Teologija tijela IV/Theology of Body IV

Iako je tema dio mene i mojih stavova, ja sam samo vjernik laik te nisam u potpunosti kompetentna niti imam nadležnost prenositi ovako važan nauk pa će članci ove tematike, radi što točnije interpretacije, stručnijeg tumačenja i važnosti teme, biti bazirani na predavanjima don Damira Stojića, studentskog kapelana.

S don Damirovim dopuštenjem, koristit ću njegova pretipkana predavanja, s time da može doći do manjka vjerodostojnosti radi slobode interpretacije.

Za sve nejasnoće, pitajte svećenika, duhovnika, teologa ili konzultirajte knjige Ivana Pavla II. “Muško i žensko stvori ih” te “Ljubav i odgovornost”, kao i sve dokumente KC.

“Teologija tijela Ivana Pavla II. je integralni pristup spolnosti/tjelesnosti ili još dublje – egzistenciji, dakle svemu što činimo tijelom.

Svjedok sam tome da je istina zarazna i velika je laž da mladi ne mogu živjeti ove kršćanske istine.

Studenti dolaze na predavanja o teologiji tijela u studentski dom u velikom broju zato što su oduševljeni istinom. Dolaze i kršćani i ateisti, djevojke dovode svoje mladiće i odlaze obraćeni, odlučni za život u čistoći.

Kad ćete imati djecu, ne bojte se izazvati ih na savršenstvo jer prečesto čujem onu poruku: ‘Pa, svi to rade, 21. stoljeće je’ i sl. Veliku biste nepravdu činili svojoj djeci kad biste tako razmišljali.

Što se događa na dan vjenčanja?

Govorit ćemo o braku kako ga vide Božje oči.

Kad čitam novine, a i mnogi drugi tako čine, pogledam prvu pa onda zadnju stranicu. Urednici novina to znaju pa na prvoj i zadnjoj stranici iznose ono što je najvažnije. Zato se na te stranice stavljaju bombastični naslovi te, ako vas naslovi zainteresiraju, tek ćete onda pogledati unutra.

Zašto je tako? Jer tako funkcioniramo – važno nam je prvo i posljednje. 

I Bog to zna i zato je, kad je nadahnuo pisce svetih spisa, najvažnije stavio na prvu i zadnju stranicu.

Što imamo na prvoj stranici? Imamo brak između Adama i Eve koji je, nažalost, krenuo krivim putem.

Na zadnjoj stranici imamo sliku mističnog vjenčanja koje gleda apostol Ivan (Otkrivenje 21).

Apostol Ivan je bio posljednji živući apostol. Bio je zatočen na otoku Patmosu. Pod carem Domicijem od 85. do 95. godine, Crkva je doživljavala žestoke progone. Apostol Ivan je bio biskup i imao je sedam crkava pod svojom nadležnošću. Na Patmosu im piše pismo koristeći stil koji zovemo apokaliptičnom književnošću.

Imao je viđenje u kojem mu je Bog otkrio i dopustio da vidi nebo. Vidio ga je kroz jednu sliku – viziju vjenčanja gdje se Isus Krist vjenčava s nama, s Crkvom.

Na zadnjoj stranici Otkrivenja, On (Isus) govori: ‘Evo zaručnice moje!’

Na zadnjoj se stranici događa ispunjenje onoga što je propalo na prvoj stranici – vjenčanje Adama i Eve koji bijahu jedno tijelo, ali su pali u grijeh.

Cijela Biblija, sve ono što je napisano između, jest tumačenje prve i posljednje stranice.

Onoga trenutka kad Bog šeta rajskim vrtom i pita: ‘Adame, gdje si?’, počinje jedna ljubavna avantura! Bog traga za svojim narodom te koristi kraljeve, patrijarhe, proroke i suce kako bi doveo natrag svoj narod. Čak kod proroka Hošee piše da Bog kaže: ‘Ja te želim vjenčati!’

