogled ne dolazi uvijek (zapravo u većini slučajeva) kao nešto strašno, crno, ružno s rogovima na glavi čega bi se prestrašio svaki čovjek. Ne, to loše dolazi upakirano u ukrasni omot blještavila, “slobode”, važnosti, oholosti, “bitnosti”. Zašto dolazi tako upakirano? Zato što tako može pridobiti ljude.

Zamka je i trka s vremenom, čak i ako u toj trci činimo dobro, imamo najbolje namjere. Zašto? Zato što ne možeš pomoći drugome ako nisi sebi pomogao, a sebi ne možeš pomoći ako se svaki dan ne podsjetiš tko si, kamo ideš i što je najvažnije. To podsjećanje, to punjenje baterija, taj reprogram je molitva – razgovor s Bogom koji nam pokazuje što je istinski bitno.

Posao, stanovi, auti, odjeća, kozmetika su toliko besmisleni i toliko isprazni ako postanu smisao života jer to koči čovjeka u življenju njegovog pravog života u punini. Postaviti posao za smisao svog života, biti zauzet/a poslom toliko da te ni vlastita djeca više ne prepoznaju ili plaču kad te vide ili da nemaš strpljenja za obiteljska druženja jer ti strpljenje pojedu posao, obveze i silne (dobre i pozitivne) volonterske i humanitarne aktivnosti je toliko besmisleno, toliko prazno da je to prestrašno samo i pisati.

Prestrašno je propustiti dječju predstavu i djetetov nastup radi posla, poslati dijete na neki tečaj kako bi imao/la mira. Radi svega toga, sve više ljudi pati od (egzistencijalne) tjeskobe jer pozornost usmjerava na krive stvari (za depresiju ima puno uzroka, tj. njezin nastanak ne mora biti povezan s manjkom vjere i duhovnosti. To je jako teška bolest radi koje pati i obitelj i pacijent). Čovjeka ne liječi i ne čine mu dobro materijalna bogatstva, zidine, obilazak svjetskih znamenitosti, nego isključivo ljudski kontakt, ljubav bližnjih, obitelj, druženja, netko s kime će moći popričati ili prošetati, podijeliti s obitelji svoje radosti i tuge te konstruktivna samoća i tišina. Ovo prvo može biti, ali i ne mora biti neki dodatak jer taj dodatak jest lijep, ali to nije bit, nije smisao jer je, samo po sebi, toliko besmisleno i prazno da bez toga možemo živjeti pravi život. Pravi život ne možemo živjeti bez ovog drugog, a ne prvog. Konzumerizam nije cilj niti rješenje, nego je to bolest koju današnji svijet jako teško detektira i priznaje, a liječi je novim “popustima”, akcijama, karticama i prekoračenjem limita (tko će to platiti? porezni obveznici koji tu karticu nisu peglali s vama?).

Koliko god sam prije bila i jesam radoholičar i koliko god voljela raditi korisne stvari, pomagati drugima, koliko god voljela sudjelovati u puno aktivnosti, puno čitati i raditi te kolikogod je bilo “fascinantno” živjeti pod “nemam vremena” i “obitelj je uvijek tu” jer se od osobe s puno talenata, puno i očekuje, toliko se sada trudim imati vremena jer čovjek ne odgovara za to što netko drugi ne koristi svoje sposobnosti. Ne samo da se trudim, nego to želim jer je “nemam vremena” toliko prazno i besmisleno da nemam vremena za to. Čovjek mora pronaći način i balansirati između posla i obitelji s time da uvijek mora znati što je bitnije. To je bez sumnje obitelj jer ona daje smisao. Vjera i odnos s Bogom se podrazumijevaju i On je oduvijek na prvom mjestu, bez obzira na životne okolnosti, životnu fazu i količinu posla. Tu konstantu držim i ne puštam :).

Na kraju bih se poslužila jednom poslovicom za sve koje je priča s početka teksta dotaknula i radi koje su se dublje zapitali: “Pazi što želiš jer bi ti se vrlo jednostavno moglo i ostvariti”, a kad se ostvari možeš shvatiti da to nije ono što želiš jer nestane sve blještavilo, sva privlačnost, a pokaže se prava besmislenost svega željenog. Nadam se da priča i poslovica neće ostati samo to – priča i poslovica. Teži onome što je potrebno, a ne onome što želiš.

Do čitanja,

🙂