Iako je tema dio mene i mojih stavova, ja sam samo vjernik laik te nisam u potpunosti kompetentna niti imam nadležnost prenositi ovako važan nauk pa će članci ove tematike, radi što točnije interpretacije, stručnijeg tumačenja i važnosti teme, biti bazirani na predavanjima don Damira Stojića, studentskog kapelana.

S don Damirovim dopuštenjem, koristit ću njegova pretipkana predavanja, s time da može doći do manjka vjerodostojnosti radi pretipkavanja ili slobode interpretacije.

Za sve nejasnoće, pitajte svećenika, duhovnika, teologa ili konzultirajte knjige Ivana Pavla II. “Muško i žensko stvori ih” te “Ljubav i odgovornost”, kao i sve dokumente KC.

Treći najveći iskorak u povijesti Crkve

“Neki teolozi smatraju da je papa Ivan Pavao II., obznanjivanjem teologije tijela, dao treći najveći doprinos teologiji u povijesti Katoličke crkve.

Prvi je bio sveti Augustin koji je spojio kršćanstvo s Platonom, a drugi je bio sveti Toma Akvinski iz 13. stoljeća koji je kršćanske istine spojio s Aristotelovim učenjem.

Zanimljivo je da se od 13. stoljeća pa do Ivana Pavla II. nije puno toga promijenilo.

Ivan Pavao II. je napravio treći najveći iskorak u povijesti kršćanstva spojivši objavu kršćanske istine s ljudskim iskustvom – to je fenomenološki pristup koji polazi od iskustva k njegovu tumačenju.

U čemu se sastoji njegova metodologija?

Ivan Pavao II. je, još kao mladi svećenik, vidio kako mi, svećenici, pristupamo ljudima govoreći o kršćanskoj istini: ‘Ovako mora biti! Ovo je istina! Ne sagriješi bludno! Crkva je to rekla! To piše u Bibliji i točka.’

Polazili bismo od kršćanskih istina i tako nastojali davati upute za život. Mladi su ljudi to slušali i donekle prihvaćali, ali negdje duboko u sebi, nisu dobili odgovore- pogotovo šezdesetih godina kada mladi počinju odbijati kršćanstvo (kao što ga odbijaju i danas).

Zato Karol Wojtyla prvo uzima ljudsko iskustvo i zatim ga nastoji povezati s kršćanskim istinama.

Održao je odličan govor na II.vatikanskom saboru gdje, kao mladi biskup, govori svim biskupima da Crkva mora promijeniti – ne svoje istine jer je to nemoguće s obzirom da je istina nepromjenjiva, nego način na koji govori o istini. Rekao je: ‘Moramo krenuti od ljudskog iskustva, od onog što ljudi doživljavaju i na temelju njihova doživljaja im reći: ‘Evo, mi imamo odgovor na to’, a taj se pristup zove fenomenologija.‘

Kako je Karol Wojtyla došao do toga?

Dugo je ispovijedao i znao bi mu tijekom ispovijedi doći mladi čovjek i ispričati kako je spavao sa svojom djevojkom prije braka. Sve do trenutka dok to nije napravio, to je jedva čekao i planirao: ‘Pa to će biti super!’, no nakon što su to napravili, osjećao se jako loše.

Karol Wojtyla je rekao: ‘E, krenimo od tog osjećaja koji sada nosiš u svojoj savjesti, a ja ću ti reći zašto se loše osjećaš. Zato što…’ i onda je krenuo od biblijskih objava.

Umjesto da ga dočeka čekićem i kaže: ‘Ti si sagriješio bludno!’, on ga je upitao: ‘Kako se osjećaš? ‘- ‘Loše. ‘- ‘Hajdemo krenuti od toga zašto se osjećaš loše.’

To je fenomenologija – odličan humanistički pristup – krenuti od ljudskog iskustva i onda mu ponuditi kršćansku objavu kao odgovor. Ivan Pavao II. je jedan od prvih u povijesti kršćanstva koji je to učinio.

Ivan Pavao II. je smatrao da je tijelo dobro jer je Bog stvorio nas i vidio da je to dobro. Ako je Bog kao Isus Krist uzeo na sebe ljudsko tijelo i ako je Bog uzeo to tijelo u nebo, znači da je tijelo dobro i ne može biti loše.

Onda se pitao zašto ima toliko muke i patnje, toliko grijeha preko tijela te zašto Crkva i neki njezini članovi nekada govore loše o tijelu. Zaključio je: ‘Gospodine, to ne može biti istina jer si ti stvorio to tijelo’ i tako je krenuo.