Brak je, prema vjerovanju Katoličke crkve, veliki simbol, veliki sakrament (vidljivi znak nevidljive Božje ljubavi).

Bog nas želi “vjenčati” (ljudski rečeno). To je, naravno, analogija. On se želi sjediniti s nama.

Svaki par koji se vjenčava, živi je navještaj onoga što Bog hoće učiniti s nama. Iako je svaka ljudska osoba slika Božja, brak dvoje ljudi još je potpunija slika Božja – Presveto Trojstvo.

I kod oltara, kad se mladenac i mladenka vjenčaju, postaju ikona Presvetog Trojstva, ali obred tu ne prestaje!

Tako svaki put kad vjenčam zaručnike, čestitam im na nastavku obreda – onom dijelu kad budu kao bračni par prvi put konzumirali svoj brak – i kad brak uistinu postane nerazrješiv! Mnogi to ne znaju jer misle da je tijelo zlo i da će ih Bog spasiti UNATOČ njihovu tijelu.

To mi, svećenici, čujemo u ispovjedaonicama, osobito kad se ljudi otprilike ovako ispovijedaju: ‘Velečasni, dogodila se laž, dogodio se grijeh’… kao da to nema veze s njima! Kao da moje tijelo nije moje i kao da je moje tijelo to napravilo, a ne ja. Ne možete pojmiti koliko smo zaraženi time. Kao da ne znamo što bismo s tijelom pa kažemo da je ono krivo – ‘ne ja, moja je duša dobra’.

I tako se razvija misao da je duša dobra, a tijelo zlo. To je, nažalost, najstarija hereza (krivovjerje) u kršćanstvu – dualizam koji još nije iskorijenjen iz mentaliteta naroda od vremena Platona koji je govorio da je tijelo zatvor duši.

Međutim, samim time što je Isus Krist uzeo ljudsko tijelo, On ga je cijelog posvetio!

O značenju izgovorene privole

Kad mladenci, budući supružnici, stoje ispred oltara, oni razmjenjuju riječi koje su toliko bitne da moraju biti doslovno izrečene onako kako su navedene u Rimskom obredniku. Ne smije se izmisliti neka druga privola! Riječi su toliko bitne da ih moram pročitati točno onako kako su napisane.

Dakle, kad izgovarate te riječi, dajete cijelu svoju osobu u brak (napomena: osobe se međusobno daju jedna drugoj).

U čemu je danas problem? Toliko smo uronjeni u inflaciju nekih riječi, da one gube svoj pravi smisao, svoju snagu.

U Starom zavjetu, prilikom stvaranja svakog saveza (Abraham, Mojsije), ljudi su morali izgovoriti neke riječi i Bog je izgovorio neke riječi. To je prvi dio saveza.

Znači, kad ste kod oltara izrekli svoju privolu, razmijenili riječi, vi ste dali svoju osobu u posjed onoj drugoj.

Da bismo pojasnili koliko su riječi važne i snažne, probajmo se sjetiti koliko nas boli kad nam, na primjer, ljubljena osoba kaže da nas ne voli, da smo ružni ili kad nam laže. Fizički nas boli kad nam nešto ružno kaže.

Na dan vjenčanja, izgovaraju se neke važne riječi. Svećenik vas prvo poziva imenom i postavlja vam tri pitanja koja su stup katoličkog braka:

„Jeste li ovamo došli bez prisile da slobodno i posve svjesno sklopite ženidbu?
Jeste li spremni u braku za cijeloga svoga života jedno drugo ljubiti i poštivati?
Jeste li spremni s ljubavlju od Boga primiti djecu i odgajati ih po zakonu Krista i njegove Crkve?“

To su tri stupa katoličkog braka: sloboda, ljubav i život. Jedno bez drugoga ne može.

SLOBODA
Kad vjenčavamo mladence, svećenici su dužni tijekom pripreme proći kroz ovaj obrednik. Kad pitam buduće mladence: ‘Volite li se slobodno?’, ponekad zna biti i neugodno pa me pitaju kako to mislim.