Da bi dobio odgovor na pitanje kako živjeti sada te što je dobro, a što zlo, kreće od Biblije. Iščitavajući izvještaj o stvaranju – o Adamu i Evi – nameće nam se da, prije svega, moramo saznati tko smo. Kad čovjek zna tko je, onda će znati kako živjeti u sadašnjem trenutku. Ako sam određen za nebo i ako me Bog poziva u nebo, onda itekako moram ovaj sadašnji trenutak oblikovati po svom identitetu i po tome kamo odlazim.

Teologija kršćanskog braka

Znamo da smo stvoreni na sliku Božju, muško i žensko, i da odlazimo u nebo. Ako je Bog mene stvorio na svoju sliku i priliku (kad kažem Bog mislim na Presveto Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga), to znači da je i žena stvorena na njegovu sliku i priliku. Posljedično, mi smo po nečemu slični Bogu.

Moramo vidjeti kakav je Bog jer ćemo, kad vidimo kakav je On, saznati nešto o sebi, odnosno kad gledam sebe, nešto ću saznati o Bogu jer sam stvoren na sliku Božju.

Zato se možemo zapitati: Čime se Bog bavi u nebu? Jeste li ikad postavili to pitanje?

Bog radi dvije stvari i to 24 sata, non-stop i profesionalno:

1. Iz Presvetog Trojstva stalno izlazi stvaranje – Bog stvara, kreira
2.  Iz Njega izlazi ljubav – Bog stalno ljubi

U fakultetskom kolegiju “Presveto Trojstvo”, upotrebljavali smo baš taj teološki izraz: izlaženje.

Tu logiku stvaranja i ljubavi je slijedio i Ivan Pavao II.: ‘Bože, ako Presveto Trojstvo stvara i ljubi, to znači da muž i žena, osim drugih zajedničkih aktivnosti, zajedno rade nešto specifično, ono što samo njima pripada, a to je bračni čin.’

Koristeći Bibliju, prvo ćemo govoriti o sakramentu braka. U sakramentima, vidljivo upućuje na nešto nevidljivo.

Zašto je to bitno?

U Hrvatsku sam došao 1993. i otada svake godine idem posjetiti svoje roditelje u Kanadu. Na dan povratka u Hrvatsku, moji mama i tata imaju isti obred.

Mama sprema ručak, tata čita novine, a ja pokušavam spakirati kofer. Onaj trenutak kad se opraštamo, uvijek je težak. Osjeća se napetost. Mama mi tada pruža smeđu vrećicu. Unutra je sendvič, sok, nešto slatko i voće. Ja kažem da ne treba, a ona inzistira pa uvijek uzimam tu vrećicu. I tako svake godine.

Kad se opraštam s tatom, on mi muški stisne ruku, a potom osjetim u ruci kuvertu s novcem i tad pomislim: ‘Bože, hvala ti što si stvorio muško i žensko!’

Tako stignem u Zagreb i priznajem, kad pakiram kofer, nikad nemam dovoljno mjesta, a kad mama to napravi, pola kofera još ostane prazno jer znalački mota odjeću. Kad dođem u Zagreb i raspakiravam odjeću, u džepovima uvijek nađem bombon, krunicu, križ, obiteljsku sličicu...

Ljubav u znakovima

Zašto vam govorim o sakramentu obitelji?

Mi, ljudi, smo ograničeni pa imamo potrebu izraziti ljubav na vidljivi način, znakovima. Zato će momak djevojci dati crvenu ružu. Ta ruža nije ljubav, ali je predstavlja, ona je simbol ljubavi. To su načini kako mi jedni drugima govorimo: Volim te!

Moja mama zna da u avionu dobijem hranu, ali je njoj bitno da ja uzmem njezinu hranu jer je to način na koji mi ona kaže: ‘Volim te, ne mogu biti s tobom, ali uzmi ovo kao znak moje prisutnosti i znak moje ljubavi’.

I tako, kad smo otvoreni jedni drugima, nastojimo se uprisutniti na različite načine. Danas to činimo SMS-om. Imamo načina kako možemo produžiti prisutnost jedni drugima i to činimo preko znakova.

Ako mi ljudi imamo tu potrebu uprisutnjenja, a mi to činimo na nesavršen način, što li će tek Bog napraviti?

Uočavate li logiku sakramentologije? Kad mi mama sprema sendvič za put, daje krunicu i sličicu, to je njezin način kako mi se uprisutnjuje dok nije uz mene.

Isus Krist je imao istu logiku. Kad slušate Isusov zadnji govor, On kaže: ‘Malo, i više me nećete vidjeti; i opet malo, pa ćete me vidjeti’.

Učenici su bili zbunjeni. Ostaje li ili ide? Kaže da će zauvijek biti s njima, ali da mora otići. Isus je tada govorio o sakramentima.

Što je sakrament?

To je živi Isus prisutan po vidljivim znakovima.

Zašto? Jer je zaljubljen u nas i On želi ostati s nama. To je sedam načina kako nam Isus govori: Volim te!

Zanimljivo je da je svih sedam sakramenata raspoređeno u ključnim trenutcima našeg života. Isus želi biti prisutan u našem životu čim se rodimo – zato imamo krštenje. Isus želi biti s nama kad padnemo – zato imamo ispovijed. Isus želi biti s nama u trenutku kad jedemo – zato imamo euharistiju. Isus želi biti s nama kad odrastamo – pa imamo krizmu. Isus želi biti s nama kad se odlučujemo o svom životnom izboru – zato imamo sakrament svećeničkog reda ili brak. Isus želi biti s nama i na kraju kad umiremo – zato imamo pomazanje.

Sakramenti nisu ništa drugo nego Isusova prisutnost među nama.

Sakrament braka

Bitni su tekstovi iz Bilblije. Radi se o Knjizi Postanka i Poslanici Efežanima: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!” (Post 1, 27-28). 

U Postanku 2, 18-25 čitamo: ‘I reče Jahve Bog: ‘Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.’… Tada Jahve Bog pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku, napravi Jahve Bog ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče: ‘Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!’ Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo. A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida’.

Kad čitamo Knjigu Postanka, moramo biti svjesni da je ne čitamo tako da tražimo znanstvene činjenice, nego teološke istine.

Prva teološka istina u ovom tekstu jest da čovjek nije izmislio brak, nije ga izmislila neka država. Brak postoji od samog početka, odnosno Bog je stvorio brak. 

Ako je Bog stvorio brak onako kako je stvorio muško i žensko, to moramo poštivati. Kad ukucate riječ brak na internetskoj tražilici i otvori vam se stranica Wikipedije, na njoj nećete naći datum ustanovljenja braka. Zašto? Zato jer je Bog stvorio brak od početka. Ako je Bog stvorio brak, ne smijemo ga dirati. Ne može neka država tumačiti brak kako želi. Kad Boga izbacimo iz te priče, onda s brakom možemo raditi što god želimo.

Muškarci, kad ste ugledali svoju ženu, nešto vas je privuklo k njoj i to je od Boga. Bog je to utkao u vaše tijelo i jednostavno imate potrebu biti sa svojom ženom. To je teologija tijela.

Idemo dalje: ‘Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo’.

Ostaviti oca i majku kod Židova je bilo ludo. To slušamo u prispodobi o rasipnom sinu (Lk 15, 11-32). U Židova je nezamislivo da sin traži imanje. On mora ostaviti svoju majku i oca samo da se oženi – i prione uz svoju ženu i stvori nešto novo.

Ovu riječ prionuti je teško prevesti. Ovdje ne piše da će čovjek ostaviti oca i majku da bude sa ženom ili kod žene. Ne. To bi onda bilo: Sad si s njom, sad nisi s njom, što je zapravo odvojenost.

Prionuti znači ucijepiti se. U engleskom se rabi glagol cleave, što znači doslovno ući u, postati jedno tijelo. Na temelju ovog svetopisamskog teksta, vidimo da je brak otpočetka stvoren od Boga i da nastaje nešto novo – novo stvorenje.

Prve riječi koje Bog upućuje Adamu i Evi

Sada ću vas šokirati. I sam sam bio šokiran kad sam ovo prvi put čuo na svom poslijediplomskom studiju jer to nikad nisam čuo na bogosloviji. Prve riječi koje Bog upućuje Adamu i Evi nisu: ‘Vjerujte u Mene’, nisu: ‘Činite dobra djela’, nisu: ‘Budite dobri’, nego: ‘Plodite se i množite!’

Zašto je to rekao?

Jer su oni stvoreni na Njegovu sliku i priliku, a što Presveto Trojstvo radi? Stvara i ljubi! On stvara na svoju sliku i priliku te želi da mi, dok smo na Zemlji, budemo kao On.

Kakav je On? Ako smo stvoreni na Njegovu sliku i priliku, ako želimo biti Njegova vjerna slika, moramo se ploditi i množiti.

Prilikom sklapanja sakramentalnog braka, muž i žena na nevidljiv način postaju ikona Presvetog Trojstva.

Jeste li primijetili da u svakom sakramentu ima nešto vidljivo i nevidljivo? Na primjer, u euharistiji imamo kruh, ali ono što ne vidimo u tom kruhu jest živi Isus za kojeg vjerujemo da je u njemu prisutan.