Pojam slobode je kod nas jako izrabljen. Evo, dat ću vam primjer: kada dođe djevojka i nazire se mali trbuh (Bogu hvala i slava, život je tu i treba ga poštivati), dužan sam ih pitati: ‘Da dijete nije tu, biste li se sada ženili?’, a onda slušam izmotavanja: ‘Pa, znate, prvo bih diplomirao pa bih magistrirao pa doktorirao i specijalizirao…’

Tu je već upitna sloboda jer prava je sloboda kad čovjek kaže: ‘Ja tebe volim bez obzira na sve, ma, i u dobru i u zlu ti se potpuno dajem jer ti si ona osoba koja će meni pomoći da se spasim.’

Danas je u modi upoznavanje preko interneta. Zašto je to pogubno i opasno?

Polazi se s tržišnog mentalitetane tražimo osobnost, cijelu osobu, nego njezine karakteristike, njezine kvalitete, elemente. Volio bih curu koja voli ovakvu glazbu, ovakvu hranu, izgleda ovako, itd.

Tako se prilazi na manjkav način koji oduzima slobodu jer prava ljubav kaže: ‘Ja tebe volim bez obzira na sebe. Ja se tebi potpuno dajem premda voliš jesti nešto drugo, iako nisi iz moga kraja, iako voliš drugu glazbu, itd. Volim TEBE, ono što ti jesi u svojoj biti.’

Tražeći partnera preko interneta i mladi, ali i oni stariji, prvo će tražiti neke karakteristike pa tek onda osobu! Stoga su nam statistike tako porazne. U ovo vrijeme gotovo apsolutne slobode, moramo reći da je prava sloboda puno dublja nego što možemo i pomisliti!

LJUBAV
Što reći o ljubavi? I ta je riječ toliko otrcana i koristi se svagdje. Mi, kršćani, imamo definiciju ljubavi – Bog je ljubav! Ljubite jedni druge onako kako je Krist ljubio Crkvu.

Kako je to Krist ljubio?

On je svoju krv prolio za svoju zaručnicu. TO je za nas ljubav – dati život za onoga koga volimo.

ŽIVOT
Otvorenost prema životu. Ljubav ne smije okrenuti supružnike samo jedno prema drugomu, nego prema trećemu (u konačnici prema Bogu), ali konkretno prema djeci. To ne znači da nije brak ondje gdje nema djece (gdje supružnici ne mogu imati djecu). Jednostavno, njihova fiziologija to ne dopušta, ali oni su otvoreni prema životu.

Supružnici su jedno drugome prvo izrekli: ‘Ja te ljubim slobodno, ljubim te trajno i želim da naša ljubav donosi plod.’ Nakon toga se izgovara privola: ‘Ja… uzimam tebe… za svoju ženu/muža, i obećajem ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, ljubit ću te i poštivati u sve dane života svoga.’

U tom trenutku, vi sebe potpuno dajete! Vi razmjenjujete svoje osobe kod oltara, postajete jedno tijelo. Riječ koju ste razmijenili kod oltara mora postati tijelom i zato je prvu bračnu noć, kada ste konzumirali svoj brak, riječ tijelom postala! Mladenci pečate svoj savez krvlju.

U Starom zavjetu se svaki savez potvrđivao razmjenom riječi i krvlju koja se morala proliti da se zapečati savez. Dakle, kad se djevojčina krv prvi puta prolije, u tom se trenutku zapečati savez, savez s Bogom! To je vrlo, vrlo znakovito i nije slučajno jer Bog progovara preko tijela – krv se mora proliti.

Studenticama kažem: ‘Pazite, za koga ćete proliti krv! Ne možeš proliti krv za svakoga. Prolijte svoju krv za onoga tko je spreman proliti krv za vas, onaj koji se tebi potpuno daje! On će puno toga obećati, ali mu recite: ‘Dokaži!”