Postavlja se pitanje što je u braku vidljivo, a što je nevidljivo?

Isus je u svakom sakramentu. Znate u čemu je u braku? Upravo u mužu i ženi.

Ono što je vidljivo je muško i žensko. Ono što je nevidljivo je da su muž i žena jedno tijelo i time živa slika Presvetog Trojstva. Presveto se Trojstvo ne može razdvojiti na dva dijela. Zato u našoj Katoličkoj crkvi vjerujemo i držimo da je razvod braka nemoguć.

Kada dođe do toga da djevojka i mladić pristupe oltaru za obred vjenčanja, svećenik im postavlja tri pitanja:

1. Ulazite li slobodno u ovaj odnos?

2. Hoćete li se međusobno trajno ljubiti? 

3. Jeste li otvoreni prema životu?

Zašto baš ta tri pitanja?

Ako su muž i žena slika i prilika Presvetog Trojstva, to znači da i njihova ljubav mora biti takva, a ljubav Presvetog Trojstva – Oca, Sina i Duha Svetoga – jest odnos koji je slobodan, koji je trajan  i, s obzirom da Presveto Trojstvo stalno stvara, muž i žena su pozvani stvarati.

Koja je razlika između Boga te muža i žene?

Bog stvara i ljubi u punini, a zna se dogoditi da kod muža i žene, ponekad, zbog fizioloških razloga to ne ide, ali je bitno da su otvoreni prema životu (napomena: npr. slučaj neplodnosti ili plodni/neplodni dani – otvoreni su prema životu, ali radi fiziologije nije moguće).

Kod oltara, oni razmjenjuju riječi: ‘Hoću! Hoću! Da. Da. Obećajem. Obećajem’…

ali imamo onaj prekrasan redak iz Ivanova evanđelja koji ukazuje da obred time nije završen: ‘I Riječ je tijelom postala!’ (Iv 1,14).

Kad katolički brak postaje nerazrješiv? Brak ne postaje nerazrješiv kad mladenci razmjene privolu i nakon toga izađu iz crkve. Obred katoličkog braka tada još nije dovršen.

On će biti dovršen kada Riječ postane tijelom. Vidite koliko Katolička crkva vrednuje spolni odnos, toliko da brak postane nerazrješiv tek kada muž i žena konzumiraju brak!

Nijedna crkva, nijedna institucija ne uzdiže spolnost kao Katolička crkva – do te mjere da sklapanje braka nije još potpuno dok se ne dogodi prvi bračni čin. U tom trenutku, kad muž prione uz svoju ženu, tada njihov brak postaje nerazrješiv jer Riječ koju su razmijenili kod oltara, tada postaje tijelom.

Što je za Katoličku crkvu spolni odnos?

Ako su muž i žena slika i prilika Božja te ako su prve riječi koje je Jahve izgovorio mužu i ženi bile: ‘Plodite se i množite!’, što se događa u bračnom činu?

Kad muž i žena obnavljaju i konzumiraju svoj brak oni, na najbliži mogući način, jednom nogom zakoraknu u nebo te u tom trenutku postaju ikona (slika) Presvetog Trojstva.

Zašto?

Zato što Presveto Trojstvo stvara i ljubi. Muž i žena u bračnom činu stvaraju i ljube.

Drugim riječima, što je bračni čin, odnosno spolni odnos između muža i žene za Katoličku crkvu?

On je oponašanje ljubavi i stvaranja Presvetog Trojstva.

Zar to nije lijepo? To je naša teologija.

Kad netko kaže da Crkva ima nešto protiv spolnosti, to je velika laž koja dolazi s dna pakla. Seks je za nas nešto sveto. Zašto? Zato jer na taj način imamo udio u životu Presvetog Trojstva jer Trojstvo stvara i ljubi, a i muž i žena stvaraju i ljube.

Zato je to fantastično pročitati u 5. poglavlju knjige Karola Wojtyle “Ljubav i odgovornost” (Verbum, 2009.). Nevjerojatno!

To je bilo revolucionarno za njega kao mladog biskupa i za vrijeme u koje je govorio. Karol Woytyla je 1960. godine napisao: ‘Muž i žena bi trebali što češće konzumirati svoj brak jer u tom trenutku na najbliži način imaju udio u životu Presvetog Trojstva po stvaranju i ljubavi! Prisjetite se prvih riječi: Plodite se i množite! Radi se o sadržaju koji je vrlo duboko prožet spolnošću.’ “

Do čitanja,

🙂

(Suvišna) napomena: katolički nauk o spolnosti je potrebno razlikovati od puritanizma i frigidnosti koji dovode do problema s intimnošću u braku te od protestantske teologije