Kad je Bog sklapao svoj savez s Abrahamom, pozvao je starca od 99 godina i obećao: ‘Tebi i tvojem potomstvu… dajem ovu zemlju, a potomstvo će ti biti brojno poput pijeska na obali morskoj’.

Abraham je bio starac, jedva je hodao i žena mu je bila neplodna, no on vjeruje da je Bog svemoguć. Bog od njega traži da učini znak: ‘Uzmi onaj oštar kamen i obreži se’! Mi to čitamo onako usputno, no hajdemo tu malo stati!

Zašto je Bog tražio od tih odraslih ljudi – Abrahama i njegova potomstva – da se obrežu? Kad pomislim, i meni bi to bilo nezgodno, najvjerojatnije bih molio Boga da traži neki drugi znak od mene, na primjer, da odrežem komadić uha ili ruke.

Idemo malo razmišljati biblijski: Bog je stvorio čovjeka, muško i žensko, na svoju sliku i priliku i dao im je prvu zapovijed: ‘Plodite se i množite’! Sada daje Abrahamu obećanje – ‘vi ćete biti moj narod, ja ću biti vaš Bog’ – i vrhunac obećanja jest – ‘postat ćeš otac narodima mnogim’!

Abraham je oduševljen, ali je Bog tražio od Abrahama znak ondje gdje najviše boli. Zašto? Tako da se svaki puta kad konzumira svoj brak, sjeti saveza i da je Jahve njegov Bog, da na njegovu tijelu bude vidljivi znak da je on baštinik Jahvin.

Taj znak na tijelu sada više nije potreban jer je Isus Krist prolio svoju krv zauvijek za nas i svi znakovi Starog Zavjeta su, za nas, nepotrebni.

Znači, supružnici su se prvo riječima dali jedno drugome, a onda se obred nastavlja u spavaćoj sobi. I svaki put kad muž i žena konzumiraju brak (a trebaju što češće), stavljaju jednu nogu u nebo, stoga je Bog dopustio užitak. On je svet, ne prljav!

Znate li koja se knjiga nalazi u sredini Biblije? “Pjesma nad pjesmama.”

Pjesma nad pjesmama je knjiga koja opisuje erotsku ljubav, a Ivan Pavao II. ju je nazvao biblijskom erotikom.

U njoj ljubavnik traga za svojom ljubavnicom i to je, naravno, slika Boga koji traga za nama. To je tema biblijske erotike sadržana u onih pet kateheza koje Ivan Pavao II. nije javno čitao na trgu sv. Petra jer su bile preerotične, a u kojima komentira Pjesmu nad pjesmama – bračni odnos Tobije i Sare.

Ivan Pavao II. se pitao: ‘Gospodine, ako si nas stvorio na svoju sliku i priliku, što onda znače ovi erotski osjećaji? Je li to od tebe?’ Itekako je od Boga.

To su prekrasne misli! Ljudske osobe, muško i žensko,jedine u bračnom činu imaju predigru. Predigra je sastavni dio bračnog čina i to je Bogom dano. Onog trenutka kad se vrhunac izostavlja u bračnom činu, a predigra služi postizanju vrhunca (ona je sredstvo), dakle kad se izostavlja potpuno sjedinjenje, onda sve drugo postane fetiš, tj. sredstvo pretvaramo u cilj i to nije ispravno.

 Što je u nastavku obreda vjenčanja?

Zaručnik/zaručnica stavljaju prstenje jedno drugome. Ono simbolizira Božju ljubav jer nema ni kraja ni početka. To je simbol vječnosti i tako bračna ljubav ulazi u Božju vječnu ljubav.
Supružnici su svoju ljubav predali Bogu i ona postaje vječna.

Kada supružnici izađu taj dan iz crkve, postaju ikona Presvetog Trojstva.

U prvom bračnom činu, izgovorena riječ postaje tijelom i svakim bračnim činom do kraja života, supružnici obnavljaju svoju privolu, a Crkva smatra kako bi to trebalo biti što češće.”

Do čitanja,

🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.